Ilustracija Jelena Žilić, iz knjige „Žene BiH“
Grad Gaza više ne postoji. Izraelska vojska je naredila stanovnicima palestinske metropole, a bilo ih je million, da napuste grad. I pretvorila grad u gomilu ruševina. Dair al Balah i Sana su obezljuđeni gradovi. Gladni tamo ubijaju jedni druge, otimajući se za hranu i vodu. Da bi im djeca doživjela naredni dan. Ovako planeta dočekuje 31. oktobar, Svjetski dan gradova.
Piše: Milkica Milojević
I to nije sve.
Damask, biser istoka, jedan od najstarijih gradova svijeta, postao je i zvanično – najgori grad za život. Na crnoj listi ga u stopu prate mediteranske metropole Alžir i Tripoli, te Kijev. Da, onaj Kijev kojem smo se na ekskurzijama divili, kao jednom od najljepših starih gradova Evrope. Dok se nije našao na nišanu “specijalne operacije” ruske vojne sile.
Lagos je najbrže rastući grad na svijetu, a koliko sutra će postati i najmnogoljudniji, jer već sada ima više od 20 miliona stanovnika. Nesretnih stanovnika. Lagos, glavni grad Nigerije, na listi najgorih gradova za život zauzima odlično četvrto mjesto.
Na crnoj listi našli su se i pakistanska luka Karači, najgušće naseljeni grad na svijetu, i prestonica Bangladeša Daka, sa više od 10 miliona nesretnih građana.
Kalinovik, iz kojeg se iselilo sve što može da hoda, i Lukavac čiji se mještani guše u otrovnim isparenjima, i Bosansko Grahovo, gdje nema ni pekare, ni kioska, ali će uskoro biti spalionica guma, nisu na listi. Ne bavi se prestižni “Economist Intelligence Unit” tamo nekim bosanskim pripizdinama!
Ono što je čuveni Lav Tolstoj napisao za porodice, važi i za gradove: Svi sretni gradovi liče jedna na drugi, svaki nesretni grad je nesretan na svoj način.
Beč, Kopenhagen, Melburn, Vankuver, Cirih… godinama su na vrhu liste najsretnijih, za život najboljih gradova na planeti. Po čemu se oni razlikuju? Samo po arhitekturi. Sve ostalo je isto: savršena infrastruktura, bezbjednost, kultura, zabava, obrazovanje, zdravstvena i socijalna briga. Svi sretni gradovi su na bogatom, hrišćanskom Zapadu.
A nesretni gradovi su pravo čudo raznolikosti i multikulturalnosti, vrijednosti dakle, za koje se tako zdušno zalaže zapadni, politički korektni, mejnstrim.
Neki su gradovi nesretni zato što ih razaraju zapadni saveznici ili vjekovni neprijatelji Zapada.
Neki se guše u smogu, neke razaraju oluje i poplave, iako su, ako ćemo pošteno, najmanje krvi za klimatske promjene.
Neki nesretni gradovi su zatrpani smećem, pa i onim smećem koje izvozi razvijeni Zapad. Koji voli da troši, ali ne voli smeće.
Neki nesretni gradovi su višemilionski slamovi, puni bijede i očaja.
Neke muči glad, ali siti Zapad nije briga za to. Iako se ne bi moglo reći da nije proizveo tu glad.
Neki nesretni gradovi su na nišanu kriminalnih gangova, zaduženih da Zapadu isporučuju drogu.
Neki se, sistematski, ubijaju međusobno, da bi zapadna industrija oružja imala zagarantovan profit.
Neki gradovi naprosto umiru, jer su umrle njihove fabrike, pilane i pruge, koje su bogatima donosile još veće bogatstvo. A sad više nisu isplativi, pa mogu slobodno da crknu.
Iz nesretnih nezapadnih gradova milioni ljudi hrle ka sretnim zapadnim gradovima, a bogami i selima. Ali im je Zapad udario rampu. Ne uklapaju se, kao, u njihov svetonazor. Remete im idilu.
Oktobar, mjesec urbanosti, koji završava sutra, na Svjetski dan gradova, ove godine je posvećen, pazite sad: “uključivom, sigurnom, otpornom i održivom” gradskom životu. O kakva blazirana ubleha! Dok Gaza izdiše, dok u Sani gladna djeca glođu jedna drugu, dok u bolnici Al Šifa ljudi mole boga da ih pogodi prva bomba, da se više ne muče.
Luis Mamford, autor čuvene studije „Grad u istoriji“, kapitalnog djela 20. vijeka, napisao je, pojednostavljeno rečeno, da je grad svijet.
Za Mamforda grad je jedinica zajedničkog života, dok je (nacionalna) država samo jedan od „društvenih mitova“, takoreći „velika izmišljotina“.
Kakav smo to grad – svijet, kroz istoriju (iz)gradili? I šta “slavimo” sutra?
Da li će se grad (svijet), opet ćemo udariti po Mamfordu, pretvoriti u Nekropolis, silu samouništenja čovječanstva?
Ako život “sitizena of Junajted Stejts” vrijedi million puta više od života palestinskog ili jemenskog djeteta, ako se moć mjeri količinom atomskih bombi, a pravda je jednaka sili, ako snažni preziru slabije, onda hrlimo u bezdan. U kojem će nestati svi, pa i ponositi građana sretnih gradova.
Ako se to desi, džaba smo grad gradili.
Ima li nade? Ima, ali samo ako ne odumru misao, osjećanje, stvaralačka smjelost i savjest. Osobine, dakle, koje čovjeka čine čovjekom.
Jer, grad gradom čine ljudi.
Kolumne „Crveni karton”, u sklopu serije „Impuls semafor“, objavljujemo u saradnji sa Fondacijom „Fridrih Ebert“ u BiH)