fbpx

Bombardirani natpisima o klimatskim promjenama, GM hrani i kancerogenosti života uopće, mi živimo u strahu za vlastitu egzistenciju. Taj je strah prepoznat i komercijaliziran.

eko hrana

Piše: Marija Selak

Nakon što me nekolicina "osviještenih" prijatelja upozorila na štetno djelovanje većine dezodoransa neki dan ušla sam u ljekarnu, koja u mojim očima još uvijek predstavlja koliko-toliko sigurnu kupovnu zonu, u potrazi za "zdravim" uništavačem znoja. "Dobar dan, ja bih trebala dezodorans." "Koji?", upitala me je magistra farmacije. "Ja bih onaj bez svega štetnoga", znalački sam ustvrdila. "Nema problema", odgovorila je, očito naviknuta na slične zahtjeve. "Vi trebate dezodorans bez aluminija, to vam je 101 kunu." "Hvala vam, još ću malo razmisliti.", rekla sam i izjurila zbrajajući u glavi da dezodorans vulgaris košta dvadesetak kuna, odnosno čak pet puta manje. Ipak, zar zdravlje ima cijenu?

Volkswagenov slučaj važan je jer je ukazao na evidentnu činjenicu, a to je da je "eko-industrija" industrija profita, ako ne i najprofitabilnija industrija, koja u novije vrijeme dirigira trendove

Europu je posljednjih tjedana potresla afera oko Volkswagenova varanja na "eko-testovima". Uvjeti u kojima se provodilo testiranje na diesel automobilima bili su prilagođeni "boljem prolasku" koji je podrazumijevao ograničeno ispuštanje štetnih plinova. No, u stvarnosti situacija je bila bitno drugačija. Kao što su pokazali naknadni rezultati navodno neovisnih testiranja, Volkswagenovi diesel automobili daleko su premašivali dopuštenu emisiju štetnih plinova. Diesel gorivo, koje su smanjenjem poreza brojne države Europske unije poticale kao "zeleno", sada se pokazalo opasnim zagađivačem zraka, čime je postalo nepoželjno. Nedugo nakon Volkswagenova "priznanja" pojavili su se rezultati testiranja drugih automobilskih kompanija koji su ukazivali na slične propuste, a problem je proširen i na proizvodnju ostale tehnologije te je isplivala "prevara" Samsunga oko energetske učinkovitosti njihovih televizora. No, ono što je najzanimljivije u cijeloj "eko-buri" koja se uskovitlala posljednjih dana nije diesel gorivo. Izuzev očigledne i nužne osude Volkswagenova "varanja radi profita", ovaj je fenomen otvorio i mnogo dublju problematiku isplativosti "eko-industrije".

Diesel automobili nisu "eko" friendly, a nisu bogme ni neki televizori. I što sad? Možda ćemo moći izabrati druge televizore ili se voziti alternativnim prijevoznim sredstvima. Možda ćemo čak i krenuti pješke. No, što je s ostalim aspektima života? Kakvo je stanje stvari s ekologijom "ića i pića", odjeće i kozmetike? Nedavno provedeno istraživanje Nastavnog zavoda za javno zdravstvo Dr. Andrija Štampar pokazalo je da je 36 predmeta iz opće uporabe (ruževi i olovke za usne, olovke za oči, puderi, maskare i sjajila), od 114 testiranih, bilo zdravstveno neispravno zbog nedopuštene prisutnosti olova. Kojih točno, nismo saznali. I kuda sada? U ljekarnu po pet puta skuplju "eko" kozmetiku?

Volkswagenov slučaj važan je jer je ukazao na evidentnu činjenicu, a to je da je "eko-industrija" industrija profita, ako ne i najprofitabilnija industrija, koja u novije vrijeme dirigira trendove. Za razliku od "standardne" industrije čiji je pokretač želja, pokretač "eko-industrije" je strah. Strah od čega? Od E-brojeva, kemije i kemikalija, sivog neba, mutne vode, odnosno od posljedica tehno-znanstvenog napretka. Naime, mi bismo nepokvarljivu kremu, a da nije konzervirana, zimzeleno voće, a da nije špricano, brzinu benzinca bez štetnih plinova, ukratko rečeno: život bez posljedica življenja. Bombardirani natpisima o klimatskim promjenama, GM hrani i kancerogenosti života uopće, mi živimo u strahu za vlastitu egzistenciju. Taj je strah prepoznat i komercijaliziran. Budući da je strah negativna kategorija jer je on uvijek strah od nečega, "eko-proizvodi" nisu određeni dobitkom, nego manjkom. U vrijeme tehno-znanstvenog procvata hrana je bila prekvalificirana. Jedan "standardni" jogurt, izuzev probiotičkih bakterija, u sebi je sadržavao cijelu abecedu vitamina. Sukladno potražnji motiviranoj strahom, ponuda se izmijenila. Stoga se danas salama ne reklamira onim što sadrži, nego time da u njoj nema konzervansa. Na kremama velikim slovima piše da nemaju parabena, dodatka koji produžava trajanje, a koji se često povezuje s nastankom raka. U sveopćem ludilu čak su i pušači, koji konzumacijom cigareta tradicionalno svjedoče ležerniji pristup životu, podlegli trendu manjkavosti. Pa su mnogi od njih počeli pušiti "eko-cigarete" bez aditiva. To bi u nekoj naivnijoj interpretaciji mogla biti oznaka pozitivnog trenda "buđenja" "građanske" svijesti i odgovornog odnosa prema životu, da "eko" ne košta. I to ne samo da košta, nego košta višestruko više od "običnog" proizvoda. Tako "prirodne" jabuke koštaju triput više od "običnih", jednako kao i brusnice, kruh,povrće. Apsurd je sljedeći: što manje sastojaka nešto sadrži, to više košta. Ili, što više sastojaka ne sadrži, to više košta. Ovim tempom možemo očekivati da će nam "eko-industrija" uskoro vrlo uspješno naplaćivati praznu ambalažu, odnosno konzervirano najneštetnije ništa.

Potpomažemo li kupnjom skupih "eko-proizvoda" ili vožnjom "eko" friendly automobila sadašnji status quo u kojem supostoje dvije sestrinske industrije: ona zdrava i ona štetna, sa zajedničkim ciljem lociranja naših trenutnih potreba i slabih točaka, gdje se svaka naša želja, a još više svaki naš strah, dobro naplaćuju?

Volkswagenovi automobili, "eko-salama" i stokunski dezodorans samo su izdvojeni primjeri koji predstavljaju uvertiru u ono što nam predstoji. Naime, Transatlantski sporazum o slobodnoj trgovini (TTIP), o kojem EU i SAD još uvijek pregovaraju, a koji je nedavno izazvao masovne prosvjede u Berlinu, otvara mogućnost uvođenja GM usjeva na europsko tlo i GM hrane u trgovinama. Prijeti nam ublažavanje relativno strogih propisa o GM hrani koji su u Europi na snazi od 2004. godine te ponavljanje američkog slučaja. U Americi se pretpostavlja da je u oko 70 posto hrane prisutan GMO, stoga se oni koji žele jesti "zdravije", a imaju višu kupovnu moć, oslanjaju na skupe ekološke proizvode. Izuzev nedostatka novca, što je za većinu nepremostivi problem, ostaje neriješeno ključno pitanje: Ako je ekološka industrija prepoznata kao industrija koja profitira na strahu i koja je stoga uvijek korak ispred nas, nije li ona stvorena kao namjerno naličje postojeće, koje će sve uspješnije "brati plodove" tamo gdje "nezdrava" industrija ne može? Potpomažemo li mi kupnjom skupih "eko-proizvoda" ili vožnjom "eko" friendly automobila sadašnji status quo u kojem supostoje dvije sestrinske industrije: ona zdrava i ona štetna, sa zajedničkim ciljem lociranja naših trenutnih potreba i slabih točaka, gdje se svaka naša želja, a još više svaki naš strah, dobro naplaćuju? Dokle god mislimo da je normalno da plaćamo više ono što bi trebao biti preduvjet izlaska na tržište, zdravlje će imati više nego pristojnu cijenu. Jer zašto promijeniti status quo: zašto bi GM hrana, ako se pokaže štetnom, bila zabranjena za sve, ako već sada postoji iluzija alternative – zdrava "eko-hrana" koja nije dostupna svima?

H-ALTER

 

Dozvoljeno je dijeljenje i kopiranje sadržaja ovog portala na druge portale, stranice ili blogove, uz obavezno navođenje izvora.

NAJČITANIJE U KATEGORIJI

NAJNOVIJE U KATEGORIJI

NAJNOVIJE NA PORTALU