Ilustracija Jelena Žilić
Priča se da je u jednom selu u banjalučkoj okolini nedavno zamalo otkazano nedjeljno bogosluženje u pravoslavnoj crkvi jer nije na vrijeme došao niko od predstavnika gradske vlasti. U „duhu našeg naroda“ je, bar tako se priča, da predstavnici gradske vlasti svake nedjelje i crvenog slova posjećuju neku od crkava u i oko ovog grada i tamo bivaju svečano dočekani od „vjerujućeg naroda“. Ako dođe gradonačelnik lično, onda se doček sprema baš kao za samog arhijereja.
piše: Miljan Kovač
Priča se i da su neki slijepi i slabovidi progledali dok su slušali gradonačelnikovu propovijed pa poručili da ih na sljedećim izborima, ako na njih i izađu, više niko neće prevariti.
A nije ih Draško prevario, nego nisu dobro slušali ili nisu razumjeli šta su on i njegov tim poručivali u predizbornoj kampanji. A poručivali su, ako se sjećate, aludirajući na bivšeg gradonačelnika: „Igore može i gore“. I održali su obećanje. Malo ko je vjerovao da nakon Igora može biti i gore, ali brzo su se nevjerne Tome razuvjerile.
Priča se i da je vladajuća porodica Dodik ne znajući šta će sa silnim bogatstvom sebi nabavila novog ljubimca jazavca.
Međutim, i tu ih gradonačelnik preduhitrio pa je Kočiću on napravio spomenik.
Spomenik je poklon, kako reče, njegove porodice. Poklonu se u zube ne gleda, a u duhu našeg naroda nije da se porijeklo novca ispituje, tako da ima dovoljno prostora da se svašta priča. Ali neće ni to zadugo, zakonske odredbe o kriminalizaciji klevete samo što nisu stupile na snagu.
Ali narod k'o narod, naći će opet načina da progovori i svašta kaže. Možda upravo na onaj način kako je to Petar Kočić radio ispredajući priču o Davidu i njegovom Jazavcu pred sudom, u ona davna austrougarska vremena. Da od tih vremena ovdašnje društvo nije daleko odmaklo demonstrirano je i na nedavno odigranoj utakmici između banjalučkog Borca i FK Austrija iz Beča.
U nastojanju da isprovociraju austrijske Bečlije, ostrašćeni Lešinari skandirali su: Gavrilo Princip, Gavrilo Princip… Uzvratili su navijači Austrije na originalan način ponavljajući za njima: Gavrilo, Gavrilo… I to je precizna slika te kulturološke razlike, tačnije zaostajanja u vremenu i prostoru ovdašnjeg svim i svačim osakaćenog društva, koje za razliku od ostatka Evrope još živi na početku dvadesetog vijeka i zakašnjelog, nakaradnog nacionalnog narativa.
Istina je da prosječan „nacionalno osvijašteni“ ovdašnji junoša vjeruje da njegovi vršnjaci po Beču, puni mržnje prema svemu što je srpsko, a naročito Gavrilu Principu iscrtavaju grafite kojima slave pokojnog Ferdinanda, a njegov lik, tetoviraju po svojim tijelima… Nikakvo čudo jer vjeruju i da je Gavrilo, deklarisani Jugosloven, ljevičar, antiimperijalista, zapravo bio Arkan ili Legija svog vremena..
I nisu oni ništa krivi, vjeruju u ono čime se i njihovim roditeljima i njima, decenijama pune glave kroz osakaćeni školski sistem, političku i medijsku propagandu, čiji vidici ne dosežu dalje od mosta na Savi kod Gradiške. Jer ovdje se poodavno zapravo živi prošlost. Veličaju umišljene „tradicionalne vrijednosti našeg naroda“, u koje sudeći po načinu djelovanja onih koji ih najviše pominju spadaju, kriminal, korupcija, nepotizam, urbanistički haos…
S druge strane, „Banjaluka je jedno veliko gradilište“, ponosno svako malo poručuje mladi gradonačelnik.
I zaista u ovom gradu na svakom koraku niču nove građevine kao pečurke poslije kiše, što, kako kaže gradonačelnik „Banjaluka ne pamti u svojoj istoriji“. I tu je u pravu. Nikada ranije u Banjaluci, se nije gradilo bez ikakvog reda, kao sada, bez uvažavanja mišljenja javnosti, struke, bilo koga. Grad ostaje bez svojih prepoznatljivih obilježja, autentičnih građevina, zelenih površina…
Ali ko gradi?
Ko se još (ne) sjeća Dragoljuba Davidovića, koji je kao gradonačelnik zaradio nadimak „zgradoljub“, jer su za njegovog mandata tajkunskom gradnjom uništavane mnoge zelene površine, a u Banjaluci se prvi put počelo govoriti o „građevinskoj mafiji“. Za njegovog mandata o toj mafiji progovorio je inženjer Milan Vukelić i to platio životom. Zgradoljuba je naslijedio Igor Radojičić, pa je tajkunsko betoniranje grada nastavljeno. Ipak, mora se priznati, da je Radojičić bar u par slučajeva blokirao, ili pokušao zaustaviti neke od kontroverznih građevinskih projekata. Izgubio je izbore nakon samo jednog mandata, a onda su došle „promjene“. Obračun sa tajkunskom nelegalnom gradnjom obećao je mladi gradonačelnik Stanivuković još u predizbornoj kampanji da bi ubrzo i sam krenuo u realizaciju istog. Preciznije krenuo je u juriš na nelegalno sagrađeni objekat Dodikovog kuma Mile Radišića na obali Vrbasa. I uspješno se, nakon višemjesečne borbe obračunao sa montažnim dijelom kafe terase „Kajak“, dok ostatak objekta Radišić i danas uredno koristi. Rušenjem tog dijela objekta, Draškova bitka sa građevinskom mafijom „uspješno je okončana“. Prešlo se na novu fazu nazvanu „decenija izgradnje“ i gradi se. Grade i oni što su gradili u vrijeme Dragoljuba Davidovića i oni kojima Radojičić nije dao da grade i oni koji nisu ranije gradili, a silno su to željeli…
Gradi gdje kome padne na pamet, jer ova zemlja je opet ni „carska ni spahijska“. Baš onako kako je pisao Petar Kočić. Da li ga je gradonačelnik pažljivo čitao? Ma šta čitao podigao mu spomenik. Priča se i da je taj spomenik, iako na prvi pogled liči na Kočića, zapravo spomenik jazavcu. Ali ne onom Kočićevom…
Kolumne „Žuta minuta”, u sklopu serije „Impuls semafor“, objavljujemo u saradnji sa Fondacijom Fridrih Ebert u BiH.
Autor: Impuls