fbpx

 ATisovača 1 1

Dok grca u dugovima koji su u najvećoj mjeri posljedica nenaplativih kredita plasiranih sumnjivim klijentima, Investiciono-razvojna banka RS (IRB) nastavlja svoju praksu kreditiranja onih s kojima nijedna ozbiljna banka neće da ima posla.

Piše: Miljan Kovač

Krediti dati za propale projekte kao što su „Farmalend“, „Ranči“ ili fabrika električnih automobila Dodikovog savjetnika Dragana Vučetića, polako padaju u zaborav, bez nade da će bačeni milioni ikada biti vraćeni. Bez obzira i na činjenicu da je prošlu godinu zaključio s više od 170 miliona nagomilanog duga, IRB nastavlja po starom.

U skladu s takvom praksom IRB je u septembru prošle godine firmi „Sette Energy“ Darka Šljivara iz Gradiške odobrio 850 000 maraka kredita. Sredstva su plasirana iz Fonda za razvoj i zapošljavanje. Ova firma raspolaže s dvije mini hidroelektrane u izgradnji (MHE), koje i kada prorade neće imati više od 10 zaposlenih radnika.

Koliko su Šljivar i njegove kompanije „pouzdan“ partner, može se analizirati unedogled što bi, za razliku od IRB-a, svaka ozbiljna banka i uradila prije nego što se s takvim klijentom upusti u bilo kakav posao.

Primjera radi, UniCredit Bank a. d. Banjaluka je njegovoj drugoj firmi „Bitminer Factory“ jednostrano zatvorila račun. Ovakvu odluku banka je obrazložila poslovnom politikom da ne posluje s društvima koja se bave kriptovalutama. Da li je banka postupila u skladu sa zakonom, odlučiće sud, prema Šljivarevoj tužbi. Ono što je neosporno, jeste legitimno pravo da se zaštiti od rizičnog poslovanja. Poslovi s kriptovalutom taj rizik svakako nose.

IRB bez obzira na posljedice

Fabrika kriptovaluta „Bitminer Factory“ je tužbom protiv UniCredit banke zbog zatvaranja računa zatražila odštetu od 180 miliona maraka. Toliko bi, navodno, da račun nije zatvoren prihoda ostvarila, iako je u trenutku gašenja na računu bilo svega 87 582,30 evra.

Prema tvrdnjama Šljivareve firme, riječ je o uplatama investitora iz Italije prema sistemu tzv. „pametnog računa“. Sredstva koja su na taj način prikupljana, prema njegovim navodima, trebalo je da budu investirana u proizvodnju struje u mini hidroelektranama. Za ovakvo obrazloženje banka ne želi ni da čuje, strogo izbjegavajući takvu vrstu rizičnog posla.

tuzba

Da Šljivareva investicija ne bi propala, postarao se IRB, očito bez brige o mogućim posljedicama. Razloga za brigu i te kako ima.

Iako zakona o porijeklu novca u ovoj državi nema, valjalo bi se zapitati kako je mlad čovjek, poput Šljivara, od lokalnog preprodavca auta, postao „veliki privrednik“, vlasnik više kompanija i rado viđen partner predstavnicima vlasti!?

AIRB

Za razliku od IRB-a, njegovo poslovanje je i te kako privuklo pažnju Državne agencije za istrage i zaštitu (SIPA) i Tužilaštva Bosne i Hercegovine.

Istražni organi su se posebno interesovali za carinjenje robe u carinskom skladištu “PVA Group d.o.o.“ iz Gradiške.

Direktor i suosnivač ove firme bio je takođe Darko Šljivar.

Darko Sljivar

Darko Šljivar/ Foto: Facebook

Istražne radnje koje su provođene, dovedene su u vezu s akcijom „Pandora“, koja je provođena s ciljem razotkrivanja carinskih prevara.

Upravo ovo carinsko skladište, o čemu su i mediji izvještavali, označeno je kao mjesto gdje se pored automobila u posebnim prilikama carini i tekstil iz Kine i Turske. Mediji su tada tvrdili da je roba carinjena i za neke prilično nedodirljive klijente, poput Nasera Orića.

Slučajno ili ne, carinsko skladište PVA Group otvoreno je 2014. godine, malo nakon što je Nikola Šljivar (bliži rođak Darka Šljivara), raspoređen u Odsjek za provođenje propisa Uprave za indirektno oporezivanje BiH.

Iz Tužilaštva BiH nam je potvrđeno da se „ime Darko Šljivar i „PVA Group d.o.o.“ iz Gradiške pojavljuju u evidencijama tužilaštva“.

Tri firme, jedan mobilni telefon

Koliko je „pouzdanom“ partneru IRB odlučio kreditirati investiciju, govore činjenice koje su više za rubriku „vjerovali ili ne“, nego za priču o ozbiljnom poslovanju. U registru privrednih subjekata odnedavno je umjesto Darka Šljivara i Dražena Ivaštanina, kao osnivač PVA Group upisan izvjesni Dražen Marković.

Iako je formalno promijenila osnivača, ova firma nije promijenila adresu. Sjedište firme je na adresi Petra Mrkonjića 19 u Gradišci. Interesantno je da su na istoj adresi i firme Darka Šljivara „Bitminer Factory“ i "Esintec International“.

Apiff

Sve tri firme i dalje imaju isti broj fiksnog, ali i mobilnog telefona što se može vidjeti u registru preduzeća koji se vodi kod APIF-a. S obzirom da je broj mobilnog telefona registrovan na ime jedne osobe, može se zaključiti da ove tri firme imaju i jednu sekretaricu.

Osim Darka Šljivara osnivači „Sette Energy“ su i firma „Immobiliare S.Anna" iz Italije, kao i izvjesni Mirko Mannino. „Sette Energy“, Darko Šljivar, Antonio Mazzitelli, Carlo Meccoli, Gabriele Angeli, Gabriele Stampa navode se kao osnivači „Bitminer Factory“. U obje firme Šljivar je direktor. On je direktor i jedan od vlasnika i fabrike „Lattonedil BiH“ koja se bavi proizvodnjom montažnih panela.

Elektrane za probijanje rokova

Darko Šljivar, direktor „Sette Energy-ja“ je 31. jula 2018. godine sklopio Ugovor o poslovno-tehničkoj saradnji s kompanijom „Bitminer Factory“, čiji je takođe direktor.

U ugovoru koji je Šljivar potpisao sam sa sobom, „Sette Energy d.o.o.“ kao jedan od osnivača društva „Bitminer Factory d.o.o.“ se obavezuje da najkasnije do maja 2019. godine izgradi i pusti u rad dvije mini hidroelektrane koje će ući u osnivački kapital „Bitminer Factory“ d.o.o.

Vrijednost ugovora iznosi 3 800 000 maraka, a ovaj iznos je, kako je navedeno, trebalo da bude isplaćen „od sredstava dobijenih prodajom tokena bez odlaganja, a najkasnije do kraja 2019. godine.“

Sljivar Sljivar

Iz ovoga, kao i iz tužbe koju je podnio protiv banke, vidi se da je Šljivareva namjera da proizvedenu energiju u MHE pretoči u tokene (kriptovalutu).

Međutim, prema važećim propisima u Republici Srpskoj on bi bio obavezan da najveći dio struje prodaje „Elektroprivredi“, a tek eventualne viškove da koristi za potrebe vlastitih firmi, pa su njegove namjere potpuno nelogične. Interesantno je i to da ekološke dozvole za mini hidroelektrane nije dobio ni on, niti njegova kompanija.

Ministarstvo za prostorno uređenje, građevinarstvo i ekologiju Republike Srpske, dana 29. decembra 2015. godine izdalo je ekološku dozvolu za mini hidroelektranu „Sitonija“ na potoku Tisovača u Gornjim Podgracima, investitoru Aleksandru Aćimovcu.

Istog dana ovo ministarstvo je ekološku dozvolu izdalo i Aleksandru Stanivukoviću iz Banjaluke, za mini hidroelektranu „Golubača“ na potoku Golubača, takođe u Gornjim Podgracima. Resorno ministarstvo nije uvažilo primjedbe opštine Gradiška da za ove elektrane nije izrađena studija uticaja na životnu sredinu.

„Za predmetni projekat je proveden postupak prethodne procjene uticaja na životnu sredinu i doneseno rješenje broj 15.04-96-107/15 od 28.9.2015. godine, kojim investitor Aleksandar Stanivuković, Ulica Davida Štrpca br. 13, Banjaluka nije obavezan provoditi procjenu uticaja niti pribaviti studiju uticaja na životnu sredinu prije izdavanja lokacijskih uslova za izgradnju MHE „Golubača“, navodi se u odgovoru ministarstva. Identičan odgovor upućen je i za MHE „Sitonija“.

Međutim, vlasnik projekata obje mini hidroelektrane potom je na nepoznat način postala firma „Sette Energy“ Darka Šljivara.

Postavlja se pitanje ko je zapravo vlasnik ekoloških dozvola? Aćimovac i Stanivuković, „Sette Energy“ ili „Bitminer Factory“ koji će, sudeći po ugovoru koji je Šljivar sam sa sobom potpisao, u konačnici postati vlasnik mini hidroelektrana!?

I čemu tolike „akrobacije“ s vlasništvom nad mini hidroelektranama, ako je ovaj posao od početka tako čist? To je pitanje, prije svega, za IRB koja je odlučila kreditirati ovaj „pouzdani“ posao, ali i za resorno ministarstvo koje je izdalo ekološke dozvole i za Regulatornu komisiju za energetiku RS (REERS).

REERS je „Sette Energy-ju“ 2. marta 2018. godine odobrila preliminarno pravo na podsticaj proizvodnje električne energije u MHE „Sitonija“ i MHE „Golubača“. Određen je period preliminarnog prava na podsticaj do 30. novembra 2018. godine.

Pošto radovi na izgradnji mini hidroelektrana do navedenog roka nisu završeni, zatraženo je produženje roka. REERS je uvažio zahtjev za produženje preliminarnog prava na podsticaj i određen je novi period s trajanjem do maja 2019. godine.

Proizvodnja u MHE, međutim, ni do danas nije počela.

 

„Sette Energy“ je tek nedavno, tačnije 6. aprila 2020. godine, REERS-u podnio zahtjev za izdavanje sertifikata za rad proizvodnog postrojenja koje koristi obnovljive izvore energije, odnosno za dvije mini hidroelektrane.

Kada će konačno početi proizvodnja u ovim mini hidroelektranama za sada je potpuna nepoznanica.

Ekološka šteta koju već proizvode zato se da primijetiti na licu mjesta. Donedavno netaknuta priroda Kozare izgubila je bitku s privatnim interesima Darka Šljivara i njegovih političkih mentora.

Da će i javni interes, koji bi valjda trebalo da zastupa IRB i institucije RS koje su ovakav „poslovni poduhvat“ omogućile, izgubiti bitku nad privatnim interesima, već se da naslutiti.

Autor: Impuls

Dozvoljeno je dijeljenje i kopiranje sadržaja ovog portala na druge portale, stranice ili blogove, uz obavezno navođenje izvora.

Da - 5.5%
Ne - 81.7%
Možda - 11%

Ukupno glasova: 109
Glasanje u ovoj anketi je završeno

NAJČITANIJE U KATEGORIJI

NAJNOVIJE U KATEGORIJI

NAJNOVIJE NA PORTALU