fbpx

Turisti iz zapadnih zemalja posljednjih su godina sve više u potrazi za "autentičnim" i "stvarnim". U Indiji, Keniji, JAR-u, Brazilu, kao značajan dio turističke ponude postoje ture favelama, slumovima, getoiziranim i siromašnim dijelovima gradova. U Beogradu je pak nedavno jedna turistička agencija nudila turu na kojoj se moglo "upoznati Cigane" i skupljati željezo s njima.

slum tourism in south africa 1024x7681

Živimo u vremenima bezdušnog materijalizma i beskrajnog konzumerizma. Osiromašeni duhom, opterećeni osjećajem besmisla i nemogućnošću osjećanja novih emocija i dostizanja dubokih spoznaja, često nevoljni kopati po vlastitom duhu i dvorištu, zapadnjački turisti odlaze u zemlje „trećeg svijeta“ koje nerijetko tretiraju kao duhovno igralište i unaprijed ih zacrtavaju kao životne prekretnice, makar se radilo o pukim projekcijama i predstavama (uglavnom) na društvenim medijima.

Poljednjih godina tako se sve više razvija tzv. pro-poor turizam, koji se predstavlja kao turizam u korist siromašnih, iako bi primjereniji naziv vjerojatno bio turizam korištenja siromašnih. Predstavljen kao koncept kojim turizam ide u korist najsiromašnijih ljudi u zemljama u razvoju, potaknuo je na razvoj slum turizma i organiziranje tura koje uključuju posjećivanje sirotinjskih naselja, često etiketiranih i kao "opasna", "nedostupna", "ekstremna", "uzbudljiva" područja. Ono što "prodaje priču" često je upravo ono negativno – opasnost, ekstremno siromaštvo, kriminal – čime se dodatno stigmatiziraju iovako otuđene zajednice.

U članku o rastućem trendu geto turizma u New Yorku, Chris Carr, umjetnik i dugogodišnji stanovnik Bushwicka kaže: "To je paradoksalno. Imate područje u koje se ljudi boje doći, ako nisu na organiziranoj turi koju vodi bijela osoba. Pruža im se lažan osjećaj sigurnosti, iako bi zapravo bili sigurni i da su sami došli u dva ujutro." Carr objašnjava i kako su djela ulične umjetnosti koje turisti obilaze sve više marketinški materijal sponzoriran od strane korporacija – problematika o kojoj se da pisati zasebne članke.

Zavrtimo priču na početak - prethodnice ovakvih oblika turizma svrstavaju se u početak 19. stoljeća u Londonu. Za londonsku elitu tada su bili upriličeni izleti u siromašne dijelove grada, kako bi imali priliku vidjeti kako siromašni, "oni drugi" žive. Baš kao sretni kraljević iz priče Oscara Wildea, elita inače nije gledala ni izlazila van vlastitih zidina. Izleti u sirotinjske četvrti prvenstveno su bili vođeni znatiželjom i voajerskim uzbuđenjem, ali naravno – bilo je i onih koji su bili motivirani istinskim altruizmom. Slično je zapravo i danas.

Kao što je bio nedavni slučaj s agencijom City Soul Belgrade iz Beograda, koja je u svom "Meet a Gypsy" paketu nudila obilazak romskih naselja, svjedočenje skupljanju i recikliranju željeza i bakra, te "opcionalni razgovor s Ciganinom" (tura je brzo ukinuta zbog kritika na društvenim mrežama), ture u Dharaviju (Indija) uključuju obilazak odlagališta smeća na kojima često rade djeca koja preživljavaju na ulici. U ponekim slumovima postoje i hosteli i niskobudžetni smještaji, koji pružaju "autentično" iskustvo, iako nerijetko puno bolje opremljeni – sa strujom, toplom vodom, pristupom internetu, i drugim luksuzima - koje domicilno stanovništvo u svakodnevnom životu ne uživa.

Sa sličnom sam se situacijom osobno susrela u izbjegličkom kampu Šatila, koji se nakon desetljeća postojanja više ne percipira kao izbjeglički kamp, već više kao bejrutski geto. U Šatili nema pitke vode, većinu dana ni struje, različite frakcije drže svoje dijelove kampa, trgovina oružjem i drogama je sveprisutna, a "ostali" građani Bejruta zaobilaze je u širokom luku. U Šatili sam boravila više puta, a u posljednjem navratu radila sam s djecom u kampu mjesec dana, iako sam bila smještena u drugoj četvrti.

U Šatili postoji CYC Guesthouse, koji funkcionira kao hostel povezan sa Centrom za mlade. U jednom od razgovora s Abu Moujahedom, jednim od pokretača centra i hostela, jasno mi je dao do znanja da njegova vizija nije primati turiste koji će u Šatilu dolaziti kao u zoološki vrt. "Ne zanimaju nas turisti koji će doći na jedan dan, kao posjetitelji koji će na brzinu okinuti fotografije i otići, već oni koji žele postati dio zajednice, koji su stvarno zainteresirani i spremni ostati na duže vrijeme", rekao je. Pitanje je – koliko je takvih? I, kolika je zapravo korist od turista za ove zajednice, tj. kako tu korist procjenjivati?

Naime, kada inicijative za turističkim djelovanjem ne dolaze iz samih zajednica (kao što je slučaj hostela u Šatili), situacija je problematičnija. A upravo je to i dalje češći scenarij. Svaki turistički operator tržišno će predstavljati svoju turu/hostel/program kao korisnu za zajednicu, ali turistima je zapravo, zbog manjka konkretnih podataka i informacija, teško znati što je zbilja podržano od strane zajednica i osmišljeno da pomogne, a što je tek eksploatacija umotana u marketinški trik. Iako, valja spomenuti kako je posljednjih godina u Brazilu glasno krizitiranje tura favelama potaknulo tvrtke da daju veći dio profita zajednicama i uspostavljaju sestrinske organizacije unutar samih favela, te uključuju lokalno stanovništvo i budu financijski transparentniji. Naravno, i dalje su to mali pomaci u koje ni približno nisu uključeni svi – barem ne na odgovarajući način.

Sjećam se kako je za vrijeme Olimpijade u Riju, u televizijskom prilogu stanovnik jedne od favela u kojoj održavaju turističke ture, rekao: "Ne vidim nikakve promjene za zajednicu, vidim samo promjenu u broju ljudi, stranaca koji ovdje dolaze, ali što mi od toga imamo?". Turistima se rijetko pruža prilika da čuju glasove onih koje (doslovno) promatraju, jer se primarno oslanjaju na vodiče da "tumače". Osjećaj pasivnog bivanja u izlogu 2010. godine je divno opisao Kenny Odede, u članku za New York Times.

Odede je pisao o objektivizaciji siromašnih kroz primjer slum turista u njegovom rodnom Nairobiju. U članku piše: "Slum turizam pretvara siromaštvo u zabavu, nešto što se može doživjeti u trenutku i potom pobjeći. Ljudi misle da su stvarno 'vidjeli' nešto, a zatim se vraćaju svojim životima i ostavljaju mene, moju obitelj i moju zajednicu tamo gdje smo bili i prije. Bilo mi je 16 kada sam prvi puta vidio turističku turu slumom. Bio sam ispred svoje kuće od devet kvadrata i prao suđe, gledajući posuđe s čežnjom, jer nisam jeo dva dana. Odjednom se pojavila bijela žena i slikala me. Osjećao sam se kao tigar u kavezu. Prije nego što sam išta stigao reći, ona je otišla dalje".

Pod krinkom turističkog rada za siromašne i potlačene, fokus ostaje na onome koji ima moć – turistu koji dolazi po vlastito ispunjenje i transformaciju vlastitog života. Subjekti narativa koji se pišu o favelama i slumovima i dalje su većinom dobrostojeći bijelci, turisti, pisci i "istraživači". Ono što Odede i brojni kritičari zagovaraju jesu promjene na lokalnoj razini – kada bi drugi stanovnici grada počeli dolaziti u getoizirana područja, kada bi postojale lokalne inicijative koje potiču suradnju, solidarnost i interakciju, a ne samo turistički operatori koji dovode strance u kratku šetnju – zasigurno bi se otvorio prostor za dugoročnije i konstruktivnije pomake na bolje.

Nadalje, veliki problem ovakvih turističkih pothvata jest to što se pitanje siromaštva u određenoj sredini ne povezuje sa širim nacionalnim i globalnim pitanjima nejednakosti, na koje svi utječemo i kojima pridonosimo, bilo izravno ili posredno.

I u konačnici, zasigurno postoje adekvatniji i produktivniji načini da se napravi nešto po pitanju nejednakosti, siromaštva i opresije – bilo da se radi o "našim" zajednicama ili o dalekim zemljama. Kratkotrajnim izletima u slumove svijeta ne može se biti više od turista među siromašnima.

Ivana Perić / H-alter

Dozvoljeno je dijeljenje i kopiranje sadržaja ovog portala na druge portale, stranice ili blogove, uz obavezno navođenje izvora.

NAJČITANIJE U KATEGORIJI

NAJNOVIJE U KATEGORIJI

NAJNOVIJE NA PORTALU