Ilustracija Jelena Žilić, iz knjige „Žene BiH“
Danas je Međunarodni dan socijalne pravde. Parastos takoreći. Danas je dan, koji nas podsjeća na gorku činjenicu: da je socijalna pravda u Bosni i Hercegovini mrtvorođenče. Da je postdejtonska BiH, od prvog dana svog postojanja zemlja sile i nepravde. Najstrašnije nepravde, koja milione njenih građana gura u glad i očajanje.
piše: Milkica Milojević
Šta je, ustvari, socijalna pravda? Prema definiciji Ujedinjenih nacija to bi bila „poštena i saosjećajna raspodjela prirodnih resursa i plodova ekonomskog razvoja.“
Socijalna pravda je, dakle, majka svih drugih ljudskih prava i sloboda. Jer, gladan čovjek, može razmišljati samo o tome šta će sutra jesti. Gladnom i žednom ni na kraj pameti nisu pravo na obrazovanje, kulturno uzdizanje, da ne spominjemo slobodu kretanja, misli i izražavanja ili recimo tamo neku demokratiju.
Kad bi stvarno svi prirodni resursi i plodovi ekonomskog razvoja bili, koliko toliko pravedno raspodijeljeni, u svijetu ne bi bilo gladi, a ni beskućnika, nezbrinutih bolesnika, djece koja umiru od žeđi… Jer ima majčica Zemlja dovoljno voda, šuma, plodne zemlje, za svakog zemljanina. Ali te su resurse prigrabili bezobzirni bogataši, koji ih bespovratno uništavaju, sve uz uvjerenje da – imaju pravo na to!
Dobro, ako ćemo pošteno, nisu ni ti šampioni kapitalizma svi isti. Bil Gejts, jedan od najbogatijih ljudi na Planeti, odavno upozorava da je vladajući sistem nepravedan, i da „bogatstvo ne smije da pobijedi rad”. Inače, svi ćemo otići u vražju mater, uključujući i bogataše!
Tako stvari stoje na planetarnom nivou. A u našoj avliji?
Za sve one koji se još zavaravaju da u BiH “ima posla ko hoće da radi” i da “ko radi, ne boji se gladi” i da je “dobro, dok je glava na ramenima”, evo malog blic podsjetnika.
Prema procjenama analitičara iz 2020. godine, zasnovanim na javno dostupnim podacima, u BiH je tada živjelo oko 500 milionera, 90 multimilionera, i skoro million stanovnika, koji su tavorili u bijedi, preživljavajući sa manje od 250 KM mjesečno.
U međuvremenu se stanje dramatično – pogoršalo.
Prema podacima Centralne izborne komisije, zasnovanim na onom što su političari sami “priznali” popunjavajući imovinske kartone, među milionerima su, između ostalih, žestoki branioci vitalno srpskog nacionalnog interesa u BiH: Milan Radović, Miladin Stanić, Vlado Đajić, Vojin Mitrović, Nikola Špirić i naravno – Milorad Dodik. Da je mlađahni Draško Stanivuković, čovjek zvani promjena, dijete iz milionerske porodice, što je svima – manje više poznato.
Jeste li glasali za njih? Čestitamo!
Sve su prilike da su milioneri i “vodeći privrednici”, samo što oni ne moraju popunjavati imovinske kartone, jer su bogatstvo stekli, ko fol poštenom tržišnom utakmicom. Uz malu pomoć “državnih” podsticaja i poreskih olakšica, a sve se to finansira s leđa siromašnih širokih narodnih masa.
Eto, privrednici u Republici Srpskoj su se raskukali kao sinje kukavice, kad je sindikat tražio povećanje minimalca, koji je do juče, bio 650 KM. “Nema se, ne može se, načisto ćemo propasti”, vapile su gazde fabrika, pekara i tržnih centara, nakon što su, za samo godinu dana zaradili 2,25 milijardi maraka dobiti.
Podsjećamo, čak 402 preduzeća u Republici Srpskoj su u 2021. godini ostvarila dobit veću od million maraka. Među njima su i preduzeća u vlasništvu lidera Unije udruženja poslodavaca RS, onih lidera koji su se grčevito borili protiv povećanja minimalne plate.
Na kraju je presudila Vlada RS, povećavši minimalac za cijelih 50 KM. Tu je pedeseticu inflacija odavno pojela. A Vlada je kristalno jasno pokazala na čijoj je strani.
Da gladnih u BiH ima, i da među gladima nisu neki “besposličari”, nego radnici, penzioneri i njihova djeca, pokazuju duge kolone pred javnim kuhinjama.
Ali, u BiH bar nema žednih, reći će nepopravljivi optimisti! Ima, ima, a biće ih još više, odgovaraju pesimisti.
Ne samo da u 21. vijeku, u zemlji bogatoj rijekama i izvorima, još ima sela bez vodovoda, nego su tajkuni, uz svesrdnu podršku vlada na raznim nivoima, zapeli da rijeke i rječice spakuju u cijevi, zarad izgradnje malih hidrocentrala za veliku ličnu dobiti. To što će mnoge zajednice, zarad svojih miliona, ostaviti bez vode za piće, posljednja im je rupa na sviralu. Neće, jelte, biti žedna njihova djeca i djeca njihovih moćnih zaštitnika.
Mogli bi se nabrajati, do prekosutra, primjeri socijalne nepravde u BiH.
Uostalom, šta reći za zemlju u kojoj su stotine ljudi završile na sudu zbog uzvika: “Pravda!”
(Kolumne „Crveni karton“, u sklopu serije „Impuls semafor“, objavljujemo u saradnji sa Fondacijom „Fridrih Ebert“ u BiH)
Autor: Impuls