Na desetine tesktova, tv-priloga, snimljeni dokumentartni filmovi, svjedočili su o propasti banjalučke privrede. Fabrika i preduzeća na koje su Banjalučani „navikli“ nema, otišli u istoriju i još koliko-toliko žive u sjećanjima nekadašnjih radnika.
U vremenu kada plan svakog grada, pa i Banjaluke, možete „izguglati“ na internetu ili pronaći na nekom od gradskih trgova, ili na sjedištu turističke organizacije, prije osamdeset i četiri godine izdavanje plana grada u Banja Luci djelovalo kao „komplikovan posao“.
Banja Luka osamdesetih godina. U gradu bendovi niču kao gljive poslije kiše: od ad hoc postave za jedan, eventualno dva-tri nastupa, ili grupe koje su preferirale ozbiljniji rad, sa namjerom da se dokopaju relevantne pozicije na tadašnjoj jugoslovenskoj rok-sceni.
Fotografsko-grafički proizvod pod nazivom razglednica, pritom sa natpisom „Pozdrav iz Banja Luke“, čini se da je sve teže pronaći i kupiti na trafikama.
Banjalučani Josip Mažar, Drago Mažar, Tomaš Perović,Drago Slunjski, Nazim Džabić i Suljo Halalkić, svojevremeno sa čamcima „Rat“ i „Mir“ zaputili su se uzvodno Vrbasom do Jajca.
