fbpx

dodik i patrijarh irinej

Vodeći politički lideri u ovoj zemlji, danas deklarisani nacionalisti i "veliki vjernici" – do početka nesrećnih 90-ih godina prošloga vijeka – uglavnom su bili deklarisani komunisti i "veliki ateisti". Od marsksizma su ipak zadržali, tačnije sebi prilagodili, ono što njima odgovara. Na isti način se danas odnose i prema religiji – upotrebljavaju je u onoj mjeri koliko to njima u političkoj utrci koristi.

Autor: impulsportal.net

U Banjaluci će 17. septembra, usred predizborne kampanje, biti položen kamen temeljac za "rusko-srpski pravoslavni centar". Milorad Dodik, lider vladajućeg SNSD-a, izrazio je očekivanje da će tom događaju prisustvovati i Sergej Lavrov, ruski ministar inostranih poslova, kao i najviši velikodostojnici pravoslavne crkve.

Dvije godine ranije, usred predizborne kampanje, u Banjaluci je otkriven spomenik Stefanu Nemanji, a otkrili su ga Dodik i poglavar Srpske pravoslavne crkve (SPC), patrijarh Irinej.

Poruka je bila jasna – vrh SPC se stavio na stranu jedne političke opcije.

(Zlo)upotreba religije u političke, odnosno predizborne svrhe, na ovim prostorima nije, međutim, nikakva novost. I mada posljednjih godina u javnoj manifestaciji sopstvene "pobožnosti" prednjači Milorad Dodik, nije izuzetak među političarima u Bosni i Hercegovini koji su poznatu Marksovu tvrdnju da je "religija opijum za narod", adaptirali u "religija je predizborni opijum za narod" i najjača marketinška alatka kod "vjerujućeg" glasačkog tijela.

Nije to ni čudo, s obzirom da su vodeći politički lideri u ovoj zemlji, danas deklarisani nacionalisti i "veliki vjernici" – do početka nesrećnih 90-ih godina prošloga vijeka – uglavnom  bili deklarisani komunisti i "veliki ateisti". Od marsksizma su ipak zadržali, tačnije sebi prilagodili, ono što njima odgovara. Na isti način se danas odnose i prema religiji – upotrebljavaju je u onoj mjeri koliko to njima u političkoj utrci koristi.

Ni od Marksa ni od religije nisu ništa naučili o skromnosti, solidarnosti i ravnopravnosti među ljudima. Doduše, od takvog poimanja vjere od političara se puno ne razlikuju ni velikodostojnici vodećih vjerskih zajednica, što predstavlja plodno tlo uspješne simbioze – vjera-nacionalizam – politika iz koje na kraju proizlazi uspjeh na izborima. Naravno, to ne bi bilo moguće bez podrške naroda. Kažem naroda, a ne građana jer, da, u društvu razvijene građanske svijesti, takve kombinacije ne bi političarima donosile nikakav uspjeh.

Mada je takva (zlo)upotreba religijskih osjećanja glasačkog tijela karakteristična za čitavu teritoriju Bosne i Hercegovine (kao i regiona), zbog složenosti ove države i tu postoje određene razlike. Ipak, riječ je samo o nijansama.

Republika Srpska u kojoj se apsolutna većina stanovništva deklariše kao pravoslavna, predstavlja vrlo plodno tlo ovdašnjim političarima da sa tom činjenicom i manipulišu, ubirući poene, odnosno glasove kod takvog biračkog tijela.

Naravno, saradnja "pobožnih" političara i vjerskih zajednica – odvija se na obostranu korist. Slikovit prikaz je materijalni procvat vjerskih zajednica – dok broj stanovništva opada, nezaposlenost raste, veleljepne crkve i džamije niču na svakom koraku. U njihovu izgradnju država izdvaja pozamašna sredstva kroz razne donacije, a po automobilima koje voze "sluge božije", ravnopravno pariraju političkim zvaničnicima.

U tom kontekstu treba posmatrati i ovogodišnju novost u obrazovnom sistemu RS – uvođenje vjeronauke u srednje škole.

Kako je ovdje proteklih decenija "služba božija" postala primamljivo zanimanje koje donosi siguran posao i platu – došlo je do ogromnog interesovanja za školovanje mladih za sveštenička zvanja. To je na kraju, neminovno, dovelo do viška diplomiranih teologa koje crkva više nema gdje da uposli. Otvaranjem radnih mjesta profesora vjeronauke u srednjim školama ovaj problem bi u dobroj mjeri bio riješen. Nema sumnje ni da će crkveni oci, na ovu uslugu, znati uzvratiti još agilnijom predizbornom podrškom "glavnom zaštitniku pravoslavlja", u što su Dodika u međuvremenu "hirotonisali".

A kako to u ovakvim situcijama u RS već poodavno biva – problem je riješen u četiri oka!  Predsjednik ovog entiteta Milorad Dodik je nakon sastanka sa episkopom banjalučkim Jefremom –izjavio da će vjeronauka biti uvedena na inicijativu Srpske pravoslavne crkve i time je stvar svršena – bez prethodne javne rasprave, konsultacija struke pa i nadležnih institucija ovog entiteta na čelu sa ministarstvom prosvjete čiji su funkcioneri na predsjednikovu izjavu, ili bolje rečeno zapovijest, samo "klimnuli glavom".

To je, po običaju, najrevnosnije uradio onaj ko je najpozvaniji – ministar prosvjete Dane Malešević. On je čak rekao da 95% roditelja to podržava, iako je istina da roditelje niko ništa nije pitao.

Ali istina je i da Maleševićeva tvrdnja nije daleko od istine. Da ne licitiramo postocima, činjenica je da apsolutna većina stanovništva koja se izjašanjava kao vjernici i ne bi imala ništa protiv novog predmeta koji se nameće njihovoj djeci.

Istini za volju, osim preslabog civilnog sektora, u RS ne postoji snaga koja bi javno progovorila o ovoj problematici. Zvaničnoj opoziciji to i ne pada na pamet – jer ne samo što se ne bi zamjerali crkvenim ocima nego se oni, naprotiv, sa manje li više uspjeha, u ovom slučaju ponašaju kao i vladajuće stranke, svjesni koji je u ovakvom društvu značaj podrške sveštenstva u prikupljanju podrške glasača.

Naravno, u državama u kojima religija ne igra toliko bitnu ulogu u društvu to ne bi bilo moguće, ali ovdje je to tako.

Bosna i Hercegovina jeste specifično društvo u kome se religija, kao valjda nigdje drugo na svijetu, gotovo nikada ne odvaja od etničkog identiteta. U dobroj većini stanovništva ovdje se ne biti vjernik smatra ne biti Srbin. Bošnjak, Hrvat …,  a to se već doživljava kao izdaja i najveća "jeres".

Ovdje odnos prema religiji nije intimna stvar svakog pojedinca, već pitanje odnosa prema etničkom kolektivitetu.

Mada korijeni ove pojave sežu daleko u istoriju, dovoljno se vratiti u devedesete godine prošloga vijeka i sjetiti se kako su sa eskalacijom nacionalizma (samo)proklamovane nacionalne vođe – na čelu političkih partija, dojučerašnji komunisti, zauzeli prve redove u crkvama i džamijama. Stranke i vođe su se mijenjale, ali se do dan danas u tom pitanju ništa ozbiljno nije promijenilo.

Građansko društvo nije zaživjelo, a građanske i lijeve političke opcije su ili ostale na marginama ili su "shvatili" šta donosi izborni uspjeh i brzo se prilagodili biračkom tijelu – umjesto da rade na promovisanju svojih ideala i pridobijanju građana u podršci tim idealima. Populizam je neiscrpna tema, ali detaljnije nekom drugom prilikom.

Ipak, ne može se ne pomenuti najočitiji primjer političke metamorfoze na ovdašnjoj političkoj sceni.

Nakon ratne i poratne apsolutne vladavine Srpske demokratske stranke (SDS), tadašnjeg lidera Radovana Karadžića, osuđenog za ratne zločine, 1997. je došlo do promjene vlasti. Novi premijer RS u januaru 1998. postao je Milorad Dodik.

Ovaj predratni komunista, za poslanika prve višestranačke skupštine BiH izabran kao član Saveza reformskih snaga Jugoslavije, Ante Markovića, otpočeo je tako svoju prvu vladavinu dugu tri godine, tokom koje je nacionalističko i "pobožno" glasačko tijelo sablažnjavao javnim priznanjem da je ateista, izjavama kao što je "kome se slavi slava neka ide u SDS", pozivanjem Karadžića i Mladića "da se predaju haškom tribunalu" i sl. Da li mu se sva ta "jeres" obila o glavu, teško je tvrditi, ali na izborima 2000. godine doživio je izborni debakl i šestogodišnje bivstvovanje u opozicionim redovima.

U svakom slučaju, Dodik je izgleda ubrzo shvatio u čemu je "fora".

"Kada se (u jesen 2005. - op. a.) Milorad na glavnom odboru pojavio sa pričom, da ćemo se dogodine u kampanji zalagati za samostalnu Republiku Srpsku, približiti crkvi i pričati o što čvršćim vezama sa Srbijom, bili smo šokirani. Pitali smo, kako to predsjedniče, pa mi smo socijaldemokrati nismo nacionalisti!?  Na što je on odgovorio, hoćete li vi da se bavimo ideologijom ili da osvojimo vlast!” Ovo mi je 2006. prepričavao jedan tadašnji član Glavnog odbora SNSD-a. Dvanaest godina je prošlo od tada, u kojima smo se toliko naslušali Dodikovog "srpstva" i "pravoslavlja", garniranog "rusofilijom", da danas ne sumnjam ni u jednu riječ mog sagovornika. Isti onaj Dodik, koga su pojedini episkopi i sveštenstvo SPC, svojevremeno etiketirali kao nacionalnog izdajnika i bezbožnika, postao je najradije viđen gost tih istih episkopa. Kum mnogih novosagrađenih hramova i glavni "čuvar srpstva i pravoslavlja", protagonist ljubavi prema "pravoslavnoj majčici Rusiji".

Ostaje dilema koliko je "podvižništvo" potrebno, pa da bivšem "komunjari", "bezbožniku", "zapadnjačkom slugi", kako su ga već "krštavali", krsnu slavu "čita" patrijarh Irinej, lično!?  Mada u pravoslavnoj crkvi, zvanično, nikada nije postojala indulgencija (otkup grijehova), vremena se mijenjaju, pogotovo kada se "grijesi otkupljuju" iz javnih budžeta kroz pozamašne poklone crkvi i crkvenim ocima – na obostranu korist "grešnika" i "slugu božijih".

Tranzicija u BiH donosi razne promjene – samo "briga za naciju" i "odbrana vjere" ostaju najprodavanija roba političkog marketinga – za koju se narod, bez građanske svijesti, jagmi kao da se dijeli džabe.

Dozvoljeno je dijeljenje i kopiranje sadržaja ovog portala na druge portale, stranice ili blogove, uz obavezno navođenje izvora.

NAJČITANIJE U KATEGORIJI

NAJNOVIJE U KATEGORIJI

NAJNOVIJE NA PORTALU