fbpx

scan0062

Pedeset godina od katastrofalanog zemljotresa u Banjoj Luci obilježeno je s nekoliko manifestacija: Izložba „Zemljotres u Banjoj Luci 1969. - solidarnost, obnova i izgradnja“, otvorena je 26. oktobra, a dva dana ranije, 24. oktobra otvorena je i izložba „50 godina od zemljotresa u Banjoj Luci“, autora Milenka Đorđevića.

Autor: Mišo Vidović

U atrijumu Gradske uprave, 23. oktobra, građani su imali priliku vidjeti multimedijalnu prezentaciju - 24 reprodukcije fotografija i negativa koje su od novembra 1969. do sredine marta 1970. godine snimili banjalučki foto-amateri Radivoj Radanović, Aleksandar Sjerikov i Ljubinko Bato Smoljanović, u organizaciji Filatelističkog društva Banja Luka i publiciste Gorana Baraća. Upriličena je i projekcija arhivskih filmova o banjalučkom zemljotresu koje su amaterskim kamerama formata osam do 16 milimetara snimili banjalučki kino-amateri Ivica Kurtović, Miodrag Šobot i Ljubinko Bato Smoljanović. Cjelokupan materijal do tada nije viđen u javnosti, a prethodnih pola vijeka on je bio dio privatnih kolekcija foto-amatera.

Privatne arhive i kolekcije čuvaju još dokumenata, fotografija, novinskih tekstova, kao i drugog materijala, svjedočanstava o kataktlizmi koja je prije pedeset godina pogodila grad. Prije nekoliko godina Banjalučanin Ranko Bujić je autoru ovog teksta ustupio - poslao dio iz svoje privatne kolekcije - skenirana izdanja vanrednih brojeva „Glasa“ od prije pedeset godina. Iz onoga što je vrijedni kolega i prijatelj Ranko Bujić prikupio i obradio, kroz fotografije i riječi, što napraviše i napisaše foto-reporteri i novinari, može se „skenirati“ vrijeme, ljudi i događaji.

O jednoj od najvećih tragedija koja je zadesila Banju Luku u njenoj istoriji pisani trag ostavio nam je i Aleksandar Aco Ravlić, poznati banjalučki novinar i publicista u svojoj knjizi  “Banjaluka - razdoblja i stoljeća”. Evo šta je zapisao Ravlić koji je u vrijeme zemljotresa radio kao novinar - dopisnik zagrebačkog „Vjesnika“:

“U nedjelju, 26. oktobra 1969. godine, zemlja je zadrhtala. Potmula tutnjava, prasak i lom. Bilo je tačno 16 sati, 37 minuta i 26 sekundi. Potres je bio jačine 7,5 stepeni Merkalijeve skale, do tada najjači u Banjoj Luci i Krajini. Tog popodneva je počelo jedno od najtežih razdoblja Banje Luke. Građani su se u tren oka našli na ulici. Na njihovim licima čitao sam stravu. Svi uznemireni. Ulice grada na Vrbasu postale su pretijesne. Ljudi su bili na ulici bježeći što dalje od zgrada. Neki, najprisebniji, uskočili su u vozila i pojurili u druge krajeve grada da bi vidjeli šta je s prijateljima, rođacima. Čitav grad je bio na nogama, u pokretu. Opštinski štab za odbranu od elementarnih nepogoda u najkraćem mogućem roku se sastao. Trebalo je raditi brzo, jer noć se bližila. Odlučeno je da bolesnike iz bolnice treba evakuirati. Medicinsko osoblje je pružalo pomoć ranjenima. Taj prvi potres uzeo je život sedmogodišnjoj djevojčici, Snježani Trivanović, bezbrižnoj prvoškolki, koja je nakon naučene zadaće istrčala napolje i prije potresa započela bezbrižnu dječju igru. I baš tada u punoj bezbrižnosti, u trenutku potresa, na nju se srušila gromada cigli i maltera sa zgrade pored koje se igrala. Njezina smrt bolno je odjeknula gradom. Sjećam se, prilikom novog diktiranja izvještaja redakciji „Vjesnik“, imao sam samo jednu želju da njezina majka, koja se nalazila na liječenju u jednoj zagrebačkoj bolnici, ne dozna za smrt svoje kćerkice iz mog izvještaja. Tu noć malo ko je proveo u svojoj zgradi, jer su se stariji Banjalučani prisjećali da je 1936. godine isto tako jaki potres uznemirio žitelje Banjaluke i ubrzo se ponovo javio. Bili su u pravu. Naime, 24. novembra 1936. godine u 23 sata i 45 minuta potres velike jačine (seizmografske stanice bile su rijetkost) je probudio Banjalučane, prouzrokovao štetu i „istjerao“ ih u strahu na ulicu, a ponovo se zbio sutradan 25. novembra. To upozorenje iz prošlosti je koristilo. Stanovnici grada na Vrbasu odlučili su probdjeti noć izvan kuće. Zapaljeno je na hiljade vatri na otvorenom. Sve dok se nije smračilo, nije bilo u mnogim ulicama električne struje (jer je trebalo pregledati mrežu i otkloniti prve kvarove u transformatorskim stanicama) zbog čega je grad podsjećao na ratne dane. Kako je zemlja povremeno podrhtavala iz sata u sat, žagor nije utihnuo sve do jutra. Neki su na otvoreno iznijeli posteljinu i spavali pod vedrim nebom, drugi su uz vatru evocirali sjećanja iz prošlosti. Hiljade Banjalučana provelo je noć od nedjelje na ponedjeljak pored vatri. Bila je to prava noć bez sna. Onako dremljive i promrzle negdje oko 4 sata (3 sata i 56 minuta) još više je zastrašio novi potres. Ipak, malo ko je tog jutra izostao s posla. Čim su se sastali, jedni drugima su pripovijedali kako je u njihovom kraju potres stvorio uznemirenost i kakve je štete prouzrokovao...“

Iako tokom pripreme ovog teksta nisam pronašao tačan podatak koliko je novinara bilo tih zemljotresnih dana u porušenom gradu, prema pojedinim izvorima više od 100 domaćih i stranih novinara, ali i foto-reportera i tv-ekipa svakodnevno je svojim redakcijama slalo izvještaje, informacije, reportaže. “To je sve trajalo nekoliko sekundi. Prizor je bio nestvaran. U stvarnost su ga vratili očajnički krici i zapomaganje iz prašine“, objavila je beogradska „Ilustrovana politika“, 4.11.1969. Titogradska „Pobjeda“ 30.10.1969. donosi potresan zapis: “Sve se zbilo samo za jedan tren. Ono što je ljudska ruka stvarala vijekovima našlo se odjednom bačeno u prašinu, u onom užasnom kotlu - reklo bi se, plače zamršena kosa, a na njoj se ljuljaju i sa stravičnim treskom padaju višespratnice, tornjevi fabrika. Pucaju ljudske kosti, prskaju lubanje i šire se jauci unesrećenih“. Sarajevsko „Oslobođenje“ 3.11.1969. objavljuje tekst o šteti koju je pretrpjela privreda: “Naročito velika šteta nanesena je proizvodnim i drugim privrednim organizacijama. Porušena su 34 privredna objekta, 56 ih je teže oštećeno, a prodajni prostor trgovine i ugostiteljstva je potpuno uništen“. A bližila se zima, mnogi Banjalučani bez krova na glavom, što je zabilježio i reporter beogradskog nedjeljnika „NIN“ 2.11.1969. godine: “Zima je na onom toliko neprijatnom pragu, hiljade ljudi zebu pored Vrbasa, druga je stvar što ne viču aman - zeman, to je stvar odgoja i kulta, ali bogami, ovde se pati. Ovde se čemerno pati. Ovde će se, ne budu li se najhitnije poturila ramena cele zemlje, patiti još više... Iako ispod ovih redova nema potpisa autora, može se pretpostaviti da pripadaju u to vrijeme jednom od najboljih novinskih reportera u nekadašnjoj državi, Tihomiru Lešiću. Ovaj vrsni novinar, prema raspoloživim informacijama, boravio je tada u Banjoj Luci da bi u „NIN-u“ 2.12.1969. godine opisao što je vidio i doživio: “Zadesio sam se, pukim slučajem, u Banjoj Luci u trenutku kada je naočigled nestajala. Nisam video kako nestaje, čuo sam jedino kako neke žene vrište, nisam shvatio, i sam ponesen panikom i strahom, šta žele da kažu, a shvatio sam te neartikulisane uzvike onih koji su se probijali kroz testo maltera i prašine. Sve je izgledalo nesvakidašnje belo. Nije me prepao toliko tektonski tutanj, koliko nemoć da prodrem kroz bele zavese... Okolo su trčali ljudi, bezglavo, među ruševine, jedni tamo, drugi ovamo, sudarali se, padali, a kada su se prepoznavali, nisu pitali za zdravlje: prosto, dešavalo im se to da se zagrle i odjure dalje, do drugog susreta i drugog traženja.“

Osim privrednih i stambenih objekata stradali su i školski objekti. Škole i obrazovne ustanove pretrpjele su velike štete, a posebno banjalučka Gimnazija - Realka. Realka, znatno oštećena, da bi na kraju njeni ostaci bili minirani i do kraja srušeni. U posjedu sam pisma koje mi je prije nekoliko godina poslao moj kolega i prijatelj, novinar i publicista, jedan od najznačajnih hroničara Banje Luke, pokojni Slavko Podgorelec. Podgorelec je u vrijeme zemljotresa bio učenik realke. Prisjetio se kako je ispod ruševina realke, spašavao tek odštampani broj školskog lista „Orfej“: “Bijaše taj zemljopotres oktobra 1969. Tadašnji glavni urednik Orfeja, uvaženi i blaženopočivši profesor Milan Vukmanović (predavao filozofiju) s neskrivenim simpatijama prihvati moj prijedlog da (za to vrijeme - ekskluzivno!) objavimo intervju sa aktivnim pripadnikom palestinske oslobodilačke organizacije Al Fatah. Uradio sam to krajem septembra, a posredstvom (tadašnjih studenata - Banjolučana, a danas doktora nauka) N.Dž. i  S.K. Ekrem (izvorno Akram) došao je na razgovor, pokazao 'identifikaciju' (indeks) koji je bio na ilegalno ime - a onda je uslijedio razgovor (tonski sniman) uz moje obećanje da korektno prenesem navedeno. Najsmješnije: Akram je pratio naš gimnazijski Orfej (!!!) i to iz broja u broj. I tada mi reče: "Imam odobrenje (komande) za ovaj susret, ali sam morao poslati neke primjerke Orfeja da bi se uvjerili kako to nije 'državni' dnevni list odnosno magazin!" (Ilegala je ilegala - a Mosad je 'dalekodobacujući')... Dakle, odradismo to na 'geštetneru' odštampasmo taj broj Orfeja - a onda puče zemljotres. Stranice lista u biološkom kabinetu (prizemlje)… Neki zidovi Gimnazije izvaljeni, pristup zgradi čuvaju vojnici, uprava pod šatrom na košarkaškom - fiskulturnom terenu. Ne mogu se sjetiti ko je bio uz mene, ali znam da sam donio flašu 'brandy-a' ('zvekana') dao vojnicima, a onda, nekakvom željeznom šipkom - razvalio vrata kabineta biologije i sve stranice Orfeja (uredno poslagane) smo iznijeli pod šatru uprave Gimnazije, kod gospođe Nate.
Onda smo - kolektivno - evakuisani u Crikvenicu. Sve donedavno sam vjerovao da taj broj Orfeja nikada nije uvezan i distribuiran... Da ne griješim dušu - prof. Vukmanović (zvani Fili) kada je bio direktor arhiva (a često me zvao 'na kafu') hvalio je taj intervju. Mislio sam da je to iz kurtoazije. Kada sam dobio autentične kopije - sada sam ponosan, jer te 1969. godine niko prije Orfeja nije imao takav 'ekskluzivni' materijal... S poštovanjem … Slavko Podgorelec, sr.

Banja Luka,
30.09.2014
.

scan0085

Tokom oktobra ove godine, kada je prigodnim izložbama   obilježeno pedeset godina od zemljotresa, jedan od organizatora ovih manifestacija, publicista Goran Barać podsjetio je na značajnu ulogu koju je tokom zemljotresa imao tadašnji predsjednik Skupštine opštine, gradonačelnik Živko Babić. Naglasio je Barać da je Živko Babić 26. oktobra 1969. godine donio naredbu da sutradan, 27. oktobra ne rade škole u gradu.

- Time je spriječio još veću katastrofu, izbjegnut je još veći broj žrtava. Ja bih rekao da je on bio heroj, a pola vijeka nijedna gradska vlast nije mu se odužila na adekvatan način.Taj čovjek nikada nije dobio nikakvo gradsko priznanje, nema čak ni ulicu u ovom gradu. Nadam se da će ta greška u dogledno vrijeme biti ispravljena i da će se grad i gradska vlast na dostojanstven način odužiti Živku Babiću -naglasio je Barać.

A sada nešto sasvim lično. Pedeset i pet mi je punih, „gazim“ pedeset i šestu godinu. Kako je jedan petogodišnjak, prije pedeset godina, doživio sve ono što se događalo u njegovom gradu. I nakon pedeset godina, u glavi je ista slika, isti „fleš“: nakon što smo prethodnu noć, nakon prvog udara 26. oktobra, prespavali (koliko se sjećam na Laušu kod rođaka), ujutro 27. oktobra otac, majka, stariji buraz i ja se vraćamo u naš stan, ulica Nurije Pozderca broj 40, u jednoj od četiri osmokatnice - nebodera, u blizini Osnovne škole „Kasim Hadžić“. Dok je predmet moga interesovanja u dnevnoj sobi bio radio-aparat marke „Kozara“, mati se potrudila da pripremi nešto za jelo, stari i buraz su se vrzmali po stanu... A onda udar i tutanj, radi, radi  „zemljotresni žrvanj“... Neko je povikao „pod štok, pod štok“ (štok od vrata - op.aut), jer je to, navodno, „sigurna lokacija“, dok trese... Da li sam bio pod štokom ili pod šokom, ne pamtim, ali otac me nekako uzima u naručje, nakon što je stihija završila svoj „ples“, zajedno s ostalim ukućanima, izlazimo ispred zgrade. Skupio se sav komšiluk, stanari, na licima „čitam“ strah, zabrinutost. Zemlja još podrhtava, ne mogu se oteti utisku da se naša zgrada povijala naprijed - nazad. Buraz Nebojša, učenik četvrtog razreda banjalučke Gimnazije, govori „ode naša zgrada...“. Srećom nije, a pojedine komšije su njenu „postojanost kano klisurine“ pripisali tome da je „građena po Žeželjevom sistemu“. Kasnije sam čuo da je beogradski inženjer Žeželj  bio ekspret za zemljotresno inženjerstvo. Prema onome što mi je poznato, većina objekata, kako stambenih, tako i onih javnih, izgrađena je nakon zemoljotresa po „Žeželjevom sistemu“.

Ogromna materijalna šteta pričinjena je nebrojenim stambenim, privirednim, javnim, infrastrukturnim i kulturnim objektima. Osim velike materijalne štete, život je izgubilo 15, a povrijeđeno je 1117 osoba. Zahvaljujući pomoći iz čitave tadašnje države grad se počeo oporavljati i obnavljati.

A prije nego što će 1969. zatresti, Banju Luku je znalo prodrmati. Prema raspoloživim podacima, jedan od zemljotresa na području Banje Luke desio se 20. maja 1888. godine u 10:30, jačine 7° MCS, da bi 1935. godine bilo zabilježeno 7 potresa prosječnog intenziteta od 6° MCS. Takođe, treslo je i 11.10.1935. godine,, snaga 7° MCS, magnituda 5, da bi tri decenije poslije, 1969. godina ostala zapisana u istoriji grada i stanovništva kao godina kada je Banja Luka doživjela najveća razaranja.

Oktobar je mjesec kada je Banjalučanka Subha Buba Petrović promovisala knjigu poezije „U hladu starih platana“. Među pjesmama koje je Buba uglavnom posvetila rodnom gradu Banjoj Luci, našla se i „Oktobar 1969.“:     

          “Jesen lagano dolazi, vjetar u krošnjama mrmori, rijeka neobično huči, svoju boju brzo mijenja, nešto se sprema...

          Jata crnih ptica nadlijeću grad

          i glasno grakću.

          Sve je u nekom nemiru.

          Psi zavijaju i laju.

          Iz daljine se buka čuje...

          Kao da se nešto teško valja...

          Sve se trese...

          Tlo podrhtava...

          Visoki jablanovi se povijaju,

          kao da se molitvi klanjaju;

          Da ovo prestane,

          da ovaj opšti nemir nestane.

          Da se zemlja ponovo smiri,

          da se strah u ljudima ne širi.

          Strah od sutrašnjeg dana,

          šta li će donijeti

          nove noći i nova svitanja?

          ...

....Iz daljine se buka čuje, kao da se nešto teško valja, sve se trese, tlo podrhtava,visoki jablanovi se povijaju... 

Impuls

scan0001

scan0051

scan0065

scan0066

scan0067

scan0069

scan0071

scan0072

scan0086

scan0084

scan0083

scan0079

 

Dozvoljeno je dijeljenje i kopiranje sadržaja ovog portala na druge portale, stranice ili blogove, uz obavezno navođenje izvora.

NAJČITANIJE U KATEGORIJI

NAJNOVIJE U KATEGORIJI

NAJNOVIJE NA PORTALU