Ilustracija Jelena Žilić, iz knjige „Žene BiH“
„Veliko pivo i velika porcija ćevapa tri marke!“ Kad je to rekao Mujo, onaj iz vica, njegov jaran Haso ga je začuđeno pitao: „Pa gdje to ima?“ Nema nigdje, veli Mujo, nema, al’ baš dobro zvuči. Ali pazite sad: komplet ručak, ono čorba, salata, šnicla – šest i po maraka. Nije vic, to stvarno ima. Ali, samo za odabrane.
piše: Milkica Milojević
Teleća ragu čorba marku i po, salata marku, juneća šnicla sa prilogom četiri marke. Ima, kažu, i jeftinijih kombinacija. A gdje? U studentskoj menzi? U domu penzionera? Ma jok! To ima samo u „političkom Sarajevu“, u epicentru državne vlasti u BiH.
Hrana po bagatelnim cijenama u restoranima institucija BiH nije nova vijest. O tome se raspreda već godinama. Ali, valja na to podsjetiti ovih dana, što bi političari rekli, u svjetlu novih okolnosti. A okolnosti su takve da sve sluti na siromaštvo i glad. U širokim narodnim masama.
Sve je poskupjelo, dramatično, a cijene i dalje rastu. Do zime će vreća brašna, litar ulja i metar drva za mnoge biti nedostižan luksuz.
Ali, za ministre, poslanike i ostale zvaničnike nema zime. U restoranima u kojima oni mogu ručati, pojesti užinu, ili se, umorni od državničkih poslova, osvježiti sokićem, a bogami i viskićem, nije bilo poskupljenja. Cjenovnik s početka naše priče novinari su snimili u četvrtak.
Pošto u zgradu zajedničkih institucija, naravski, ne može ući kad ko hoće, objedovanje za bagatelu rezervisano je samo za odabrane: najviše funkcionere i njihove saradnike i goste. Dobro i za činovnike zaposlene na Trgu BiH.
I novinari, da se ne lažemo, vole da iskoriste priliku da, kad prate sjednice Parlamenta ili intervjuišu ministre, usput smažu čorbu za marku i po. Nije red da sedma sila propusti priliku da se bar malo ogrebe o vlast.
Ali, takva prilika se neće ukazati, recimo, sirotim penzionerima. Uostalom, kad bi se, recimo penzionerki na minimalcu, ukazala prilika da ruča za šest i po maraka, garant bi pokušala da to dobije u gotovini. Ej, skrckati cijelih šest i po maraka za jedan ručak! Pa znaju li oni koliko se uštipaka ili restovanog krompira može zgotoviti za tolike paretine!
Tako da je ručak za pet – šest maraka, okreni obrni, namijenjen sirotim političarima. Onima koji „zarađuju“ pet, šest, sa raznim dodacima i do deset hiljada maraka. Da ne spominjemo tajne račune i stanove u Beču zarađene „prodajom knjiga“.
Ti su jeftini ručkići i marende namijenjeni onima koji su, nedavno, sami sebi podigli plate za još pet stoja. I koji uporno izbjegavaju da ukinu akcize na gorivo, jer, kako objasniše, nisu sigurni da bi smanjenje nameta na benzin značilo i pojeftinjenje istog. I kojima se nešto ne da da smanje stopu PDV-a na hranu. I koji su odbili da zabrane izvoz drveta iz BiH, da bi se narod domogao ogrjeva.
I koje, sve u svemu, boli izvjesna stvar, šta će jesti i čime će se ogrijati građani BiH, koji su im dali vlast i koji ih izdržavaju.
Jer, onih pet, šest, deset hiljada maraka, one jeftine čorbe i šnicle, oni skupi službeni automobili, sve je to sa grbače naroda. Ne pune se budžeti sami od sebe. Budžete pune građani.
I svaki put kad poskupi hljeb, ulje, benzin… u budžete kapne više novaca. Za čorbu. Onu jeftinu. Jer, pazite sad: na hranu i piće u restoranima institucija BiH ne plaća se porez. Valjda ih tretiraju kao menze, ili što bi se reklo starim socijalističkim jezikom, restorane društvene ishrane.
Ali, to nije sve. Još prije šest godina revizori su upozorili da im nije jasno da li se u ovim restoranima, citiram: „politikom cijena stvaraju dodatni rashodi za budžet, pokrivaju li se troškovi ili se ostvaruju prihodi“. U prevodu: nije baš jasno da li se iz budžeta subvencionišu jeftini ministarski kotleti, bifteci, a bogami i kolači, sladoledi i likeri.
Ali, ni to nije sve. Zvaničnici su se, onomad, žalili da hrana u restoranima na Trgu BiH nije nešto. Nisu zadovoljni, eto.
A nisu bili zadovoljni ni izborom jela. Tako se 2016. zapodjela žestoka demokratska rasprava na tu temu.
Srbi, koji ručkaju u restoranu zajedničkih institucija BiH, negodovali su, jer se, citiram: „ na meniju sve rjeđe mogu naći svinjetinu i specijalitete srpske kuhinje, dok meni obiluje jelima bosanske i turske kuhinje.“
Čak su neki od igrača u čestitoj srpskoj reprezentaciji na privremenom radu u političkom Sarajevu tvrdili da je sa menija „protjerana srpska salata“.
Ispostavilo se da „svinjetine ima nekad više, nekad manje, ali uvijek ima“. Što je, opet, za neke druge, koji se nisu baš javno izjašnjavali, bio problem.
Nije da BiH nema prečih i žešćih problema od jeftine hrane za one koji su, jašući na grbači naroda, postali milioneri. Ima, naravno, i zna se ko je za to odgovoran. Ali, ova jeftina čorba je prst u oko izgladnjelom narodu. Ona je poruka u dva zalogaja. Poruka, koja glasi: Narode, ko te jebe!
Čuveni ekonomista Milton Fridman odavno je rekao da „nema besplatnog ručka“. Ali, zeznuo se! Ima ručkova koji su, kad se sve uzme u obzir, jeftiniji od besplatnog. „A gdje to ima,“ upitaće Huso iz vica s početka priče. „Ima u BiH“ odgovorio bi nesretni Mujo. Ima, al’ zvuči baš… Ma koga briga kako to zvuči!
(Kolumne „Crveni karton“, u sklopu serije „Impuls semafor“, objavljujemo u saradnji sa Fondacijom „Fridrih Ebert“ u BiH)
Autor: Impuls