fbpx

CRVENI KARTON - Roba sa štamparskom greškom

milkica crveni karton

Ilustracija Jelena Žilić, iz knjige „Žene BiH“

Stop! Stop! Zaustavi štampu! Greška! I tako se posljednja ingeniozna „mjera pronatalitetne politike“ u Republici Srpskoj preobratila u običan predizborni vodvilj. I sve to zbog štamparske greške. Maler, pa to ti je!

piše: Milkica Milojević

A sve je počelo lijepo, da ljepše biti ne može. Milorad Dodik izjavio, najavio i tako to: nezaposlene majke sa četvoro i više djece biće zbrinute. Dobiće takoreći platu od 750 KM. Sve sa zdravstvenim i penzionim.

Onda se Vlada RS dala u akciju da šefovu želju, koja je za njih zapovijed, upakuje u institucionalni celofan. I sročiše odluku, jer za zakon, vrag ga odnio, nema vremena. Proći će izbori i čemu onda sva ta briga o porodicama i nezaposlenim majkama.

U prvoj odluci Vlade RS pisalo je da nezaposleni roditelj ima pravo na finansijsku pomoć od 750 KM mjesečno, ako ima četvoro ili više djece, od kojih „NAJSTARIJE nema više od 18 godina“.

Nakon četiri dana, tokom kojih su ovu „mjeru pronatalitetne politike“ na društvenim mrežama izvrgli ruglu, u Vladi su se prekontali. I saopštili: trebalo je da piše da nezaposleni roditelj i tako dalje, ima pravo na sedam i po stoja, ako ima četvoro ili više djece od kojih „NAJMLAĐE nema više od 18 godina“.

U pitanju je, vele, štamparska greška. Omaklo im se.

Dobro, kad neko u reklami napiše, recimo, „grašak“ umjesto „prašak“, to može proći kao štamparska greška. Ali „najstarije“, umjesto „najmlađe“ – e to je stvarno previše za štamparsku grešku, čak i u štampariji zvanoj Službeni glasnik RS.

Ali, ako ćemo pravo, ima u tome zrnce istine. Jer, cijela ova priča je greška. Možemo je nazvati i štamparskom, ako će njenim kreatorima tako biti lakše.

Uzmimo, recimo, onu prvu verziju, onu s greškom. Nezaposleni roditelj ima pravo na finansijsku pomoć od 750 KM mjesečno, ako ima četvoro ili više djece, od kojih NAJSTARIJE nema više od 18 godina.

Naslažu tako tatica i mamica, na radost otadžbine im Republike Srpske, četvoro, petoro ili šestoro dječice, sve jedno drugom do uveta i svi maloljetni. I taman kad ono najmlađe izađe iz pelena, eno ga najstarije stiglo do punoljetstva, ma ni srednju školu još završilo nije, a 750 marona ode u vjetar! I kako onda podići ostalu dječicu! Ne vrijedi ni novo rađati, opet ostaje ono nesretno najstarije, koje porodici sreću kvari! I ne možeš se u „pronatalitetni“ voz se ubaciti, pa da se na glavu nasadiš!

Po toj prvoj, kobajagi pogrešnoj verziji, „dražava“ bi baš jeftino prošla. Jer, koliko porodica u Srpskoj ima četvoro ili više maloljetne djece, plus najmanje jednog nezaposlenog roditelja? Malo. A i ti malobrojni ne bi dugo ostali na platnom spisku. Dok se okreneš, prvenče doraste do vozačke dozvole i biračkog spiska, a kad se to desi, džaba ti je biti nezaposlen roditelj.

U drugoj verziji, nakon ispravljene „štamparske greške“, stoji da nezaposleni roditelj ima pravo na finansijsku pomoć od 750 KM mjesečno, ako ima četvoro ili više djece, od kojih NAJMLAĐE nema više od 18 godina.

I tako, recimo, mamica i tatica steknu i othrane troje dječice, napate baš onako roditeljski, da ih i izvedu na put. Oboje su bili zaposleni dok su ih podizali, moralo se. Nije u ta doba bilo tih „pronatalitetnih mjera“.

Pa kad su potomci stasali, a roditelji još mladi i u snazi, kaže vispreni muž svojoj supružnici: „Šta misliš, ženice, da napravimo još jedno, a ti daj otkaz na poslu, pa da narednih 17 godina uzimamo od države 750 KM.“ A žena stavi prst na čelo, pa odgovori, da to uopšte nije loša ideja. Nije da im je potrebno tih sedam i po stoja, ali dobro će joj doći za gorivo, za njen novi „mercedes“. A muž nek sam zaradi da natanka svoj „BMW“!

Jer, ako ćemo pravo, nigdje ne piše da „nezaposleni roditelj četvoro ili više djece“ mora biti siromašan, da bi imao pravo na finansijsku pomoć.

Znači, socijalna komponenta nula bodova. A pronatalitetna? Pa koja ozbiljna pronatalitetna politika podstiče (samo) nezaposlene roditelje da rađaju djecu? I koji bi ozbiljan roditelj stekao četvoro i više djece, ako nema posla, sve uzdajući se „državnu pomoć“?

Uostalom, štamparska je greška nazvati nabrzinu skrojen predizborni trik „mjerom pronatalitetne politike“. Baš kao što je „štamparska greška“ kad na jeftinu sintetičku košulju nalijepe etiketu „100 % prirodna svila“.

Pronatalitetna politika je ozbiljna rabota, koja uključuje dobre, svima dostupne vrtiće, jeftine stanove za porodice s djecom, pa besplatne, kvalitetne škole, vrhunsku pedijatrijsku službu i naravno solidna radna mjesta za roditelje. I još štošta.

A ono, daj narodu narodnih para sedam dana pred izbore, pa ih ubijedi da je to zasluga vlasti, to se zove, politički korektnim jezikom, „zloupotreba javnih sredstava u predizborne svrhe“.

A moglo bi se, bez ikakve štamparske greške, prevesti i kao: lako je tuđim, zna se čime, gloginje mlatiti!

Štamparska greška je i nazvati republikom zajednicu u kojoj se zakoni donose tako što ih Milorad Dodik, koji u toj republici nema ni jednu funkciju, objavi na Tviteru.

Štamparska greška je ozbiljnim imenom „budžet“, nazivati kasu koju krčme politički moćnici, kao da im je ćaćevina. Pa se pred izbore razbacuju novčanicama, kao Nenad Nešić na derneku, onomad, prije nego što je naprasno otišao u opoziciju i od direktora „Puteva RS“ se preobrazio u trasera „trećeg puta“.

Štamparska greška je nazvati „demokratijom“ sistem u kojem onaj ko nagrabi, nakrade, na razne načine namakne najviše glasova, arči budžete, rijeke i planine i satire ljude, bez ikakve odgovornosti i obzira.

Puna je Republika Srpska i vascijela Bosna i Hercegovina tih štamparskih grešaka. I malo je nade da će se to promijeniti.

Već slutim kako, u bliskoj budućnosti, neki statisti tatica govori svojoj supružnici: „hajde ženice da, za svaki slučaj, napravimo još jedno dijete, dogodine su izbori, ko zna šta će Draško Stanivuković objaviti na Tviteru“ Ups, štamparska greška! Draško je baja na Instagramu, a ne na Tviteru.

(Kolumne „Crveni karton“, u sklopu serije „Impuls semafor“, objavljujemo u saradnji sa Fondacijom „Fridrih Ebert“ u BiH)

 Autor: Impuls