Ilustracija Jelena Žilić
Napraviti razliku između toga koliko političari stvarno prihvataju ove vrijednosti i “prolazne ocjene” Evropske komisije isto je kao shvatiti razliku između stečenog znanja i ocjene koja je često stvar trenutnog raspoloženja učitelja.
Piše: Miljan Kovač
Evropska komisija je preporučila otvaranje pristupnih pregovora sa Bosnom i Hercegovinom. Sjajana vijest – uskliknuli su političari u ovoj zemlji.
Posebno su im, reklo bi se, prijali komplimenti predsjednice EK Ursule von der Leyen da je Bosna i Hercegovina napravila impresivne iskorake nakon odluke o kandidatskom statusu koji je ovoj zemlji dodijeljen u decembru 2022. godine.
Sjajne su to vijesti, rekao bi neko ko nikada, a pogotovo od decembra 2022. godine nije bio u ovoj zemlji.
Sjetih se jednog starog vica: Pitaju roditelji Pericu da li je popravio slabu ocjenu iz matematike? Kaže Perica, nisam, još nikako da se dokopam dnevnika.
Naši vlastodršci kao da su se dokopali “dnevnika” ili kao da im je nastavnica malo “progledala kroz prste”, što je možda malo više bliže istini.
I za njih to zaista jeste sjajna vijesti iz samo dva razloga – dobili su prolaznu ocjenu (bez ikakvog truda), a znaju da ona ne znači da će za njihovih bar još tri – četiri mandata Bosna i Hercegovina biti primljena u Evropsku uniju.
Prvo im je bitno jer očekuju da se na njih smanji pritisak EU na usvajanju evropskih zakona, koji im nikako nisu po volji, a drugo jer bi stvarno evropske integracije za njih značile “kraj igre” (Kome se još igra domaćeg Sanadera).
S druge strane, čuda se ipak dešavaju, jer da nije tako ne bi ni ove “sjajne vijesti” bilo. Da je EU ono što je bila prije samo nekoliko godina – prije rata u Ukrajini, ali i durugih izazova sa kojima se suočava naročito u državama u kojima jača evroskeptična desnica – BiH bi još daleko bila i od kandidatskog statusa, a tek od otvaranja pristupnih pregovora…
Međutim, prilike se mijenjaju pa je i nemoguće moguće. Tako je moguće i da je predsjednik Vlade RS Radovan Višković dao izjavu koja bi se mogla i ozbiljno shvatiti. “Potrebniji smo mi Evropi nego ona nama”, poentirao je prvi Dodikov ministar. (Ono što je rekao u obrazloženju ovakvoj tvrdnji ćemo preskočiti).
I zaista čini se da smo Evropi zbilja u ovom trenutku veoma potrebni, a lako je i nasluti zašto…
Međutim ova istina nije nikakva pohvala za političke vrhuške u BiH, naprotiv ona je samo potvrda navodima da su nam iz Brisela “progledali kroz prste”.
Suštinski što je EU, sučena sa svim aktualnim problemima dalje od svoje suštine to joj je BiH bliže. Ova država tek mora mijenjati mnogo toga da bi bila na onom pravom evropskom putu- koji ukratko znači sve suprotno onome što Viškovićev šef i njegovi koalicioni partneri (iz svih naroda i entiteta) predstavljaju.
Prije svega neophodana je temeljna promjena onakve političke svijesti kakva je ovdje podjednako zastupljena i kod vlasti i kod dobrog dijela opozicije. To se prvenstveno odnosi na obračun sa korupcijom. I ne misli se pri tome samo na obračun s korupcijom zakonskim represivnim mjerama, nego promjenu koruptivne svijesti koja je ovdje postala životni stil.
Paralelno sa borbom protiv korupcije, neophodna je borba za maksimalna ljudska prava i slobode. I u ovom slučaju se ne misli samo na institucionalnu zaštitu ovih civilizacijskih dostignuća, nego na opšte prihvatanje drugog i drugačijeg od preovlađujuće većine.
Ako se na to doda i odgovor na pitanje koliko su one političke snage koje predstavljaju alternative aktuelnoj vlasti (od opština, kantona, entiteta do države..) spremni da prihvate te vrijednosti koje čine suštinu evropskog puta jedne države – mjesta optimizmu je malo. Ali ipak ga ima – mijenjali su se i gori od nas.
Ili narodski rečeno: “Na dobro se lako naviknuti”. Države koje prednjače u ljudskim pravima, prednjače i u životnom standardu, a zadnje su rangirane po indexu korupcije.
Nisu potrebna detaljna istraživanja pa da se kaže da bi većina građana BiH, naročito mladih, rado živjela u jednoj takvoj državi.
Zašto je ne bismo imali kod kuće?
To je pitanje koje građani/glasači moraju postaviti svojim političkim favoritima prije nego im na izborima daju podršku.
Napraviti razliku između toga koliko, prije svega, političari stvarno prihvataju ove vrijednosti i “prolazne ocjene” Evropske komisije isto je kao shvatiti razliku između stečenog znanja i ocjene koja je često stvar trenutnog raspoloženja učitelja.
U protivnom “sjajna vijest” iz Brisela, postaće samo kurtoazni kompliment, kao kada nakon više decenija sretnemo školskog druga pa mu kažemo da “uopšte nije ostario”.
Istina je ipak bolnija – ostarismo čekajući da normalna država dođe u našu zemlju, pa da je ne tražimo negdje drugo.
Kolumne „Žuta minuta”, u sklopu serije „Impuls semafor“, objavljujemo u saradnji sa Fondacijom Fridrih Ebert u BiH.
Autor: Impuls