Ilustracija Jelena Žilić, iz knjige „Žene BiH“
Banjaluka je nevjerovatno uspješan grad. Da nije tako, ne bi na adresu Gradske uprave stiglo čak 120 prijedloga za priznanja zaslužnima za “izuzetan doprinos u razvoju grada”. Da nije tako, ne bi se gradonačelnik hvalio dostignućima, a skupštinska većina poručivala da bi oni to još bolje, da nije baksuz – gradonačelnika.
Piše: Milkica Milojević
Tek će Banjalučani vidjeti koliko su bogati, sretni i blagosloveni. Jer, uskoro će lokalni izbori, a za mjesec i po počinju svečanosti povodom Dana grada, koji se u ona mračna vremena zvao Dan oslobođenja od fašizma.
A svečanosti, zna se, služe da se grad nakiti šarenim kičerajem, a političari gradski patetičnim izlivima patriotizma i odanosti „svom narodu“, kako se u ovim krajevima zovu (su)građani.
Ne želimo da umanjujemo dostignuća SNSD u Banjaluci u protekle 4 godine. Nemjerljiv je njihov doprinos u organizovanju džabnih koncerata i pijanki, u opstrukciji na krivo nasađenog i napamet trošenog gradskog budžeta, u zajebavanju sa institucijom Skupštine grada, u dilovima raznim.
Treba im odati priznanje na svemu tome, ali opet, gradonačelnik je gradonačelnik, pogotovo ako je „najmlađi“, ako je „student koji je pobijedio Dodika“, ako je vjesnik promjena i dašak svježeg vjetra u banjalučkim alejama, kako su ga doživljavali čak i veterani koji pamte čuvenu izjavu Medlin Olbrajt posvećenu Miloradu Dodiku.
Uostalom, Draško Stanivuković, a o njemu je riječ, prvi se javno samoproglasio kandidatom za gradonačelnika Banjaluke na izborima 2024. Dakle, hoće da obnovi mandat. A šta ako ga opozicija ne podrži? „Tim gore po opoziciju“, rekao bi Draško da je kojim slučajem čitao Hegela.
E sad, kad se neko kandiduje za obnovu mandata, stvar je prilično jasna. Građani treba samo da se prisjete obećanja od prije 4 godine, da saberu šta je od obećanog dotični ispunio, pa podvuku crtu i – gotov posao! Prosta računica za drugi osnovne.
Elem, šta je sve Draško Stanivuković obećao?
Obećao je besplatan gradski prevoz za penzionere i đake. Rezultat: nema besplatnog prevoza, poskupio je.
I izgradnju gradske bolnice u Banjaluci je obećao. Nema bolnice, nema čak ni temelja, ni projekta, ni građevinske dozvole. Uf, lapsus! Šta će gradonačelniku građevinska dozvola, nije on pobijedio na izborima da bi se zamlaćivao nekakvim dozvolama!
Jedno od obećanja je bilo i „jedan političar, jedna plata iz budžeta“. I šta bi? Ništa. Pojela maca.
Onda: smanjenje troškova za plate u Gradskoj upravi, prevashodno smanjenjem broja savjetnika. Troškovi su povećani, a gradonačelnik je, kao što je i red, doveo svoje savjetnike.
Na mjestu srušenog kina „Kozara“ obećao je izgradnju „teatra na otvorenom“. Nema teatra. Kažu da će ga biti, ustvari da će biti park i u njemu amfiteatar. Mor bit bidne, ali ga sad nema. A ona zgrada od 12 spratova? Nema ni nje, ali … (nastaviće se)
Pa onda vrtić za svako dijete. Dobro, to će možda i biti, djece je sve manje.
Onda, obećao je neradnu nedjelju. Ćorak.
Budimo realni: ima i ispunjenih obećanja. Recimo, u Parku Mladena Stojanovića napravljena je fontana, umanjena replika one nekadašnje iz Parka Petra Kočića. Samo je teško naslutiti čemu ona služi.
Ispunio je i obećanje da neće biti gej parade u Banjaluci, dok je on gradonačelnik, jer to nije u duhu „njegovog“ naroda. Ispunio, i to momački! Mada u Banjaluci nije bilo ni P od parade, za svaki slučaj preventivno su isprebijani malobrojni LGBT aktivisti i građani koji ih podržavaju.
I šta je tim povodom rekao mlađahni gradonačelnik? Rekao je: „Banja Luka će ostati bedem tradicionalno patrijarhalnih porodičnih vrijednosti.“ Eto.
Bezecovao je i prostor za izgradnju Parka ćirilice, mada zlobnici tvrde da sa tim prostorom nisu baš čista posla, kad su u pitanju oni, kako se zovu, imovinsko pravni odnosi.
Moglo bi se, uz malo dobre volje još ponešto iščačkati, ali uglavnom, to je to.
E sad, pitanje je da li su jedna fontana, dva parka u najavi i nekoliko isprebijanih aktivista dovoljni za pobjedu na izborima?
Možda i jesu, izbori na Balkanu su čudesna stvar.
A opet, ne bi bilo loše da Draško Stanivuković uradi nešto moćno, upečatljivo, nešto u duhu „njegovog naroda“ i u skladu sa „tradicionalno patrijarhalnim porodičnim vrijednostima“, nešto što će zasjeniti sva (ne)ispunjena obećanja.
Šta bi to moglo biti?
Evo, prisjetimo se, nije on obećavao samo „svom narodu“, obećao je, prvih dana mandata, nešto važno i svojoj baki Gospi, a to je za jednog čestitog momka iz patrijarhalne porodice mnogo bitnije od govora na predizbornim skupovima.
A evo kako je Gospava Stanivuković, alijas baka Gospa, besjedila kad je njen unuk postao gradonačelnik:
– Dobro, ta politika, to mu ide, vidi se. Znala sam ja da će biti tako, od malih nogu je okupljao djecu oko sebe i uvijek ih nekako omađija, pa ga sva djeca slušaju i idu za njim. Ali, neće, brate, da se ženi. I nikako da taj fakultet završi, ne pamtim kad je ispit položio – rekla je baka Gospa.
I onda je Draško, sve pred novinarima, obećao: „oženiću se do kraja mandata“. Obećao je i da će „prionuti na učenje“, nije bio baš toliko blesav da obeća da će diplomirati.
Dakle, ženidba. Velika, bogata, svesaborna, srpska pravoslavna svadba, u duhu tradiocionalnih patrijarhalnih vrijednosti! To je efektno: i za tabloida, i za televizije, i za Instagrama. I može se organizovati, recimo, taman na dan izborne šutnje.
S kim da se Draško ženi? Eh, čudna mi čuda, bar cura u Banjaluci ima, vele 7 na jednoga. Naravno, to bi trebalo da bude rođena Banjalučanka, Srpkinja pravoslavka iz patrijarhalne porodice, ali moderna i lijepa za slikanje: da joj dobro stoji narodna nošnja u kojoj će se vjenčati u crkvi, a i vjenčanica u kojoj će pred matičara.
Može se to nabaviti.
Bio bi vrhunski potez da mladoženja za starog svata pozove Milorada Dodika i da na svadbu dođe svih 120 predlagača aprilskih nagrada i svi predloženi za nagrade. A na tom spisku ima, vjerujte, svega: i ratnih zločinaca, i humanitaraca, i književnika, i sportista, i raspjevane djece, a ponajviše političara iz bratske nam Srbije. A ima i Marinko Umičević, on je posebna kategorija.
Naravno, na svadbi počasno mjesto zaslužuju oni čija se imena ne spominju uzalud: neimari koji grade Banjaluku, podižući je u nebeske visine, sve do 20. sprata, a daće bog i simbioza junačka, biće i više.
A pošto se ima, a i može se, mogli bi na svadbu pozvati i ostale Banjalučane, nema ih mnogo, a do oktobra će, garant, još desetak hiljada odmagliti preko granice.
I onda bi sve bilo kao u bajci. Banjaluka, nevjerovatno uspješan grad, blagosloveni grad mladih političara, u kojem nema mjesta za pedere, slavio bi patrijarhalne vrijednosti.
I svi bismo, tako, završili na jednoj veeelikoj svadbi, i zagrljeni i omađijani alkoholom, zaigrali bismo u jednom veelikom mahnitom kolu, slično kao u onoj tv seriji.
Znači, još samo da nam se Draško oženi, pa bog da nas vidi!
Kolumne „Crveni karton”, u sklopu serije „Impuls semafor“, objavljujemo u saradnji sa Fondacijom „Fridrih Ebert“ u BiH)