Ilustracija Jelena Žilić, iz knjige „Žene BiH“
Bivši načelnik opštine, perjanica vladajuće stranke, brutalno je silovao sugrađanku, a potom u sudnici pokazao „kajanje i skrušenost“, time što je žrtvu nazvao „običnom prostitutkom“, koja ga je „izazivala“. Dobio je godinu i po zatvora, odležaće godinicu, i vratiti se na slobodu kao –heroj!
piše: Milkica Milojević
Nije ovo scenarij za neki krimić B produkcije. Ovo se stvarno dogodilo i to ne u problematičnoj Bosni i Hercegovini, nego u Republici Hrvatskoj, ponositoj članici Europske Unije.
Pa dobro, zašto virimo preko plota, u komšinsko dvorište, kad i u svojoj avliji imamo sranja na pretek? Čisto poređenja radi. Eto, da vidimo kako se pravda siluje po evropski, a kako na hinjski, balkanski način.
Dakle, gorepomenuti „heroj“, ime mu je Željko Prigorac, stranka HDZ, država Hrvatska, dobio je sramno blagu kaznu za sramno težak zločin, upravo zato što je heroj – heroj Domovinskog rata, „višestruko odlikovani branitelj“. To mu je Visoki kazneni sud uzeo kao olakotnu okolnost, pa mu je smanjio prvobitno izrečenu kaznu.
Sutkinja, koja je Prigorcu u prvostepenom postupku odrezala dvije godine zatvora, što takođe nije bog zna šta, imala je bar pristojno obrazloženje.
-Počinjeno djelo je odvratno i odbojno, odnos prema žrtvi bahat i bezobrazan, a osuđujuća presuda je društvena osuda silovanja, uz koju se jača povjerenje građana u pravni poredak, utemeljen na vladavini prava –navela je sutkinja Elma Kaleb Mamić.
Ali, avaj! Visoki kazneni sud je smanjio kaznu silovatelju i očitao bukvicu sutkinji!
Kakva „društvena osuda silovanja“, „kakva vladavina prava“, ženska glavo! Osuđeni je branitelj! Odlikovani!
Odlikovani branitelj bi, logično, morao biti vrhunski primjer časti i čestitosti, što će reći da je Visoki kazneni sud Republike Hrvatske poručio da je silovanje visokomoralni častan čin, na koji svaki odlikovani branitelj ima pravo! Dobro, malo će odsjediti u zatvoru, šta ćete, mora se, takva je ta Europa: štiti kurve i pedere, nauštrb čestitih domoljuba!
U zatvoru će Prigorac, vjerovatno, imati poseban tretman. Jer, nije on neki kriminalac, nego vitez domovinskog rata, koji se malo zabavio sa lokalnom radodajkom, a ona ga, kučka, prijavila!
Ovaj primjer silovanja pravde je izazvao pravu buru u Hrvatskoj. Raspredalo se o presudi, po portalima i društvenim mrežama, naveliko. Jer, ne zaboravimo, i Istanbulska konvencija, znate ona konvencija koja obavezuje države da se bore protiv nasilja nad ženama, da štiti žrtve i oštro kažnjava nasilnike, izazvala je u Hrvatskoj žestoku buru. Podijelila je društvo. Izvela na ulicu hiljade Hrvata i Hrvatica.
U Bosni i Hercegovini, državi koja nije članica EU, ali se toplo nada da će, zahvaljujući golgoti nesretnih Ukrajinaca, već za nekoliko dana dobiti status kandidata za članstvo, u BiH dakle, sasvim drugačija slika.
Prvo, BiH je tu Istanbulsku konvenciju ratifikovala još 2013. godine, i to među prvima u Evropi. I niko zbog toga nije protestovao. A i što bi? BiH je potpisala na stotine konvencija, koje niko ne zarezuje ni pet posto. Neka ih u ladici, ne traže hljeba! A mogu dobro doći, ako bane neka „inspekcija“ iz Brisela.
Drugo, u BiH nema žestoke rasprave o presudama za silovanje. Nema, ustvari, nikakve rasprave.
Šta je sad to, za boga miloga? U BiH nema silovanja? Ili su svi silovatelji strpani na dugogodišnju zasluženu robiju, nakon što su se izvinili žrtvama, kojima je država pružila podršku i omogućila im da naplate odštetu? Ma jok! Nije život Istanbulska konvencija, niti je Bosna i Hercegovina zemlja pravde i saosjećanja!
Jer, pazite sad: za pokušaj silovanja, plus proganjanje žrtve uz prijetnje smrću, plus ilegalno držanje oružja, i to ne bilo kakvog oružja, nego dobro podmazane vojničke puščetine, dakle za tri ozbiljna krivična djela, jedan lola iz Kotor Varoši je osuđen, slovom i brojem, na 4 mjeseca zatvora. Od toga za silovanje je „fasovao“ 3 mjeseca, a mjesec dana za ostale popratne pojave.
Ono jest da je u Republici Srpskoj za silovanje, makar i u pokušaju, propisana kazna od minimalno tri godine zatvora, al može i 3 mjeseca, ako se ljudi dogovore.
Jest da je ova presuda donesena 2019. godine, dvije godine nakon što je Krvičnim zakonikom RS izričito zabranjeno da sudovi za silovanje, ili pokušaj silovanja, izriču kaznu manju od minimalne 3 godine zatvora. Ali, čemu cjepidlačiti!
Ima toga još, u oba entiteta. Godina zatvora za silovanje mlade djevojke, koja ranije nije imala nikakva seksualna iskustva, dosuđena je u Cazinu. Nasilniku, koji je djevojku preko društvenih mreža namamio da izađe s njim, pa je silovao uz batine i prijetnje, sud je kao olakšavajuću okolnost uzeo to što je – oženjen i otac dvoje djece!
A u Gračanici se lik, koji je na maturskoj zabavi silovao maloljetnu djevojku umanjenih intelektualnih sposobnosti, provukao sa osam mjeseci zatvora. Iako je to silovanje prijavljeno čim se desilo, presuda je donesena nakon 11 godina!
I niko se nije pobunio, niko nije ni ušima mrdnuo! Kako to? Pa lijepo, za ove i slične nepodopštine pravosuđa niko nije znao. Jer, većina presuda ovakve vrste je rezultat – nagodbe.
Nagodba, ili kako joj je zvanično ime „sporazum o priznanju krivnje“, dešava se između četiri oka i u četiri zida.
A stvar ide, otprilike, ovako: silovatelj, koji ima para, angažuje dobrog advokata sa „dobrim vezama“. Pa ga advokat posavjetuje da prizna krivicu, pokaje se i tako to, pa onda predloži tužiocu nagodbu, a tužilac to predloži sudiji i – gotova stvar. Ljudi se lijepo „dogovore“ da silovatelju dosude nekoliko mjeseci zatvora, maksimum godinicu, dakle ispod zakonskog minimuma. Ali, ko jebe zakon.
To vam je kao ono kad na putu, gdje je ograničenje 60 na sat, pičite preko stoje, pa vas zaustavi policajac, a vi mu kažete: „možemo li se nekako dogovoriti“. Pa se dogovorite: isto, uz malo para i po principu ko jebe zakon!
Jest da silovanje nije saobraćajni prekršaj, ali princip je isti.
I tako, kad silovatelj dobije nekoliko mjeseci zatvora, ako ima para, može zatvorsku kaznu zamijeniti novčanom, što će reći otkupiti je. Isto kao kad plaća kaznu za pogrešno parkiranje, samo što je suma malo veća. I tako čestiti „heroj“ iz BiH, zatvora neće ni vidjeti: može drito iz sudnice na ulicu, da presretne žrtvu i pljune joj u lice.
Nakon sudske nagodbe slučaj ide ad akta. Nakon nagodbe nema žalbe. Takav je postupak. Sudije i tužioci koji, na ovaj način, svjesno krše zakon, ubijeđeni su, logično, da niko neće saznati za njihove kombinacije. Jer, nagodba je savršen zločin, ne ostavlja tragove. Bar ne one javno vidljive.
I vjerovatno se za sve ove slučajeve zaista ne bi ni saznalo, da nije onih dokonih opajdara iz nevladinih organizacija. One su spakovale projekat „Prekinimo ćutanje“ i u sklopu tog projekta zatražile da im se dostave presude za silovanje, da ih ekspertkinje za krivično pravo malo pročešljaju!
I tako smo saznali da se, za razliku od Republike Hrvatske, u BiH pravda siluje hinjski i podmuklo. I da u BiH nije nužno biti odlikovani ratnik, da bi se za gnusni zločin silovatelj izvukao sa sramno malom kaznom. Dovoljno je imati „dobrog“ advokata i „nagodnog“ sudiju i tužioca.
I tako pravda u BiH šaptom pade!
(Kolumne „Crveni karton“, u sklopu serije „Impuls semafor“, objavljujemo u saradnji sa Fondacijom „Fridrih Ebert“ u BiH)
Autor: Impuls