Ilustracija Jelena Žilić
Ako postoji izbor za najboljeg ministra u aktuelnoj Vladi RS, Denis Šulić, ministar trgovine i turizma definitivno je moj favorit. Nije da je to neka pohvala za Denisa, jer ozbiljnu konkurenciju i nema. Vjerujem da mu je teže bilo postati nabolji učenik u razredu nego najbolji ministar, ali činjenice su takve kakve jesu.
Svi vi koji u gornju rečenicu gledate sa istim izrazom lica kao da ste vidjeli vanzemaljca, najprije pokušajte odgovoriti na pitanje: Koji vas je ministar više obradovao od Denisa kada je saopštio da definitivno obara cijene tirolske kobasice, pileće paštete i još nekoliko proizvoda?
Piše: Miljan Kovač
Šta, kao sada se svi pravimo Englezi pa i ne znamo šta je tirolska, niti bi to ikada probali!?
Pa vidite, vjerujem da vas ima i takvih, ali mi, većina stanovnika ovog entiteta, a bogami i cijele države, upravo zahvaljujući toj i takvoj tirolskoj mnogo puta nismo gladni išli u krevet. Kupovali je na akcijama, na 100 grama, pred istek roka… Da se ja pitam tirolska je nemjerljivo više zaslužila spomenik na jednom banjalučkom kružnom toku od nekog tamo Tvrtka oko koga se ne možemo dogovoriti ni čiji je. Za tirolsku se zna, ona je naša, svih nas koji nismo bili te sreće da se (preko stranke i lažne diplome) uguramo na neki budžet, pa žderemo jagnjetinu po narodnim veseljima i rugamo se sirotinji što još na tirolskoj živi.
O pašteti da i ne pričamo. Ona u našoj istoriji zauzima posebno mjesto, a nezasluženo je zapostavljana.
Ko u ratu nije dijelio paštetu sa još dva saborca, ne zna o čemu pričam. Da se pitam, ako već tom Tvrtku moramo dizati spomenik ja bih mu u ruku tutnuo paštetu. Što bi se gložili oko toga treba li Tvrtko od bronze u ruci držati krst, mač, križ, ili pozdav sa stećka.. Daj mu u ruku paštetu (ali pileću) i svi zadovoljni.
Najveći patrioti su preživjeli mnoge nevolje na pašteti. Na pašteti, a još više na tirolskoj salami odgajali su se i odgajaju novi patriotski naraštaji. Da nije takve vrste ishrane ovakvog patriotskog naboja ne bi ni bilo. Činjenice su tu da potvrde i ovu tezu. Da li možete zamisliti da djeca odhranjena, na sušiju, kavijaru, avokadu, nekim tamo sjemenkama ispisuju patriotske parole, nosaju majice sa patriotskim porukama… Možete li zamisliti da neko odrastao na smutiju šara po zidu „Kad se vojska na Kosovo vrati“!? Ni govora. Mislite li da bi „granicu“ prema FBiH, a sve u cilju odbrane Dodika od mrskog sarajevskog Suda blokirali oni što i ne znaju šta je tirolska!?
I zato ne čudi što su prvi efekti najave pojeftinjenja ove kobasice već vidljivi.
Evo u Banjaluci na Trgu Krajine osvanuo transparent zavidnih dimenzija: „Banjaluka pamti junake – Banjska“. Očito podrška „novom kosovskom junaku“ Milanu Radoičiću koji nije te sreće da se hrani tirolskom, jer kao što se zna Srbima su na Kosovu sva prava uskraćena. Radoičiću koji na toj „svetoj srpskoj zemlji“ ima i milione vrijedno „porodično ognjište“, na obali jezera Gazivode uskraćeno je pravo i da uvozi parizer po nižoj cijeni iz majke Srbije, pa je prinuđen dovijati se na razne načine, odnosno trgovati onim čega ima. Ovaj put trgovao je ljudskim životima, mirom na Kosovu, položajem Srbije u međunarodnim odnosima… Ali, reći će pravi patriota, a sa čim ONI trguju? On je ipak „naš čovjek, Srbin“.
Uostalom, za razliku od predsjednika Srbije, koji se nevješto pokušava distancirati od svog Radoičića, Srpske vođe sa ove strane Drine nemaju dileme.
Ne obazirući se na moguće i nemoguće posljedice predsjednik Skupštine RS, Nenad Stevandić je otvoreno podržao „junake iz Banjske“, a nastradalim u obračunu sa policijom koje je u krvavi pohod poveo Radoičić je organizovao i služenje pomena u Sabornoj crkvi u Banjaluci.
Dakle, teško naoružana lica, koja (prema tvrdnjama zvaničnog Beograda) nisu u službi te države, izvršila su oružani napad na policiju, u sukobu su najmanje četvorica izgubili život. Napad je osudila Srbija, međunarodna zajednica, predstavnici Srpske pravoslavne crkve na Kosovu. Ali Stevandićev „patriotizam“ je nesalomiv. On je u skladu sa njegovom vizijom „odbrane nacionalnih interesa“. (Para)vojna (ili parapolicijska) banda, nešto slično onoj u čijim redovima je harao „junački“ maltretirajući civile po Kotor Varošu i Banjaluci 1992. od koje su se zvanično svi ograđivali, ali za zvjerstva koja je počinila još niko nije odgovarao. Zločini su počinjeni nad „nesrpskim stanovništvom“, trajna šteta i sramota nanesena je srpskom narodu, iza koga su se takvi skrivali. I još se skrivaju.
I ništa tu, bar kada je Stevandić u pitanju, nije novo ni čudno. Zabrinjavajuće je što na ovakve njegove poteze koji upravo RS nanose nemjerljivu štetu ćute, odreda i sve tzv. opozicione snage u ovom dijelu Bosne i Hercegovine. Ali i to je već opšte mjesto.
U većim je Dodik brigama. Lakše bi se on nosio i sa Sudom BiH, koji pokazuje ozbiljne namjere da mu sudi za ozbiljna (ne)djela, kad ne bi znao ko su oni oko njega koji ga toliko brane.
A zna Dodik, bolje nego mnogi, šta su za njega spremni dati recimo Milan Tegeltija, koji ga je svojevremeno tužio, a pogotovo Nenad Stevandić. Zna i šta i za njega znači Stevandićevo opijelo „junacima iz Banjske“. Zna, ali bolje mu da ćuti, dok još ima tirolske u rafama.
Kolumne „Žuta minuta”, u sklopu serije „Impuls semafor“, objavljujemo u saradnji sa Fondacijom Fridrih Ebert u BiH.
Autor: Impuls