Ilustracija Jelena Žilić, iz knjige „Žene BiH“
Sud je zabranio kopačima uglja u Bistrici kod Prijedora da bagerima potkopavaju imanje porodice Zrnić. Do sada su zbog te rabote Zrnići izgubili više od dva duluma zemlje, koja se jednostavno – urušila u provaliju. Ovo je prva pobjeda Bistričana, koji se već godinu dana bore protiv rudnika.
Piše: Milkica Milojević
I eto, sada pobjednici mogu da sa ivice ponora trijumfalno posmatraju bagere – razarače: sa bezbjedne udaljenosti od 10 metara, koliko je sud presudio u ovoj „zabrani prilaska“.
Bistričani su dežurali na toj koti danima i noćima i snimali mobilnim telefonima kako se zemlja urušava. Poručivali su: čekamo da i mi propadnemo u provaliju, možda će nas onda neko vidjeti i čuti.
Nije da njih niko nije čuo ni vidio. Ali, moćnike koji u ovoj zemlji odlučuju o svemu, pa i o ljudima i rudnicima, nije briga za to. Garant, ne bi ni trepnuli, čak ni da je neko poginuo na toj straži. Naprotiv, jedan pobunjenik manje, gud džob!
Parče pobunom odbranjene zemlje u Bistrici, iznad provalije, neodoljivo podsjeća na kuću i dvorište Banjalučanina Željka Vulića. Koje isto tako, „visi“ iznad provalije, okruženo blistavim tajkunskim zgradurinama. Kao nadrealistična slika provalije u koju svi zajedno tonemo.
Ko se još sjeća Željka Vulića, junaka protesta za „Picin park“, čovjeka koji nije dao tajkunima svoj posjed, ni nakon batina, zatvaranja i milionskih nepristojnih ponuda.
Nije da to niko nije vidio ni čuo. Snimci kordona policije i bagera koji prekopavaju Vulićev posjed obišli su region.
Po oprobanom staljinističkom metodu, nakon nasilja Vulića bi pozivali u ministarske kabinete, da se „dogovore kao ljudi“. I tajkuni su mu nudili pozamašne sume, isto da se „dogovore kao ljudi“.
Vulić je ostao čovjek. Nije dao svoje. Ostao je sam, međ zdanjima „Grand trejda“, koje je podigao Mile Radišić, kum Mile Dodika.
Radišić je osuđeni kriminalac. Bio je u zatvoru, ili se bar „vodio“ da leži na Tunjicama, mada se upućeni kunu da je zatvorske dane provodio po kafićima iz kojih je uredno vodio svoj biznis.
Radišić je namjeran da državi proda jedno od svojih zdanja u Vulićevom komšiluku, za stotinak miliona maraka. I sve su prilike da će uspjeti.
Uspjeće i kopači uglja u Bistrici. I uzeti milione.
Koncesija za kopanje uglja u Bistrici, koju je Republika Srpska dala teslićkoj firmi “Drvo-eksport”, šuplja je kao švajcarski sir. Ali radi posao.
“Drvo-eksport” je firma SNSD-ovog odbornika Srđana Klječanina Rufija, javnosti poznatog po goloj sječi šuma i sličnim milionskim poslovima.
U Bistrici rade i bageri na kojima piše da su vlasništvo „Inkopa“ iz Ćuprije. „Inkop“ je, zajedno sa svojim kompanjonom Zvonkom Veselinovićem, osnovao Milan Radoičić, onaj Radoičić što je digao oružanu pobunu u Banjskoj na Kosovu, pa se izvukao i pobjegao u Srbiju. Radoičić se, bar formalno, lani izvukao i iz „Inkopa“, odusato je od svog dijela vlasništva u toj firmi.
Ali su bageri u Bistrici ostali, a sa njima i priče o „dugogodišnjem partnerstvu“ Rufija i „kosovske braće“.
Ima tog još, ali da ne dužimo.
A ima, vjerovatno, još Vulića i Zrnića, samo za njih nismo čuli. Ima ih, ali su rijetki, usamljeni i gurnuti na marginu.
I eto, ova raskopana i razjebana zemlja uskoro će, sve su prilike, započeti pregovore za pridruživanje Evropskoj uniji.
Ali će nas Brisel, sve su prilike, dugo držati na pristojnoj udaljenosti. Sa koje se, čak ni durbinom, ne mogu vidjeti usamljeni pravednici, iznad ponora.
I tako ćemo visiti iznad ponora širih razmjera.
Kolumne „Crveni karton”, u sklopu serije „Impuls semafor“, objavljujemo u saradnji sa Fondacijom „Fridrih Ebert“ u BiH)