fbpx

1naselu

„Ako sela ostanu bez žena, Republika Srpska će ostati bez sela!“ Ovaj vapaj, upućen iz Džender-centra RS, prije dvije godine, a povodom 15. oktobra, Međunarodnog dana žena na selu, često je citiran, a još češće tumačen, na raznorazne načine. Jer zbilja, može li selo (opstati) bez žena? Teško.

piše: Milkica Milojević

Da čovjek stoji na zemlji, a kuća na ženi i da žena drži tri ćoška kuće, čuli smo bezbroj puta. Pogotovo u selima. Ipak, ta kuća, koja „stoji“ na njoj i koju ona strpljivim teškim radom podiže i održava, nije njena. Žena na selu mora da bude kućevna, taj joj se kvalitet „računa“ prije ljepote, pameti, obrazovanja, duhovitosti. A to znači, da cijeli život kući: prvo očevu, a onda suprugovu kuću. Njene nema. Ako dođe stani-pani, žena sa sela nema kud. Ne samo da nema kuće, nema čak ni posao za koji prima platu, iako radi crnački, od zore do mraka. Ništa nije njeno.

A može li Republika Srpska (opstati) bez sela? Teško. Još uvijek, u Republici Srpskoj, pa i u cijeloj BiH, više ljudi živi na selu, nego u gradovima. Prema popisu iz 2013. godine, u gradovima živi 46 odsto , a u selima 54 odsto stanovništva.

Žilava su ta sela, ali ipak nestaju. Kako je objavljeno krajem prošle godine, u RS čak 217 sela nema nijednog stanovnika, a više od hiljadu njih dotrajava sa svega nekoliko ostarjelih mještana, mahom okorjelih neženja.

I tako je statistika nabacila „zicer“ čuvarima patrijarhalnih vrijednosti i pradjedovskih ognjišta, koji mudro zaključiše: Žene su krive za sve! Neće žene na selo! Hoće, vele, da se šminkaju, da šajcaju i ganjaju ona svoja ženska prava. Sve nam je to, vele, zapad zakuvao! Nadigao žene da traže 'ljeba preko pogače, da se bune kad ih čo'ek, 'nako, domaćinski, mlatne preko labrnje, da znaju đe im je mjesto! Neće, vele čuvari ognjišta, žene da rade, k'o što su naše matere radile!

Da žene „neće na selo“ prihvatili su čak i oni koji čuvarima ognjišta baš i ne vjeruju mnogo. To je postalo opšteprihvaćena „istina“, neka vrsta društvenog aksioma.

A da li je baš tako? Nije!

Prema publikaciji „Žene i muškarci u BiH“, koju objavljuje Agencija za statistiku BiH, u Bosni i Hercegovini, u ruralnim naseljima, živi gotovo podjednak broj žena i muškaraca. U cijeloj BiH, dakle, živi oko1,8 miliona žena, od čega je njih oko 972.000 nastanjeno u selima. Znači, skoro milion žena u BiH, odnosno oko 330.000 žena u RS živi na selu. Uprkos svemu.

A ipak, sela su puna neženja. Šta tu ne štima? Šta u stvari te žene hoće? A šta neće?

„Nije tačno da žene neće na selo! Ali, žene neće da trpe nasilje. Neće da rade za džabe. One neće da žive u selima u kojima nema doktora, u kojima se zatvaraju škole i gdje od kulturnih dešavanja postoje samo prodavnice, pred kojima dokoni muškarci ispijaju pivo.“

1naselu 2

Ovo je nedavno izjavila političarka i aktivistkinja Gordana Vidović, poslanica u Narodnoj skupštini RS i osnivačica Seljačke stranke RS. I tako je, u deset riječi, postavila dijagnozu.

U svojoj živopisnoj novinarskoj karijeri pohodila sam mnoga sela, pa sam se tako zadesila i u jednom bogatom semberskom selu, punom neženja. Upoznah, tada, dvojicu braće, neoženjenih „momaka“, od 50 i 55 godina. Imali su veliko imanje i bolesnu, nepokretnu majku. Upitah ih, zar baš ne mogu, nikako, sebi naći žene? Eto, ima ratnih udovica, od četrdesetak godina, priličan broj. Onaj stariji me pogleda, ispod oka, pa reče:

- Šta će meni stara žena, koja ne može da rađa! A i ove današnje žene ne valjaju ništa. Dovedeš je u kuću, a ona neće da radi i ćuti. Hoće da se i nje pita – reče čestiti domaćin.

Biće da je baš u tome problem: hoće žene da se (i) njih pita. Zanovjetaju. Traže da se muževi kupaju. Hoće da idu ginekologu i kad nisu trudne. Nadigle se pa hoće i u mjesnu zajednicu, da ih se pita, ne samo u kući, nego i u selu. Gdje to ima!

Ove današnje žene, što ništa ne valjaju, hoće i u buđelar domaćinski da zavire. Još davnih osamdesetih godina prošlog vijeka studenti Poljoprivrednog fakulteta u Beogradu ustanovili su, u jednom istraživanju u Šumadiji, da skoro sva domaćinstva koja imaju više od pet krava, imaju i traktore, a samo rijetka mašine za mužu. Traktori se koriste za obradu zemlje 35 dana u godini, a mašine za mužu su neophodne svaki dan. Bistri studenti su zaključili da za ovako naopake investicije postoji samo jedan jedini razlog: krave muzu žene, a njih se ne pita, jer je buđelar u rukama domaćina. A domaćinu treba traktor, ne 35, nego 365 dana u godini, da njime ide pred zadrugu, na pivo!

U Semberiji, Lijevče polju, Posavini, Podrinju... takvih israživanja nije bilo, ali da jeste rezultati bi, vjerovatno, bili vrlo slični.

Jer, istraživanje o položaju žena u selima Semberije, koje je prije 15 godina provela sociologinja Mirjana Tanasić iz Fondacije „Lara“ Bijeljina, pokazalo je da više od 90 odsto neplaćenog rada u kući, vezanog za podizanje djece, pripremu hrane, brigu o starima i bolesnima, obavljaju žene. Uprkos tome, od njih se očekuje da, rame uz rame sa muškim članovima porodica, rade u polju i oko stoke. Svaka četvrta žena na selu, potvrdilo je to istraživanje, trpi neki oblik nasilja, a većina njih, iako u poljoprivredi rade više od muškaraca, nema nikavu imovinu, niti mogućnost da utiču na donošenje značajnijih odluka u vezi s imanjem. Društveni život za većinu poljoprivrednica u prebogatoj Semberiji svodi se na „odlazak na svadbe, slave i sahrane“.

1naselu 1

Baš negdje u to vrijeme, dok je Mirjana istraživala kako žive žene u selima Semberije, na drugom kraju RS, aktivistkinje Udruženja „Naša žena“ iz Podrašnice kod Mrkonjić-Grada imale su grdne muke da okupe prve aktivistkinje za svoje, tada još skromne, projekte. Smatralo se da je sramota da se žene okupljaju van kuće, čak i u tako tradicionalnim aktivnostima, kakve su ručni radovi i kuvanje starinskih jela. Neki su seljani čak tvrdili da je to „neka sekta“ u kojoj nije mjesto „poštenim ženama“. Naravno, u pitanju je bio strah mušakaraca domaćina da će se žene, tako udružene, osvijestiti i „oteti“ komandi! Ipak, Udruženje „Naša žena“ je opstalo, podiglo svoju etno- kuću, pa i danas mještankama pruža mogućnost da, bar povremeno, zarade nešto novca.

Negdje u isto vrijeme, 2005. godine, na trećem kraju RS, u selu Gučevo kod Rogatice, osnovano je Udruženje žena „Snop“, na čelu sa nevjerovatnom Slađanom Ujić, ponosnom seljankom , koja će 2013. postati prva žena iz BiH, dobitnica nagrade za kreativnost Svjetske ženske fondacije.

Petnaestak godina kasnije, na četvrtom kraju RS, žene iz ljevčanskog sela Kočićevo, otjerale su sve političke stranke u opoziciju i preuzele vlast u svojoj mjesnoj zajednici.

Baš tada, na petom kraju Bosne i Hercegovine, hrabre žene Kruščice su se digle na tajkune, na korumpiranu vlast, na međunarodni zločinački poduhvat, pa su odbranile rijeku u svom selu i otjerale graditelje hidrocentrale.

Neće sela ostati bez žena, niti će Republika Srpska, ni Bosna i Hercegovina, ostati bez sela. Ali bi mogli čuvari patrijarhalnih vrijednosti i pradjedovskih ognjišta ostati bez traktora, kojima se voze pred zadrugu, da uz pivo lelemudaju kako „žene neće na selo“. Jer, među skoro milion žena koje žive u selima BiH, sve je više onih koje dobro znaju šta hoće. I šta neće.

Autor: Impuls

transition

Dozvoljeno je dijeljenje i kopiranje sadržaja ovog portala na druge portale, stranice ili blogove, uz obavezno navođenje izvora.

NAJČITANIJE U KATEGORIJI

NAJNOVIJE U KATEGORIJI

NAJNOVIJE NA PORTALU