fbpx

6nepricaju

Napravim teatralan pokret kojim pokažem učenicama i učeniku da se škola nije srušila jer smo izgovorili tu riječ. Smiju se.

Anes Osmić

U školi je i na časovima književnosti jako malo prilika za razgovor o tijelu, rodu i seksualnosti. Za posljedicu toga imamo i u devetom razredu učenički podsmijeh na riječi svršen (glagol) i karati(sevdalinka). Nisam bio jedan od nastavnika koji je ignorirao dječiju znatiželju i nikada nisam imao ličnu prepreku da o ovim temama govorim na otvoren i konstruktivan način – kakav pornografija koju djeca gledaju ipak ne nudi. No, kad god sam o ovim temama govorio u školi, dobijao sam niz opomena roditelja i uprave. Djeci su, pak, ovo bili neki od najzanimljivijih i najdražih časova. Ono što je odraslima toliko čudno u vezi sa seksualnošću, isto toliko je djeci uzbudljivo.

Tako sam odlučio da iskoristim literarnu sekciju, vjerujući da makar tu mogu progovoriti nešto mimo krutog plana i programa. Na sekciju dolazi sedam učenica i jedan učenik. Počinjemo pitanjem da li vode dnevnik. Horski odgovaraju: Da. Zatim na moje pitanje jesu li ikada poželjele da zavire u tuđi dnevnik odgovaraju da jesu. Kažem im kako ćemo danas skupa pročitati odlomak iz dnevnika njihove vršnjakinje koja piše o stvarima i situacijama sličnim njihovom životu van škole. Dijelim im odlomke knjige Furam feminizam i pratim izraze lica dok čitaju o menstruaciji. Neke se smješkaju, a neke su ozbiljne. Nisam siguran koliko im je krvav ovaj prvi susret na literarnoj. Razgovor o pročitanom počinjemo tako što nabrajamo o čemu sve piše Likica u svome dnevniku. Nabrojali smo brzo sve osim menstruacije.

- O čemu još piše u dnevniku? 
- Nakon kraće pauze, jedna učenica stidljivo odgovara: O zdravstvenom problemu! 
- Nije to nikakav zdravstveni problem. Naprotiv, to je dokaz zdravlja!, ispravlja je druga. 
- Pa, kako nazivamo taj dokaz zdravlja?, pitam ih, a one šute.
- Hoćemo li zajedno izgovoriti?, pitam. 
- Menstruacija!, odsječe jedna učenica.

Napravim teatralan pokret kojim pokažem učenicama i učeniku da se škola nije srušila jer smo izgovorili tu riječ. Smiju se.

Jedna učenica govori da bi muškarci pričali o menstruaciji da imaju to iskustvo, pa ta tema ne bi bila toliki tabu.

- A ko vas sprečava da pričate? Ili da se nekad ponašate kao dječaci, da, recimo, skočite u baru, uprljate se, trčite? Zar nije dosadno uvijek biti uredna, sređena, nasmijana? Ne poželite li nekad da vrištite, skačete?
- Naravno da želimo, nastavniče. 

Pozivam ih da promisle ko ih sprečava u tome. 

- Nekako je to najviše u našim glavama, i mi same sebe stopiramo misleći da nećemo dobro igrati fudbal ili da ne trebamo nešto raditi jer će nam se dječaci smijati.

Pitam ih koja je razlika između muškaraca i žena.

- Ja mislim da ima neke razlike u našim psihama... 
- Kako?, pitam.
- Pa, djevojčice su osjećajnije, tajnovite. Evo vam primjer: ako se nekom dječaku sviđa neka djevojčica, on će njoj vrlo lako prići, neće imati nikakav problem, a iz djevojčice moraš čupati da bi rekla ko joj se sviđa. 
- Ali, to je opet sve u tvojoj glavi – ispravi je drugarica.

Javlja se i dječak, govori kako nisu svi muškarci i sve žene iste. 

- Neki muškarci, također, više vole da se ponašaju kao dame, da probleme rješavaju razgovorom, da ne budu nasilni. 

Jedna učenica spominje kako na YouTubeu prati dječaka koji se šminka. Žao joj je što ga svi ismijavaju. Njoj je baš cool.

- Je l’ znate one trake na kasi u trgovini? One gdje stavljate artikle koje kupite?, pitam ih.
- Znamo.
- Eh super. Zamislite te trake. Muškarci i žene nisu bića odštampana u nekoj fabrici, pa da su svi muškarci na jednoj traci, a sve žene na drugoj. Postoje različiti muškarci i različite žene. Mogu li onda, recimo, neki dječaci ići na balet, a djevojčice igrati fudbal?
- Pa mogu!, odgovaraju horski, kao da o ovom pitanju uopće ne treba raspravljati.

Nakon ovog časa direktor me pozvao na razgovor i pitao zašto s djevojčicama kao muškarac i nastavnik koji ne predaje biologiju pričam o menstruaciji. Njemu, inače, ne smeta, ali pojedinim roditeljima da, pa zašto da se zavlačim džabe u probleme...

Razmišljam: kada se djevojčica jedno jutro probudi u krvi, je li bolje da zna šta se dešava ili treba umrijeti od straha vjerujući da s njom nešto nije uredu. Ako nastavimo da šutimo o menstruaciji i u školi, hoće li se ulošci i dalje pakovati u posebne vrećice da se ne vide kad se kupuju. Je li zaista toliko strašno biti žena i imati menstruaciju.

S feminističkog izleta ubrzo se vraćam na redovnu nastavu, gdje govorimo o Brezi, priči koja tematizira nasilje nad ženama. Raspravljamo o tome je li nasilje ikada opravdano. Jedan dječak kaže da jeste, ako je neko pijan.

- On tada ne zna šta radi, pa mu ne treba zamjeriti ako pijan udari nekog, mada to svakako nije lijepo. 

Gledam hoće li iko iz razreda reagirati ili ću morati ja. Ne reagira niko. Djeca se mahom smiju, bacaju predmete po razredu i gledaju odsutno.

Pitam tog učenika voli li da ga iko fizički kažnjava, i odmah pregrizem jezik jer možda to dijete ima nasilnika u porodici i možda ono samo sebi tako objašnjava modrice na majčinom ili svome tijelu.

- Ne volim, nastavniče. 
- A da li ti ikad ikog kažnjavaš fizički ili na bilo koji drugi način? 
- Ne. 

Djeca i dalje ne osjećaju ovu temu bitnom. Moram ih prvo smiriti, pa onda objašnjavam... 

- Može li na sudu alkohol biti opravdanje za nekoga ko pijan udari pješaka i ubije ga? Hoće li ga sud osloboditi?
- Neće, odgovara učenik. 
- Pa, da li alkohol može biti izgovor za nasilje?

Djeca odgovaraju da ne može, ali mislim da to rade samo kako bih prestao s ubjeđivanjem.

No, i dalje sam uporan, pa nastavljamo priču o nasilju. 

- Nasilje nad ženama nije uredu, kaže jedan dječak. 
- A nad muškarcima jeste?, pitam iste sekunde. 
- Pa nije ni to ok, ali nije isto kada se tuku muškarac i muškarac i kada muškarac tuče ženu. On je tada kukavica. 
- A zar nije kukavički tući bilo koga?
- Joj i Vas, nastavniče; pa muškarci to jednostavno rade. 
- Kada to jednostavno rade?
- Smarate nas sada.

Kada ne znaju kako da razgovorom riješe eventualni sukob, kada izgube strpljenje, kada žele nad slabijim da dokažu svoju moć?, pitam, a djeca se smiju, prave puškice, dobacuju jedni drugima.

Shvatam da nasilje njima nije ništa strašno niti loše, jer su u njegovim kandžama svakodnevno u tolikoj mjeri da kada im ono zarije nokte ponovo – od brojnih ranijih uboda ne osjete ništa novo. Razmišljam da li zaista mnogo ljudi vjeruje da je nasilje ponekad opravdano... Nad Romkinjama, LGBT populacijom, migrantima... Vjeruju li da se ponekad jednostavno ne može drugačije. Počiva li nečija moć isključivo na tuđoj slabosti i da li je iko ikada postao velik čineći druge malima...

Teme tijela, roda i seksualnosti neminovno otvaraju pitanje nasilja i zato je jako važno da se nađu u školi, jer nasilje najčešće počiva na nekom od identiteta o kojem kao društvo ne govorimo dovoljno.

Jednom prilikom učenik govori za ilustraciju žene u udžbeniku da nije neka treba. Pitam ga kakva je to žena za njega treba. U razredu već počinje rominjati smijeh.

- Pa znate, sa svim onim proporcijama.
- Kojim? Gdje si vidio te idealne proporcije?
- Pa sad, znate Vi to.
- Ne znam, ti mi reci.

U razredu opet smijeh.

- Na porno-filmovima? Jesu li tamo prave trebe?, pitam.

Gromoglasan smijeh u razredu. Učenik se odvaži i kaže: Jesu.

- Hoćete li da razgovaramo o pornografiji?, pitam.

Učenice se crvene i negoduju, govore: Fuj. Dječaci se smiju.

- Kada ćeš ti, druže, imati priliku da sretneš u stvarnom životu trebu kao iz pornića?, pitam ga.

- Pa ne znam – odgovara.

- Šansa da u stvarnom životu sretneš neku trebu iz pornića jednaka je šansi da sretneš Anđelinu Džoli. I jedna i druga su glumice, ne zaboravi. I jedna i druga prave filmove. Pornić je film, i vrlo malo ima veze sa stvarnim životom i stvarnim ljudskim odnosima. Pornografija kod vas vrlo često obrazuje nerealne želje koje se ne mogu ispuniti u stvarnom životu, a zapostavlja niz važnih stvari, kao što su, recimo, emocije. 

- Jao, nastavniče, nemojte, molim vas, da pričate o tome više.


***

Sada imam priliku da radim sa studentima i studenticama. Nekidan na vježbama studentica čita jedan dio književnog teksta u kojem se spominje riječ 69. Pitam je šta znači to? Crveni se i šuti. Pitam ostale studentice. I one šute.

- Pa, poza u seksu, napokon jedna progovori.

Pitam ih je li nam stvarno i na fakultetu trebalo više od pola minute da jasno i glasno kažemo šta je 69. Pitam ovu studenticu šta će sutra učeniku u razredu reći kada je bude pitao šta je to 69. Ona kaže da ne zna.

- Djeca će te pojesti ako budeš folirala i lagala kako nemaš pojma šta je 69, govorim joj i zaključujem da današnje generacije već znaju šta je 69, i pitanjima vezanim za seksualnost vrlo često testiraju nastavnike da vide koliko su iskreni i otvoreni prema njima.

Razgovor s djecom u školi o temama o kojima niko drugi neće da priča odličan je način da se izgradi međusobno povjerenje. Kada vam djeca povjeruju u ono što govorite, mnogo lakše će naučiti od vas i glagolske oblike.

Djeca su otvorena, iskrena i radoznala. Odrasli se stide, pa foliraju. To je osnovna razlika u pristupu seksualnosti odraslih i djece. Kada djecu od malih nogu naučimo da se o svemu može razgovarati otvoreno, neće biti stida, straha i predrasuda koje nastaju uvijek tamo gdje je muk, crvenilo na licu, obaranje glave...


Tekst je preuzet sa portala Školegijum.

Dozvoljeno je dijeljenje i kopiranje sadržaja ovog portala na druge portale, stranice ili blogove, uz obavezno navođenje izvora.

NAJČITANIJE U KATEGORIJI

NAJNOVIJE U KATEGORIJI

NAJNOVIJE NA PORTALU