Ilustracija Jelena Žilić, iz knjige „Žene BiH“
Evo i aprila, a djeca nam se smrzavaju u učionicama! I to usred banjalučke Gimnazije, ponosa međ školama. A tek kako se smrzavaju dječica u područnim seoskim školicama, kad na malom odmoru jure u – poljski vece. I to usred bogate ravne Semberije. Ali, kad se vrate u razred, ogriju se. Pucketa vatra u pećici. Ako je ostalo ćumura od zimus, da čistačica naloži vatru.
piše: Milkica Milojević
Peći na ćumur u učionicama koje prokišnjavaju, truli prozori, cijevi i kablovi koji vire iz memljivih zidova – nije to ništa novo. O jadu i čemeru u školama tamburali su mediji, naveliko. Tamburali, pa prestali. I otišli za drugim pričama: onima koje se bolje prodaju i češće klikaju. Ko šiša djecu, koja su „naše najveće bogatstvo“!
Ako ćemo pravo, priča o banjalučkoj Gimnaziji je dobila epilog. Valjda. Nakon što su se Grad, kojim vlada PDP, i nadležno Ministarstvo, koje vodi ministarka iz Ujedinjene Srpske, danima nadmudrivali, stigli su – spasioci: u obličju predsjednice Republike i premijera, koji su po zanimanju potpredsjednici SNSD-a.
Pa su dvoje SNSD supermena poručili: dosta je zajebancije! Biće para, pare nisu problem! A direktorica Gimnazije, koja je njihova partijska drugarica, toplo im se zahvalila.
„Kabinet predsjednika Republike Srpske, zajedno sa Vladom RS, obezbijediće 253.000 KM za sanaciju elektromreže i sistema grijanja u Gimnaziji,“ prenijeli su mediji.
Obezbijediće, vele. Futur prvi, dakle, za djecu koja su „naša budućnost“. Odakle će obezbijediti? Iz budžeta naravno, s naših leđa, neće valjda tolike paretine od kuće donijeti!
Pare još nisu legle na račun, ali biće. Kad su spasioci, tako iznebuha, banuli u Gimnaziju, i pare će, valjda, stići. Do izbora. Ono, istina, u međuvremenu će početi još jedna školska godina, ali čemu sitničariti! Šta im fali da u jaknama i rukavicama preguraju još jednu zimu. Ej, djeca su to, „naš ponos“, žilav je to soj!
Istina, mogao se u Gimnaziji ukazati i vrhovni poglavar Milorad Dodik. Mogao je, ali nije. Jest da su u pitanju uznositi gimnazijalci banjalučki, ali ipak su to samo đaci. Balavurdija, dakle. Pa je Centralni komitet odlučio da su potpredsjednici Partije taman za ovu spasilačku misiju. Ne valja pretjerivati!
U Semberiji se nije ukazao – niko. Ipak nije u pitanju elitna škola prestolnička. Šta se koga tiču dječurlija, u tamo nekim selima na području Grada Bijeljina, čiji je gradonačelnik iz SDS-a!
Jer, SDS se, znamo, o sebi zabavio.
A SNSD neće da se bavi spasilačkim poduhvatima u SDS-ovskoj Semberiji. Ko im je kriv što su pogrešno glasali!
A Ujedinjena Srpska, sve sa blistavom ministarkom prosvjete, ima neka preča posla.
Pa su svi redom odlučili da se prave mrtvi.
Uostalom, šta ima veze što se u 21. vijeku u učionicama loži vatra i što škole imaju „vanjske toalete“ i klupe iz 1947! Čudna mi čuda!
Uostalom, opšte je poznata stvar da djeca ne glasaju. Pa što se sa njima zamajavati!
Dobro, iako ne glasaju, djeca mogu poslužiti kao odlično pogonsko gorivo za glasačku mašineriju. Malo li smo puta čuli, kako se političari zaklinju da će uraditi sve za „bolju budućnost naše djece, koja su naše najveće bogatstvo.“
I kako će učiniti sve da „zaustave odlazak mladih i negativnu stopu nataliteta“.
I uradili su.
Evo, samo u Banjaluci je u posljednjih 20 godina izgrađeno na hiljade zgrada.
I jedna jedina nova škola: ona što su nam je poklonili Japanci.
Stranačke aktivnosti u školama su zakonom zabranjene, ali – samo dok traje nastava. Pa su tokom predizborne kampanje, na radost dječice, časovi često skraćeni, da bi se u učionice i školska dvorišta uselili razigrani kandidati.
A i vrtićka dječica cupkaju na predizbornim mitinzima, okićena stranačkim majicama i zastavicama. Ko kaže da političari ne misle na budućnost! Ima li bolje akcije za regrutovanje buduće armije jugenda za lijepljenje plakata!
Kad se, sve kao rezultat brige za djecu, broj đaka i studenata rapidno smanjio, vlastodršci nisu smanjili broj djece u razredima. Nisu ni pokupovali računare, ni unaprijedili kvalitet nastave, nisu čak ni uveli centralno grijanje u škole, umjesto peći na ćumur.
Ali jesu gledali kako otpuštaju nastavnike i zatvaraju male područne škole, da ne bi bile, da prostite, na teret budžetu. Jer budžet je potreban za budućnost djece. Njihove djece, koja se od rane mladosti, svojim „poslovnim poduhvatima“, kače na budžet kao na infuziju.
Ima toga još, ali da ne smaramo.
Sve u svemu, poruka je kristalno jasna. A poruka glasi: djeco, gonite se u… vražju mater! Ili bar u inostranstvo. I kad odete, budućnosti naša draga, ne zaboravite ljubljenu domovinu ili otadžbinu. Jer, nigdje nema takvih poljskih klozeta, i takve hladnoće i memle, i takvih peći ćumurašica, kao u školama vašeg djetinjstva.
(Kolumne „Crveni karton“, u sklopu serije „Impuls semafor“, objavljujemo u saradnji sa Fondacijom „Fridrih Ebert“ u BiH)
Autor: Impuls