Ilustracija Jelena Žilić
Prođe 22. mart, svjetski dan voda. Nešto se u medijima reklo o vodi, institucije nešto poručile, par aktivista se skupilo i očistili obale i rijeke od otpada, a sutradan se već nastavilo po starom. Ali, ne za svakog. Nekome je svijest o očuvanju voda od životne važnosti. Nekome je život uzurpiran svakim danom, ne samo 22. marta.
Piše: Jelena Jevđenić
Obilježavanje ovog dana je prošlo malo bolje od svjetskog dana šuma, koji se obilježava dan ranije, gdje se naše institucije ni ne počešaše. Federalno ministarstvo okoliša i turizma, Ministarstvo za prostorno uređenje, građevinarstvo i ekologiju, Fond za zaštitu životne sredine Republike Srpske, Ministarstvo poljoprivrede, šumarstva i vodoprivrede na svojim stranicama ni š o šumama. Doduše, samo na sajtu Federalnog ministarstva poljoprivrede, vodoprivrede i šumarstva dan prije objavljeno je kako je ministar prisustvovao u Bihaću na konferenciji o šumama. Zlobnici će reći da su prenijeli vijest jer je ministar prisustvovao konferenciji, ali od koga je, dosta je. Institucije su ionako više zauzete sječom šuma, pretvaranjem šumskog u građevinsko zemljište i tako te rabote za bogate. Ne za nas na dnu piramide.
Voda se neko i sjetio. U Mostaru je održana manifestacija o vodama koju je organizovala Agencija za vodno područje Jadranskog mora. Vode Srpske su na svom sajtu deset dana ranije postavili nekakve smjernice šta da radimo da obilježimo taj dan. Organizujte ovo, ono, očistite ovo, ono, a oni će pripremiti tematski edukativni letak koji obrazovne institucije mogu da koriste u svojim aktivnostima povodom Svjetskog dana voda. I to je to. Na sam dan voda, ništa. Ali opet, od koga je i dosta je.
Voda nije neograničen resurs, iako se ograničenim umovima ne čini tako. Zbog klimatskih promjena sve je više sušnih perioda i sve su manji nivoi površinskih i podzemnih voda.
Ali to ne sprječava institucije i u Federaciji i u RS da nastavljaju poklanjati naše rijeke investitorima za male hidroelektrane.
Baš u ovom eko-mjesecu martu digli su se mještani u Kotor Varošu da zaustave uništavanje rijeke Duboke i poznatog vodopada Skakavac. Najavljena gradnja male hidroelektrane alarmirala je mještane sela Duboka još u februaru ove godine, kada su primijetili pripremne radove. Ova mHE bila je u planu 2017. godine.
Po istom šablonu, bez javne rasprave i učešća mještana. Uvidom u dokumentaciju ove hidroelektrane uočene su mnoge nepravilnosti.
Dužina cjevovoda koja je iznosila 1730 metara, sada je 2900. To dalje znači, ukoliko je povećana dužina cjevovoda, onda se instalisana snaga hidroelektrane povećava, što bi u slučaju Duboke značilo da bi trebala i Studija uticaja na okoliš.
Nakon žalbe mještana Ministarstvu za prostorne uređenje, građevinarstvo i ekologiju, ministarstvo se očitovalo i izjavilo da je u pitanju tehnička greška, te su vratili staru dužinu.
U dokumentaciji je neispravna i tvrdnja da su riješeni imovinsko-pravni odnosi, jer dio planiranog cjevovoda ide preko privatnih parcela.
I na kraju ovaj projekat nema ni vodnu dozvolu.
Samo ta radnja, kao što je samovoljno mijenjanje dužine cjevovoda, koja bi za sobom trebala povući dodatne radnje da sve bude legalno, govori koliko se u BiH mešetari s javnim dobrom. Da se mještani nisu pobunili možda bi to tako i prošlo.
U uređenim državama na ovako nešto ni pomislili ne bi. Zakoni države se poštuju.
Ovdje se država voli samo kada se treba prepirati „čija je“.
Ostalim danima, prirodna bogatstva se prodaju. Mašine nemilice kopaju. A one obale i korita što su aktivisti očistili za Dan voda, neosporno se ispunilo novim smećem. Ko jednom baci otpad u rijeku, i sto jednom će još baciti.
Kolumne „Zeleni talas”, su dio serije „Impuls semafor“
Autor: Impuls