fbpx

milkica crveni karton

Ilustracija Jelena Žilić, iz knjige „Žene BiH“

Političari, a bogami i političarke, baš su se raspojasali. Poručuju nam „živjećeš bolje“, ne objašnjavajući kako i od čega, najavljuju robotizaciju BiH uz pomoć štapa i kanapa, nadgornjavaju se ko je veći nacional - patriota. Hoće to pred izbore. U toj rijaliti galami svima je ispod radara prošla jedna godišnjica za ponos. 

piše: Milkica Milojević

A ta je godišnjica kao stvorena za predizbornu kampanju, ali za pravu kampanju, a ne za šatorsko budalasanje.

Dakle, prije tačno 77 godina, u avgustu 1945. godine, žene u Jugoslaviji su dobile pravo glasa. Jugoslovenke, pa time i građanke današnje BiH, prvi put su glasale u novembru iste godine, na izborima za Ustavotvornu skupštinu.

Poređenja radi, iste godine žene su puno pravo glasa dobile u Francuskoj, dok su Belgijanke to pravo stekle tri godine kasnije, a jedan kanton u Švajcarskoj je tek 1990. dozvolio ženama da biraju i budu birane.

Jest da nismo ni Švedska ni Island, ali nismo (od)uvijek bili posljednja rupa na svirali. Naprotiv, nekad smo bili ukorak sa Evropom.

Istina, u doba SFRJ nije bilo višepartijskog sistema ni parlamentarne demokratije, nije bilo ni izbornih „ženskih“ kvota, ali su žene ipak birane u komitete i skupštine, bile su ministarke, a Titova Jugoslavija imala je i jednu premijerku, Milku Planinc.

One koji danas zdušno hejtaju taj „mračni komunistički period“, valja podsjetiti da je na prvim višestranačkim izborima u Bosni i Hercegovini, održanim 1990. godine, u Skupštinu BiH izabrano sedam poslanica i 233 poslanika. Dakle, manje od tri odsto žena. To je, statistike su pokazale, bilo najmršavije učešće žena u vlasti od 1946. godine. A na prvim izborima u dejtonskoj BiH, još jedna katastrofa – u Predstavnički dom Parlamenta BiH izabrana je, slovom i brojem, jedna žena.

Sociolozi i politikolozi bi rekli da, naprosto, nacionalizam i feminizam ne idu zajedno.

Aktivistkinje, borkinje za ravnopravnost žena, tih poslijeratnih devedesetih dale su se u akciju, kako bi se u politici zaista čuo i ženski glas. „Opkolile“ su tadašnjeg ambasadora OSCE u BiH i predsjednika Privremene izborne komisije Roberta Berija, a bogami i njegovu suprugu Pegi, lobirale, ubjeđivale...

I tako smo dogurali do čuvenih ženskih kvota. Privremenim izbornim pravilima 1998. je propisano da na kandidatskim listama mora biti najmanje 30 odsto „manje zastupljenog pola“, što će reći žena. To je pravilo, uz izvjesne modifikacije, na snazi i danas, po Izbornom zakonu BiH.

Dakle, ne bismo danas imali ministarku inostranih poslova BiH, ni gradonačelnicu Sarajeva, ni kandidatkinje za Predsjedništvo BiH i za poziciju predsjednika Republike Srpske, ni potpredsjednice vodećih stranaka... da se partizanke iz AFŽ nisu izborile za pravo glasa i da se feministkinje iz devedesetih nisu izborile za kvote.

I da još hiljade anonimnih vrednih, pametnih, agilnih žena, a bogami i muškaraca, nije godinama, uporno, korak po korak, guralo priču o rodnoj ravnopravnosti.

I dokle smo stigli? Da li je sav ovaj čestiti svijet „džaba krečio“?

Eto, ni jedna političarka se nije dosjetila da se 11. avgusta, na 77. godišnjicu prava glasa za žene u BiH, oglasi makar i saopštenjem u desetak redova.

Nisu ovu priliku iskoristile ni Željka Cvijanović, kandidatkinja SNSD za Predsjedništvo BiH, ni ikona opozicije Jelena Trivić, kandidatkinja za predsjednicu RS. Valjda su bile zauzete srbovanjem.

Nije se toga dosjetila ni Borjana Krišto, kandidatkinja HDZ za Predsjedništvo BiH. Garant je bila zauzeta opanjkavanjem Željka Komšića i kuknjavom nad sudbinom Hrvata u BiH.

A mogle su čestite kandidatkinje, ako ništa drugo, bar pozvati žene da 2. oktobra izađu na glasanje. Recimo, poručiti im, onako po balkanski: „Ženska glavo, imaš pravo glasa, pa glasaj!“

Mogle su, ali realno, šta će im to! Drugačije se to radi. Poznato je, recimo, da je u Doboju na prošlim lokalnim izborima, na nekim biračkim mjestima, „glasalo“ skoro 100 posto birača i to očas posla!

Pa kad su izbori, zbog gomile nepodopština, ponovljeni, „isparilo“ 15.000 glasova. Ali, šta fali!

Režiserka ovih fantastičnih izbora Sanja Vulić, inače široj javnosti poznata po tome što je usred Parlamenta BiH izjavila da je Milorad Dodik, njen partijski šef dakle, za nju „i bog i Tito“, nije ni trepnula što je na prvim, fantastičnim, izborima imala 22.114, a na ponovljenim manje od 5.000 glasova. Šta fali, važno je da je šef i dalje voli! A da je baš voli pokazao je i time što ju je, za predstojeće izbore, za svaki slučaj stavio na kompenzacionu listu. Dakle, ne gine joj još jedan mandat u Parlamentu BiH.

A u nekim, manje prominentnim strankama, imamo i ovakve slučajeve: da iz jedne partije zovu drugu, svoje konkurente dakle, i mole ih za pomoć.

  • De prebaci mi koju ženu, ako imaš, da popunim listu – kažu.

I šta nam svi ovi primjeri govore?

Da imamo političarke, čast rijetkim izuzecima, kojima briga za ženska ljudska prava nije ni na rezervnoj listi.

Da na listama imamo žene koje nisu političarke, nego su 'nako, čisto da popune listu.

Da imamo političarke, čast rijetkim izuzecima, koje vjerno slijede vladajuće nacionalističke mačo narative i da su baš takve političarke daleko dogurale.

Da imamo političarke koje su karijeru izgradile diveći se imenu, liku i djelu svog partijskog vođe i da su baš takve političarke najuspješnije.

A pošto nam ni političari nisu bog zna šta, ni po „ženskom“ ni po drugim pitanjima, građanke, a bogami i građani BiH, biće 2. oktobra na silnim mukama.

Treba zaokružiti bar nekog od ukupno 7.257 kandidatkinja i kandidata, a koga???

 

(Kolumne „Crveni karton“, u sklopu serije „Impuls semafor“, objavljujemo u saradnji sa Fondacijom „Fridrih Ebert“ u BiH)

 Autor: Impuls

Impuls Teme

NAJNOVIJE U KATEGORIJI

NAJNOVIJE NA PORTALU