Ilustracija Jelena Žilić
„Stani uz hrabre pretke protiv stranih zavojevača! Stani pred Lazara i Miloša, odbrani otadžbinu“. Ovakve poruke iz edicije „Da se naježiš“, nisu naslovi proglasa za Prvi srpski ustanak, s početka XIX vijeka. Ovo su pozivi na protestni miting u Banjaluci. Poziv upućuje vladajuća koalicija na čelu sa Miloradom Dodikom, jer tvrde neko želi da im otme „poštenu i blistavu“ pobjedu na izborima.
piše: Miljan Kovač
Kada se stvari ovako poredaju, sve zvuči kao dobra groteska.
Prosječan marketinški stručnjak bi primijetio da „Stani ispred Lazara i Miloša – odbrani otadžbinu“, modernije zvuči kao „Sakupi pet kupona – ostvari dodatni popust“.
Ipak živimo u „potrošačkom društvu“. Sve je na prodaju, čak i izborna volja glasača i poštenje članova biračkih odbora i…
Ali, kada se ide u trgovinu obavezno treba ponijeti spisak, da se nešto ne zaboravi.
Problem nastaje kada se spiskovi pobrkaju. Dešava se to kada se žuri u trgovinu.
Tako je RTRS nedavno objavio jedan spisak, nazvan peticija intelektualaca iz Srbije i Republike Srpske koji pružaju podršku Miloradu Dodiku. Nije potrebna dublja analiza spiska pa da se zaključi da su među 129 imena, čak 82 za koje se sa sigurnošću može reći da su se dobro okoristili javnim sredstvima koje aktuelna vlast koristi kao sopstvenu kasicu prasicu. Ne sporeći nikome da se zove kantom, loncem, ili intelektualcem, za pojedine sa tog spiska (a nije ih malo) ne može se, a ne zapitati se, kako su titulu stekli. Ili se ovdje tako lako postaje „intelektualcem“, ili je došlo do ukrštanja dva spiska: Peticije intelektualaca i spiska za isplatu berača šljiva za „djedovu rakiju“. Sjećate se, „konkurs za taj unosni posao“ je nedavno bio raspisan, a spiskovi se lako pobrkaju. Da se lako pobrkaju imena na spiskovima najbolje se vidjelo u izbornoj noći. Premoreni članovi biračkih odbora su, u nemalom broju slučajeva, čitali Jelena Trivić, a pročitali Zoran Kalinić, Milorad Dodik… Tako premoreni, dok su im se slova iz imena kandidata u obrascima za upis glasova bludila pred očima, broj osvojenih glasova jednog kandidata upisivali drugome.
Da li su imena „intelektualaca“ tako šetala pred pospanim očima urednika RTRS-a ili onih koji su im spisak/peticiju dostavili, manje je bitno. Tek da se zna izvor peticije je „informativni portal“ Fakti, naravno bez impresuma, bez potpisa i ijednog novinara.
I tako kada umor savlada, onda ode sve po spisku…
A svima nama, što nas iz nekog razloga zovu građanima i građankama ove zemlje, odavno se od umora smrklo pred očima. Umorni i od „odbrane otadžbine“, i od „ljubavi prema domovini“, a smoreni i od činjenja vlasti i (ne)činjenja opozicije, izgubismo i ono malo vjere u slobodne izbore i nade u demokratski preobražaj društva. Uostalom ovdje se demokratija, građanske slobode i ljudska prava ionako smatraju nužnim zlom što nam je „došlo sa zapada“. Ništa slično u prošlosti na ovim prostorima nismo ni imali, a zna se da je nama prošlost oduvijek bitnija od budućnosti. Kada se pomene riječ vlast ovdje se misli na „čvrstu ruku“, zbog čega se i izbori doživljavaju kao biranje gospodara ili doživotnog vođe, što je već vjekovna tradicija. Ne baš vjekovna, ali ipak tradicija je i politička korupcija i krađa izbora, koji su takođe u percepciji i „desne“ i „lijeve“ polovice ovog što se, iz nekog razloga, društvo zove, takođe „nužno zlo“ došlo sa zapada. Podjednako se ovdje i s lijeva i s desna sanja ili apsolutna monarhija ili jednopartijska diktatura, ovjenčane kultom ličnosti. Zbog toga i ne čudi što Dodik i njegovi sljedbenici pozivaju na „odbranu naroda od opozicije“. Još od formiranja prvih političkih stranaka na Balkanu, svaka opozicija je proglašena za arhineprijatelja naroda.
Takoreći ko je protiv vlasti, taj je protiv naroda. Ovom matricom su indoktrinirane generacije koje su vaspitavale nove generacije. Zato se i u XXI vijeku u Banjaluci, vlast poredi s Lazarom, a opozicija s Brankovićem. Iako je istorijski dokazano da ovaj drugi nije bio nikakav izdajnik već izgleda kritičar vlasti Lazarovog nasljednika, zbog čega je retroaktivno za vijek vjekova obilježen simbolom izdaje. Za razliku od političkih i građanskih sloboda, podjela na „patriote“ i „izdajnike“ kod nas je stvar tradicije, dakle i „nacionalnog identiteta.
Tradicija je dakle i da se u društvu bez demokratskih tradicija vlast ne mijenja na slobodnim izborima, jer takvih u korumpiranom društvu nema.
I nije samo u pitanju krađa glasova na sam dan izbora o čemu se najviše govori. Problem je ono što se dešava između dva izborna ciklusa, a to je svakodnevno podmićivanje i kupovanje izborne volje javnim sredstvima. Podmićivanje osiromašenog i ojađenog naroda, ucjenjivanje budućih glasača, zaposlenjem, gubitkom posla, životom, zdravljem, preostalom mrvicom slobode, plašenje „onim tamo“, rezultat daju u izbornom danu.
Opozicija koja je to godinama tolerisala, sramežljivo osuđivala, praveći po nekad i trule kompromise sa vlašću, takođe snosi odgovornost. Nešto oštrija reakcija nakon ovogodišnje izborne papazjanije, samo dva masovna protesta, već daje rezultate. Dokaz za to je velika panika vlasti koja organizuje protest, zapravo miting podrške samoj sebi. I nije to nikakva novost, skup podrške samom sebi organizovao je na početku svog pada Slobodan Milošević, a prije njega i rumunski diktator Nikolaj Čaušesku.
Pitanje je samo da li je opozicija izvukla pouku. Ne iz sudbine Čaušeskua i Miloševića, nego iz nedavne prošlosti.
Uostalom, svi znamo kako je Milorad Dodik došao na vlast. Ustav RS jasno kaže da se predsjednik može opozvati istim postupkom po kojem je i izabran. Iako je formalno još uvijek član Predsjedništva BiH, Dodik je svih ovih godina i stvarni predsjednik i premijer RS, ministar finansija, valjda i dežurni u apoteci „Prvi maj“… Samo treba čitati Ustav. Precizno i „između redova“.
Kolumne „Žuta minuta”, u sklopu serije „Impuls semafor“, objavljujemo u saradnji sa Fondacijom Fridrih Ebert u BiH.
Autor: Impuls