Ilustracija Jelena Žilić
Kakva ljudska prava, prava žena, djece, LGBTI, slobodni mediji, nezavisno pravosuđe, kakvi bakrači. Sa tim se ne pobjeđuje na izborima na brdovitom Balkanu.
piše: Miljan Kovač
Na dnevnom redu Narodne Skupštine Republike Srpske, našla se prošle sedmice rasprava o stopi PDV-a. Usvojeni su i zaključci kojima se traži uvođenje nulte stope PDV-a na osnovne životne namirnice. Sjednica je formalno sazvana na zahtjev Vlade RS, a zapravo je najavio i zakazao, stvarni vladar ovog entiteta Milorad Dodik.
To što indirektno oporezivanje, dakle, ni PDV- nisu u nadležnosti Narodne skupštine RS, ama baš nikome ni iz vlasti ni iz opozicije nije zasmetalo. Svaka sjednica skupštine debelo košta građane, pa je besmisleno sazivanje posebne sjednice, besmislen trošak.
Ali šta je tu čudno!? Parlament ovdje odavno ne služi svojoj osnovnoj svrsi.
Umjesto da vrši zakonodavnu vlast Skupština RS je odavno poprimila oblik rijaliti šoua u kojem se poslanici nadgornjavaju u igri: ko je veći Srbin, ko je glasniji, jači, ko sočnije može opsovati, a bilo je trenutaka i kada su sijevali šamari. Ali to je već dio naše tradicije.
Do prije par stotina godina na ovim prostorima pleme je bilo najvažniji oblik društvene organizacije. Plemena su imala svoje vođe (poglavice), a izbor se vršio na posebno određenom mjestu. Obično bi se na nekom uzvišenju, zvanom kod zborna glavica okupili muški članovi plemena, pa za poglavicu izabrali, najjačeg, najglasnijeg. Ako ne bi moglo drugačije, a najčešće ne bi moglo, onda bi poglavica bio izabran „na mišiće“…
I šta se od tada promijenilo!? Došlo je do tehnološkog napretka, ali je tradicija, na kojoj se ovdje toliko insistira ostala. Ostala je u svijesti usijanih plemenskih glava i ne daju je ni za živu glavu. To što su se nekada plemenske vođe vijećale na zbornoj glavici a danas u skupštinskoj zbornici, nije ni za jotu okrznulo „tradicionalne vrijednosti“, očuvane u plemenskoj svijesti.
U sistemu takvih vrijednosti ovdje skladno funkcionišu vlast i opozicija. Jedino stvarno rivalstvo koje među njima postoji je ono oko fotelja. Bitka za novog vođu, jer plemenska svijest ne traži promjenu sistema, ona jedino želi vođu. Vođa mora biti jak, stamen, plećat, glasan, da može pojesti, popiti, zapjevati…baš kao Milorad Dodik. Sistemska opozicija u RS, je toga itekako svjesna i oni godinama traže svoju verziju Dodika. I to je zapravo zamka iz koje nikako da izađu. Takmičenjem s Dodikom u njegovim „vještinama“ postaje besmisleno i za sada predstavlja nemoguću misiju. Da zaista žele suštinske promjene, onda bi odavno od tog takmičenja digli ruke i ponudili rješenja, za pravednije i bolje društvo, za bolji standard građana… Ali ne žele. Žele vođu.
Kakav je odnos vlasti i opozicije, a s njima po difoltu i javnog mnijenja u ovom entitetu pokazuje se i ovih dana obilježenih Putinovom invazijom na Ukrajinu. Ako se izuzme izjava Igora Crnatka, bivšeg ministra spoljnih poslova BiH, koji je javno osudio invaziju na tu suverenu zemlju, a na koju su svi nekako prečuli, ni jedan političar iz RS, bio vlast ili opozicija, „Specijalnu vojnu operaciju“ Putinovih trupa nije se usudio ni nazvati invazijom. Naprotiv, mnogi, pogotovo opozicionari su uporni u javnoj podršci ničim opravdanom okupacijom, razaranjem, i hiljadama smrti nedužnih građana Ukrajine…Vlast RS (čitaj Milorad Dodik) istovremeno je uložila sav trud u sprečavanje države Bosne i Hercegovine da uvede sankcije agresoru.
Zašto? Pa zato što je Vladimir Vladimirovič Putin „svjetski vođa“, alterego svih pozicionih i opozicionih „vođa“ u RS.
Zato što ima podršku većine naroda u ovom entitetu, što će reći glasačkog tijela o koje se sistemska opozicija i vlast podjednako otimaju.
Ako želiš biti narodni vođa onda moraš govoriti ono što narod govori i želi da čuje. To je već „tradicionalna vrijednost“, moderno nazvana populizam.
I nije naravno narod kriv. Javno mnijenje formiraju političari, mediji, intelektualna elita…
Ko se to od pobrojanih usudio ovom narodu objasniti zašto ne treba, ne smije, podržavati agresiju Putinove sile na Ukrajinu?
Najuticajniji mediji, najgledanije televizije ovdje su u potpunosti pod kontrolom vlasti i opozicije i njihovog zajedničkog „sistema vrijednosti“.
Intelektualna elita ne postoji, sa izuzetkom par pojedinaca bez dovoljno uticaja. (Da postoji valjda bi jednom digla glas).
I evo „rješenja rebusa“: Šta su to zajedničke „vrijednosti“ (prije „tradicija“), koju udruženo u istom kolu vrte vlast i opozicija u RS?
Evropski put BiH, o kome skrušeno palamude pred ambasadorima zapadnih demokratija, za njih je „ono što se mora“ pred strancima, jer oni daju kredite. Kakva ljudska prava, prava žena, djece, LGBTI, slobodni mediji, nezavisno pravosuđe, kakvi bakrači. Sa tim se ne pobjeđuje na izborima na brdovitom Balkanu. Vođa iz Kremlja nudi ono što glasačko tijelo „tradicionalnih vrijednosti“ voli da čuje: čvrsta pesnica, hapšenje „izdajnika“ i „stranih plaćenika“, zabrana LGBTI parada, pa da se zna šta je red, pa ko „drukčije kaže, kleveće i laže…“ zna se. Goli otok nama treba, kakva sloboda, trice i kučine, to je za one zapadne mlakonje i da prostite gejeve…
Oko ovog nemaju dileme ni „režim“ ni „antirežimska“ opozicija u RS.
I šta kažete, na jesen izbori? Pa šta. Ko god da pobijedi „tradicionalne vrijednosti“ ustanovljene na zbornoj glavici prije par stotina godina, ostaće neokrnjene.
A, ako hljeba i ne bude poslaće nam evra djeca iz Njemačke, Švedske, Švajcarske, i ostatka „bolesnog i trulog zapada“. A daće nam ovi iz EU ili SAD i kakav (ne)povoljan kredit, da ne pocrkamo od gladi dok čekamo Ruse…
Kolumne „Žuta minuta” objavljujemo u saradnji sa Fondacijom Fridrih Ebert u BiH.
Autor: Impuls