Ilustracija Jelena Žilić, iz knjige „Žene BiH“
Da li se dugogodišnji direktor škole, koju pohađaju djeca s teškoćama, zaista ponaša osiono, sve sa lupanjem šakom o sto i samovoljnim izbacivanjem đaka iz škole? Ne znamo. Nećemo ni saznati. Jer, nadležni inspektori i nadzornici tvrde da to „ne mogu utvrditi“.
Piše: Milkica Milojević
Ovo se događa u Banjaluci. Grupa roditelja požalila se na direktora: i Ombudsmanu za djecu RS i Ministarstvu prosvjete RS. Pokrenut je postupak. I mediji su ponešto pisali o tome.
Ali eto, „nadležni“ su odlučili da se ne miješaju u svoj posao.
Izvršili su „vanredni nadzor“, ali nisu mogli utvrditi da su pritužbe roditelja osnovane. Nisu mogli utvrditi ni da roditelji izmišljaju.
Nisu utvrdili ništa, ili bar ništa bitno.
Da li će gorepomenuti direktor, za koga „nije utvrđeno“ ni da jeste ni da nije nasilnik i autokrata, uskoro dobiti treći uzastopni direktorski mandat? Sve su prilike da hoće. Dobar je, kažu, sa SNSD-ovcima, koji kontrolišu prosvetu, kao izborni plijen Dodikove stranke.
Šta će se tek dešavati iza zatvorenih vrata škole, koju pohađaju djeca sa teškoćama, kad direktor, osokoljen reizborom i podrškom „odozgo“, još čvršće uzme stvar u svoje ruke? Nije teško naslutiti.
A šta se tek dešava, iza zatvorenih vrata, u školama u malim zabačenim mjestima, gdje su direktori bog i batina, a roditelji nisu spremni da dignu glas. Jer nemaju hrabrosti, a ni kapaciteta. Jer za Ombudsmana nisu ni čuli, ministarstvo je daleko, a mediji još dalje.
Šta se tek dešava iza zatvorenih vrata bolnica, porodilišta, domova za djecu bez roditeljskog staranja, domova za stare…
U ljudsku je prirodu odvajakada uklesano da su rađanje, starost, smrt… tabu teme i da nije dobro zamjeriti se „sveštenicima“ upućenim u tajne ovih fenomena. Ali, to nije sve.
Mnogi prosvetari, ljekari, socijalni radnici, i u 21. vijeku ozbiljno misle da su bogom dani i a njihov rad ne podliježe nikakvoj provjeri „prostačke“, neuke javnosti.
Shodno tome, upravo su škole, a pogotovo zdravstvene ustanove i ustanove socijalne zaštite, najzatvoreniji „organizmi“, koji ne dopuštaju nikakvo propitivanje i „zavirivanje“ u njihove posvećene odaje.
Kad se to ukrsti sa zarobljenim i do srži korumpiranim društvom – eto belaja.
Pa mnogi ljudi zaključuju da nije mudro zamjeriti se onima koji raspolažu, ili bi mogli da raspolažu, sudbinom njih i njihovih bližnjih. I ćute, čak i kad čuju i vide on što „ne bi trebalo“.
Ipak, neke se priče probiju kroz taj gusti mrak.
O „akušerskom nasilju“ prema porodiljama javno se govori tek odnedavno. Vrijeđanje, šamaranje i nasilno izazivanje poroda, jer je akušerima „dosadilo da čekaju“, stvari su koje su mnoge žene doživjele, smatrajući da to tako mora.
Ali, neki od najdrastičnijih slučajeva dospjeli su do suda, osvjetljavajući, na neki način, i sivu zonu nasilja u porodilištima.
Podsjećamo, u samo 15 godina, od 2005. do 2020. godine, u porodilištima u BiH, na porodu ili neposredno poslije poroda, umrlo je 5 porodilja i 7 bebica. Toliko su upratili mediji, a mnoge slučajeve, vjerovatno, nisu upratili.
Većina ljekara, odgovornih za ove smrti, izvuklo se sa uslovnim ili sa mizernim zatvorskim kaznama, a neki nisu ni osuđeni. Nikom od njih nije oduzeta ljekarska licenca.
Koliko je zdravih beba, nakon nemarnog ili nestručnog poroda, završilo sa trajnim invaliditetom, a koliko majki sa trajnim posljedicama, nikad nije ustanovljeno.
Zanimanje novinara ili drugih predstavnika javnosti za ovakve slučajeve, uvijek je dočekivano na nož, kao „neprijateljski čin“.
Nije drugačije ni na drugim odjelima bolnica. Naprotiv. Kada je jedna novinarka, prije mnogo godina, postavila logično pitanje, kako to da Pedijatrijska klinika tadašnjeg Kliničkog centra u Banjaluci ima odjeljenje za dječju kardiologiju, a nema nijednog kardiologa, optužili su je da „rovari“ i miješa se u stvari koje „ne razumije“.
Ali ima i novijih i mnogo drastičnijih primjera ljekarskog beščašća.
Kao što je poznato, u Univerzitetskom kliničkom centru RS, posljednjih godina su učestala samoubistva pacijenata, zbog čega su „zakovani“ svi prozori u ovoj, najvećoj i najprestižnijoj zdravstvenoj ustanovi u RS. To je bila valjda jedina mjera za prevenciju samoubistava!
Direktor UKC RS, dr Vlado Đajić, inače predsjednik Gradskog odora SNSD u Banjaluci, ovaj je tragični niz objasnio činjenicom da „ljudi koji pate zbog teških bolesti i trpe bolove, svuda u svijetu skaču kroz prozor“,
Kad su u pitanju domovi za stare, u Republici Srpskoj i cijeloj BiH, u javnost još nisu procurile priče o patnjama i stradanjima. Ali u regionu jesu: od požara, u kojima su u najstrašnijim mukama umirali štićenici u Srbiji i Hrvatskoj, do skandala na Kosovu, kad je medicinska sestra tukla baku, do riječi: „šta će im ručak, nisu došli ovdje da se najedu, nego da umru“.
Zar je BiH bolja od komšiluka? Nije. Bilo je i ovdje i požara i slučajeva grubog zanemarivanja starih, i masovne zaraze tokom kovid pandemije… ali se o tome malo zna.
A šta je sa dječjim domovima i inače sa dječicom, koja su, sticajem životnih okolnsti, ostala bez roditeljske brige i zaštite?
U Domu za djecu bez roditeljskog staranja u Banjaluci, koji nosi časno ime narodne herioine Rade Vranješević, samo u 2022. godini dogodilo se nekoliko skandala, koji su završili u tužilaštvu i u medijima.
Dva portira su uhapšena zbog seksualnog iskorištavanja maloljetnica, a još dvije djevojčice su bile žrtve predatora. Jedna djevojčica je pobjegla iz doma, a jedna je pokušala da se ubije.
To je ono što se zna, a koliko se skandala desilo daleko od očiju javnosti i organa gonjenja, teško je i naslutiti.
I to nije sve. Jedan socijalni radnik iz Banjaluke je prije 10 godina osuđen na šest godina zatvora zbog seksualnog zlostavljanja maloljetnih dječaka, koji su mu povjereni na staranje, kao stručnom radniku Centra za socijalni rad Banjaluka.
Kakva je veza ovih, jezivih slučajeva, sa primjerom s početka naše priče? Nadamo se, nikakva. Osim što treba odati priznanje roditeljima koji su digli glas protiv nepravde. Možda oni, u svojoj pobuni, nisu bili objektivni i nepristrasni, roditelji to, uostalom, ne mogu ni biti, ali su prekršili tabu ćutnje.
Odškrinuli su, bar jedna, čvrsto zatvorena vrata.
Kolumne „Crveni karton”, u sklopu serije „Impuls semafor“, objavljujemo u saradnji sa Fondacijom „Fridrih Ebert“ u BiH)