Ilustracija Jelena Žilić
Milorad Dodik je rekao da „nije nešto oduševljen“, zbog kandidatskog statusa, ali i ponovio da je on i dalje „protiv NATO integracija“.
Nakon ovako jasno izraženog stava, može odahnuti i gradonačelnik banjalučki Draško Stanivuković.
piše: Miljan Kovač
Svjedoci smo da je proteklih dana jedno od ključnih pitanja na entitetskoj političkoj sceni bilo: Ko slavi slavu? Pitanje je postavljeno novoimenovanim ministrima u Vladi RS, a u smislu utvrđivanja njihovog nacionalnog i valjda vjerskog identiteta.
Ko god se sada čudi što se ovakva pitanja postavljaju u dvadesetprvom vijeku, kada savremeni čovjek planira osvojiti i Mars, morao bi imati na umu da živimo u jedinstvenoj državi na evropskom tlu (izgleda i u svijetu), gdje je etničko, što ga ovdje zovu nacionalno, opredjeljenje ustavima i zakonima proglašeno pitanjem svih pitanja. I ne bi to niko da mijenja. Ne samo to, u Bosni i Hercegovini niko ne želi ništa mijenjati, iako sve ankete pokazuju da su preko dvije trećine stanovništva nezadovoljne kvalitetom života. Ipak statistika je čudesna nauka, jer činjenica je da bi većina da živi bolje, a da se „nacionalni“ principi i dalje tretiraju kao svetinje.
Poređenja radi, to je ekvivalent „principu“ onoga što očekuje dobitak na lotu iako nije uplatio listić.
Ali nije to suština. Suštinom se ovdje niko i ne bavi.
Tako su valjda zaneseni prebrojavanjem krvnih zrnaca politički djelatnici entitetskog nivoa propustili izreći makar kakvu reakciju na obznanjen stav Ruske federacije, da im se baš ne sviđa to što je Bosna i Hercegovina dobila status kandidata za članstvo u Evropskoj uniji.
Logično, jer prethodno nisu iskazali ni pretjerano oduševljenje zbog dobijenog statusa. Činjenica: Ovdje se evropske integracije i vrijednosti koje one nose i onako doživljavaju kao „nužno zlo“.
Istina, Milorad Dodik je rekao da „nije nešto oduševljen“ zbog kandidatskog statusa, ali i ponovio da je on i dalje „protiv NATO integracija“.
Nakon ovako jasno izraženog stava, može odahnuti i gradonačelnik banjalučki Draško Stanivuković.
Upravo ovaj „čuvar tradicije našeg naroda“ je nedavno sa tvitera pozvao Dodika da „javno objasni šta je prihvatio u vezi NATO“.
Nakon Dodikovog „iscrpnog“ odgovora gradonačelnik može odahnuti i više ništa ne pitati. Nije on više političko derište pa da pita za prointere, kule i gradove. Ozbiljan političar „u duhu našeg naroda“, pita isključivo ono što ga se ne tiče.
A ne tiče ga se jer u NATO se ne integrišu ni gradovi ni mjesne zajednice, čak ni entiteti, već isključivo države. Po istom osnovu ne tiče se države ni kako, npr. napreduje izgradnja mosta u banjalučkom naselju Česma. Ali izgleda to nije za tvitera, nije atraktivno. Tviter je ipak svjetska mreža pa tu treba samo o svjetskim temama. Uostalom, bliži se i sveti neustavni Deveti januar, pa će biti prilika da se iskaže tradicionalno srpsko jedinstvo s Dodikom, pa će ga vjerovatno gradonačelnik banjalučki tom prilikom upitati i za zdravlje i za NATO integracije. Neće pominjati kriminal i korupciju jer na slavi se ne priča o porodičnim biznisima. Nije u duhu našeg naroda.
Kada smo već kod toga, pošto u ovoj državi pa tako i u entitetu, živi više naših naroda, a po ustavima su svi ravnopravni uz to i konstitutivni vraćamo se na početak priče. Problem oko formiranja nove stare vlade nastao je jer po ustavu (koji se takođe tretira kao nužno zlo) u vladi moraju biti zastupljeni svi konstitutivni narodi.
Sve je to jasno, ali ima li veće ironije od toga da je upravo stranci Nenada Stevandića pripala čast da imenuje ministra iz reda Bošnjaka. Gdje takvoga naći. Jedva našli jednog, ali đavo ne miruje. Ispostavi se da je isti skrivio saobraćajni udes, pa je pod pritiskom javnosti morao već drugi dan podnijeti ostavku. I sada se Stevandić ljuti na njega. Ne razumije kako mu se to moglo dogoditi. Kakvu bi tek nesreću izazvao da je vozio stari crveni kombi, pita se neutješni lider US!?
Ali ni to nikoga ne interesuje ni u vlasti ni u… (umalo ne rekoh: opoziciji) jer ni kopanje po mračnoj prošlosti i suočavanje sa istom takođe nije „u duhu našeg naroda“. Drugo je kada se preispituje kako neko ko se izjašnjava kao Hrvat, a imenovan je za ministra može da slavi slavu!? Vjerska ubjeđenja ovdje nikada nisu tretirana kao privatnost u koju se ne zadire. Uostalom, ovdje privatnosti i nema. Sa jednim izuzetkom – država je privatna. Na svim nivoima vlasti. Zato ko zadire u poslove vlastodržaca i članova njihovih porodica „zadire u privatnost“. A to je skoro nepristojno kao kada nam Rusi govore trebamo li u EU ili ne trebamo. A mi, ipak, ćutimo. Iz pristojnosti ili nas se ne tiče.
Kolumne „Žuta minuta”, u sklopu serije „Impuls semafor“, objavljujemo u saradnji sa Fondacijom Fridrih Ebert u BiH.
Autor: Impuls