Ilustracija Jelena Žilić
Osmi mart je dan kada „moćni muškarci“ žene obasipaju cvijećem, čestitaju praznik „našim damama“, nazivaju ih „stubovima društva“. Ovaj dan odavno je komercijalizovan i umjesto dan borbe za ženska prava i ravnopravnost, pretvoren je u dan karanfila, parfema i jeftinih muških floskula. I to je već opšte mjesto.
piše: Miljan Kovač
U svijetu kojim vladaju muškarci, žene ipak nisu bile samo „naše dame“, „pripadnice nježnijeg pola“, „ljepše polovine“.
Natalija Meklin Kravcova, Jekatarina Vasiljevna Rjabova, Marija Ivanovna Dolina, Ljubov Karceva, postale su heroine bivšeg SSSR-a jer su se s puškom u ruci borile protiv fašizma.
Da su žive, danas bi, neke od njih rođene Ukrajinke, druge Ruskinje, svjedočile krvoproliću između dva dijela nekadašnje zajedničke domovine, za koju su bile spremne dati živote.
Sedamdeset sedam godine poslije, mlada Ukrajinka Olena Bilozerska, uzela je pušku u ruke da brani Ukrajinu od invazije koja dolazi iz Rusije. Čak petinu Ukrajinske vojske čine žene. Vojnikinja, u ne malom broju, ima i sa druge strane fronta, u Ruskoj vojsci.
Ratovale su žene i u redovima Narodnooslobodilačke vojske Jugoslavije, pa je 91 ponijela orden narodnog heroja.
Jesu li bar s puškom u ruci žene ravnopravne s muškarcima?
Po žrtvama koje su podnijele, ipak nisu. Žene su stradale i stradaju i na frontu i iza fronta. Od ukupnog broja stradalih u Drugom svjetskom ratu gotovo 95% ubijenih bili su civili, među njima najviše žene i djeca.
Ovakav trend nastavljen je i u svim manjim i većim ratnim sukobima do dan danas.
Više agencija prenijelo je prošlog vikenda vijest popraćenu video zapisom o ubistvu majke i dvoje djece dok su pokušavali napustiti opkoljeni grad u Ukrajini. Nisu to prve ni jedine civilne žrtve u još jednom besmislenom ratu.
Teret te „muške igre“, i to vjerovatno njegov teži dio, žene nose na svojim leđima.
Mnoge su ponijele i teret ublažavanja posljedica toga zla i pomoći najugroženijima.
Među njima je i jedna rođena Banjalučanka. Dragica Pajević Alp, zamjenica je Emergency koordinatora za krizu u Ukrajini u Svjetskom programu hrane UN-a (WFP). Vodi hitnu operaciju dostavljanja hrane milionima Ukrajinaca koji nisu napustili svoju zemlju. Dobitnica je Nobelove nagrade za mir za 2020. godinu, ona je jedna od osam žena iz BiH među 18.000 humanitaraca WFP -a. Imamo, dakle, svoje nobelovke!
Možemo li, „jača polovino“ ljudskog roda, svaki put kada žene posmatramo kao „slabije“, „nježnije“, „manje sposobne“ ili samo „objekte požude“, zamisliti kako sa uvelim karanfilom i lažnim osmijehom stojimo pred ovim heroinama?
Valjda bi takav odnos trebali imati i prema „našim damama“, „ljepšim polovinama“, ili smatrate da žena mora uzeti pušku u ruke, sjesti u borbeni avion, ili u tenk da bi bila poštovana!?
Da, rat je muška igra s kojom je i počela istorija, koja je ustvari istorija ratova. Pitanje je kako bi izgledala da su je kreirale žene?
Mada je istoriju muškaraca i žena nemoguće u potpunosti razdvojiti, nije teško zamisliti njenu žensku stranu. Možda u tom slučaju ne bi govorili o ratovima!?
Osim što je nisu kreirale, žene u zadnjih bar 2,5 hiljade godina istoriju nisu ni pisale. Da se napiše istorija ženskog roda, bila bi to duga storija tlačenja „naših dama“ i „ljepših polovina“. Bila bi to istorija nasilja, koja se ne događa samo u ratu. Nasilja u porodici, podcjenjivanja na radnom mjestu, seksističkog ponižavanja, mizoginije…
Doprinos borbe za ženska prava, od početka dvadesetog vijeka do danas, i pored svih postignutih rezultata ipak je kap u moru u odnosu na sve što žene širom svijeta podnose. I nije ni čudo, jer zna se ko i danas „vodi glavnu riječ“. Uostalom, završiće se i ovaj rat, a i dalje će biti nezamislivo da na čelu neke od velikih svjetskih sila bude žena – ni u demokratskim SAD, autokratskoj Rusiji, nedemokratskoj Kini… I da, rat ipak nije samo stvar muškaraca, ali ni feminizam nije samo za žene.
Kolumne „Žuta minuta” objavljujemo u saradnji sa Fondacijom Fridrih Ebert u BiH.
Autor: Impuls