Ilustracija Jelena Žilić
Nije opozicija u Republici Srpskoj juče izgubila izbore. Poraz ove političke grupacije godinama je trasiran diletantskim potezima i nespremnošću da se prihvati realnost da je Milorad Dodik autokrata na čelu nedemokratskog režima i da kao takav teško može biti pobijeđen samo glasačkim listićima.
piše: Miljan Kovač
Nonšalantan pristanak opozicionih lidera na rezultate vrlo sumnjivog izbornog procesa još 2014. godine, zabio je glogov kolac u kredibilitet političke grupacije na čijem su čelu. Uz taj glogov kolac zakucano je i pregršt hrđavih eksera nakon izbora 2018. godine. Tada je nakon jednodnevnog negiranja Vukote Govedarice da prihvati poraz na po svemu neregularnim izborima, već drugi dan od vrlih opozicionih „vođa“, proslavljen „istorijski uspjeh“ njihovih kandidata na nekim biračkim mjestima i objeručke prihvaćeni poslanički mandati. Osim što je dala legitimitet vlasti koja je izabrana kako su (samo jedan dan) govorili na pokradenim izborima, opozicija je dodatno utrasirala put ovogodišnjem, očitom porazu.
Nepotrebnim, prijevremenim, proglašavanjem pobjede i svenarodnim veseljem u trenutku kada je ta pobjeda još uvijek bila samo „golub na grani“, dali su i odgovor na pitanje šta su naučili iz dugogodišnje političke borbe sa vladajućom kamarilom: Apsolutno ništa!
Nepriznavanje rezultata izbora i insistiranje na razotkrivanju i procesuiranju slučajeva izborne krađe, koja je bez sumnje uzela širokog maha, zbog svega navedenog zvuči neuvjerljivo. Ima li u toj priči i mrve ozbiljnosti znaće se vrlo brzo.
Ako već danas svi opozicioni lider ne nastupe zajedno i odlučno odbiju bilo kakvu implementaciju sumnjivih izbornih rezultata, priča će se tu i završiti. Završiće se, vjerovatno, i političke karijere onih koji nakon pompezno proglašene pobjede pristanu na rezultate, kako kažu, „pokradenih izbora. Ali, nažalost, taj film smo već gledali, tako da je nada premala.
Ako hoće lideri „velikih“ opozicionih stranaka mogu još ponešto naučiti iz ovog izbornog procesa.
Iznenađujući je uspjeh Liste za pravdu i red Nebojše Vukanovića koja je i pored naizgled amaterskog javnog nastupa i bez čvrste stranačke infrastrukture ostvarila odličan rezultat. Tom rezultatu svakako nije doprinio rad marketinških agencija, niti pristajanje na trule kompromise, već ono što se javno moglo prepoznati principijelan stav prema vladajućoj bolumenti u ovom entitetu. Za razliku od ostalih opozicionara, Vukanović je jasno pokazao da aktualnu vlast smatra nedemokratskim režimom, sa kojim se „ne pregovara“, ne „iskazuje srpsko jedinstvo“, sa kojim „nema milosti“. Dio građana žedan promjene to je jasno prepoznao. Sve drugo rečeno o ovom izbornom uspjehu bila bi puka demagogija.
Bavljenje formom, a ne suštinom, suštinski je problem opozcije u RS.
Još nismo vidjeli i čuli ikoga iz opozcionih redova da se usudio zakoračiti ispod populističkog plašta kojeg svih ovih godina u svojim rukama drži Milorad Dodik, a pridržava čitava mašinerija kojom on rukuje.
Je li moguće da se u ovom entitetu još nije „rodila“ toliko svjesna politička pojava koja će jasno reći ono što svi znamo i prihvatiti nepobitne činjenice, koje se odnose na ustavno uređenje države Bosne i Hercegovine i entiteta Republika Srpska u njoj!?
Razumljivo, jer kažu tako se neće dobiti glasovi od nacionalitički nastrojenog biračkog tijela, kome se decenijama prodaje magla da je RS država a BiH „privremeno rješenje“. Po tome se u biti ne razlikuju ni Milorad Dodik ni bilo koji od njegovih oponenata.
Može li se ipak bar iz ovih izbora izvući neka pouka, jer očito takva prodaja magle glasačkom tijelu ne garantuje uspjeh na izborima!?
Prihvatanje činjenica i saopštavanje biračkom tijelu istine, koja je zacrtana u Dejtonskom mirovnom sporazumu, odnosno Ustavu BiH, ne predstavlja nikakvu izdaju RS jer upravo ti dokumenti garantuju njen opstanak u ovakvom ustavnom poretku države. Pomenuti dokumenti s druge strane nisu prepreka promjenama koje bi doprinijele demokratizaciji društva. Upravo unitarna i čvrsto centralizovana Republika Srpska u kombinaciji sa istorijskim nedostatkom ikakvog demokratskog iskustva najplodnije je tlo za razvoj hibridnog režima poput ovog koji bi na njenom čelu mogao još dugo opstati.
Promjene koje su se desile u FBiH nisu nikakvo iznenađenje. U tom decentralizovanom entitetu mnogo su manje razvoja autokratije „dodikovskog“ tipa. S druge strane promjene se ipak ne dešavaju na periferijama, jer su veći urbani centri poput Sarajeva, Zenice, Tuzle lokomotiva koja prirodno vuče promjene.
S tog aspekta poraz Milorada Dodika i SNSD-a u Banjaluci, predstavlja određeni putokaz opoziciji. Slabe su nade da će ga i prepoznati i znati upotrijebiti.
Popravni ispit je počeo. Rokovi su kratki, jer priča se da će za kraj zvoniti najdalje sutra u podne. Ko poslije toga zaćuti neka ni u Skupštini ne progovori.
Kolumne „Žuta minuta”, u sklopu serije „Impuls semafor“, objavljujemo u saradnji sa Fondacijom Fridrih Ebert u BiH.
Autor: Impuls