fbpx

000 1HI3N6 810x539

Foto: dpa / AFP

Sve u svemu, simulacije pokazuju da ne postoje nikakve prepreke tome da veći dio Zemlje pomognemo pretvoriti u područje neprikladno za život, barem za krupne sisavce. A to, da ne bi bilo nikakve zabune, uključuje i nas.

NIKOLA VUKOBRATOVIĆ za Bilten

Dva stupnja celzijusa. To je maksimalno povećanje globalne temperature koje je dogovoreno kao “realno” na povijesnoj Pariškoj klimatskoj konferenciji prije tri godine. Već tada se upozoravalo kako je taj cilj u startu nedovoljan, odnosno gotovo je sigurno da će čak i povećanje od 2°C imati nesagledive posljedice po kvalitetu života i sigurnost većine svjetske populacije. Otada stvari idu samo nagore. Danas se procjenjuje kako, da bismo dosegnuli čak i taj nedovoljan cilj od 2°C do 2100., trebamo potpuno prekinuti emisiju stakleničkih plinova do 2030. Deset i pol godina za nešto što se danas čini daljim nego nego ikad prije. Unatoč nadolazećoj klimatskoj katastrofi, ne samo da nismo smanjili emisije, nego ih nastavljamo povećavati (prošle godine po rekordnoj stopi) i taj će se rast gotovo sigurno nastaviti.

I to nije jedina loša vijest. Suprotno stalnim optužbama globalne ekstremne desnice – koja uključuje i vlade zemalja poput SAD-a i Brazila – klimatski znanstvenici ne samo da nisu pretjerali u svojim alarmatnim procjenama, nego vrlo često i griješe iz prevelikog opreza. Jedan od nedavnih primjera je ubrzano topljenje permafrosta (sloj dugotrajno zaleđenog tla), koje se na toj razini nije očekivalo još sljedećih sedamdesetak godina. Ovo topljenje moglo bi znatno doprinijeti klimatskoj katastrofi s obzirom na velike količine metana i drugih stakleničkih plinova koji su pohranjeni u tom sloju. Sve u svemu, simulacije pokazuju da ne postoje nikakve prepreke tome da veći dio Zemlje pomognemo pretvoriti u područje neprikladno za život, barem za krupne sisavce. A to, da ne bi bilo nikakve zabune, uključuje i nas.

Vojska lobista

Ništa od toga, izgleda, ne zabrinjava odgovorne previše. I za to postoje dobri razlozi. Tehničke prepreke ublažavanju klimatske katastrofe su same po sebi velike, no ne i nepremostive. Puno je veći problem to što bi takvo ublažavanje zahtijevalo stupanj ekonomskog planiranja i koordinacije koji daleko nadilazi privatne interese tržišnih aktera. Kada im već nije i izravno suprotstavljeno. Ne treba previdjeti ni činjenicu da bi suočavanje s ovom egzistencijalnom krizom zahtijevalo ne samo znatno demokratskije, nego i znatno egalitarnije društvo: kao što od posljedica klimatske katastrofe uglavnom stradavaju siromašni, tako i od njezinog ignoriranja uglavnom profitiraju najbogatiji. I prije nego počnemo proklinjati cijelo čovječanstvo ili očajavati nad sudbinom svoje vrste koja naizgled nezaustavljivo juri prema kolektivnom samoubojstvu, sjetimo se kako odnos prema ovoj krizi nije posljedica neke biološke greške koja nas je sve učinila idiotima.

Upravo suprotno, problem je većim dijelom posljedica društveno-političkog sustava u kojem živimo. Malo stvari to ljepše ilustrira od činjenice da su samo u Americi prošle godine profiteri klimatske krize uložili milijardu dolara u sprječavanje borbe protiv nadolazeće apokalipse. To ulaganje stvorilo je cijelu industriju propagande i vojsku lobista koji – nasuprot znanstvenom konsenzusu i interesu većine – iskorištavaju “demokratske deficite” političkog sustava kako bi spriječili politike koje bi olakšale teret klimatske krize za stanovništvo, ali i smanjile profite nekolicine. Srećom, za razliku od planete, društveno-politički sustavi su zamjenjivi i bolje alternative postoje. Ostaje samo da se na ofenzivu vojske lobista milijardera odgovori demokratskim pokretom u interesu većine.

 

Dozvoljeno je dijeljenje i kopiranje sadržaja ovog portala na druge portale, stranice ili blogove, uz obavezno navođenje izvora.

NAJČITANIJE U KATEGORIJI

NAJNOVIJE U KATEGORIJI

NAJNOVIJE NA PORTALU