Ilustracija Jelena Žilić, iz knjige „Žene BiH“
Banjaluka, ponos i dika Republike Srpske, nije više grad mladih. Ostarila je i u godinama koje dolaze imaće sve manje stanovnika. Ako se nešto korjenito ne promijeni. A sve su prilike da neće. Onima koji odlučuju, ovakvo stanje je idealno: što manji i stariji grad, to manje potencijala za pobunu.
Piše: Milkica Milojević
Mada Banjalučani vole vjerovati da su posebni, navedeni demografski trendovi nisu ništa izuzetno. Nije Banjaluka nikakav “grad slučaj”: i u drugim gradovima Balkana, a i šire regije, dešavaju se slične stvari. Sela i mali gradovi nestaju, a oni veći stare, smanjuju se i venu.
Ima mnogo razloga za to i nauka ih je potanko objasnila, istina ne na društvenim mrežama i opskurnim portalima, nego u debelim dosadnim knjigama, koje niko ne čita.
Ali, široke naredne mase, koje ne vole da čitaju, vole da komentarišu.
Tako su se i na priču o starenju i demografskom padu Banjaluke, nadovezali razni, u velikoj mjeri hejterski komentari.
“Naša omladina ode na zapad, a naši političari uvoze crnce, da im rade. A ne računaju da će oni povući i porodice ovamo, a kote se ko miševi, za koju godinu biće ih više nego nas. Srpska će biti zemlja stranaca, crnaca, Pakistanaca, Japanaca, Alžiraca.”
Napisao je ovo jedan anonimni komentator, uz sijaset gramatičkih grešaka, koje smo redigovali, još uvijek naivno vjerujući da mediji imaju i prosvjetiteljsku ulogu.
Na sličan način se, nerijetko, komentarišu i druge teme: one o manjku radne snage, pa o propasti privrede, o pustim selima, o uvozu hrane, čak i o političkim prepucavanjima i sumnjivom izbornom procesu.
Eto, napredovali smo. Prošla su, izgleda, vremena, kad se čak i vremenska prognoza komentarisala žučnim raspravama o “četnicima”, “ustašama” i “balijama”. Govor mržnje dobio je novu, planetarnu dimenziju.
Satraće nas Arapi! A ima li Arapa u Banjaluci? Nema, ali će ih biti, upozoravaju zabrinuti čuvari vjekovnih srpskih ognjišta.
Progutaće nas Pakistanci i Alžirci. A kad ste posljednji put na ulicama Banjaluke vidjeli nekog ko bi mogao biti pripadnik gorenavedenih naroda? Nikad. Ono, istina, bilo je takvih, onomad, za vrijeme najžešće “migrantske krize”, ali samo oko autobuske i željezničke stanice u Predgrađu. Do Gospodske nisu stigli.
Čestita policija i alavi taksisti promptno su ih “otpratili” put Bihaća i granice s Hrvatskom. A ni migranti se nisu bunili, jer im nije padalo na pamet da okupiraju Banjaluku. Nije Banjaluka ni Beč, ni Minhen, čak ni neki tamo zabačeni Bergesdorf, nego nepoznata varoš u koju nikad ne bi kročili, da ih nisu istjerali iz vozova.
A tek crnci, koji rade kao crnci i, kako reče anonimni komentator, “kote se kao miševi”? Šta crnci! Posljednji mladi crnac u Banjaluci je viđen prije skoro pola vijeka, kad su u grad na Vrbasu mladići iz Afrike i sa Bliskog istoka dolazili na studije.
Bilo je to u doba mrske komunističke Jugoslavije.
Danas, kad je Banjaluka de fakto glavni grad demokratske i monolitne Republike Srpske, na Univerzitetu u Banjaluci neće da studiraju ni mladi iz Kotor Varoša i Šipova, a kamoli iz Sudana ili Gabona.
Istina, ima na Medicinskom fakultetu studenata iz Turske, Indije i Bangladeša, koji uče na engleskom jeziku, ali oni, naravski, nisu crnci. I nemaju baš namjeru da ostanu u Banjaluci i kvare nam idilu. Nego da za male pare maznu evropsku diplomu, pa put pod noge.
E sad, posebno me žuljaju ovi Japanci. Što bi pa Japanci dolazili u Banjaluku? Ono, istina, slali su nam autobuse, gradili škole i školovali naše studente, sve na donatorskoj osnovi, ali nije primjećeno njihovo naseljavanje u gradu na Vrbasu.
A nema ni nekog razloga da dolaze ovamo, na drugi kraj svijeta. Japansko stanovništvo se decenijama smanjuje i stari, svjetski su šampioni u tome. Dakle, ne “kote se kao miševi”, a nisu ni skloni migracijama, nego lijepo umiru u svojoj bogatoj zemlji. I pokušavaju da uvezu, a ne da izvezu stanovništvo.
Na kraju, šta je to zajedničko Alžircima, Pakistancima, Japancima i crncima? Ama baš ništa. Ovu nevjerovatnu grupu u jednu rečenicu je smjestio isključivo rasizam i ksenofobija.
A i to je dobro za one koji odlučuju. Ma šta dobro, kao naručeno! Dok se republičkosrpski i banjalučki narod gloži oko Arapa, crnaca i Japanaca, ispod radara prolaze milionski tenderi, nelegalni rudnici, kolosalna sječa šuma, mizerne penzije i još sto čuda.
Već vidim uznosite političke lidere, koji na predizbornim mitinzima kliču: “Dok smo mi na vlasti, ovdje se neće naseljavati Arapi i crnci!”
A široke narodne mase, odgovaraju: dobro je, jest da smo sirotinja, ali smo svoji na svome. Bolje da nas pljačakaju naši, nego tamo neki Arapi.
Ali, zašto, bi, zaboga, bilo dobro da nas bilo ko pljačka? I zašto čak i Banjaluka stari i smanjuje se, da sad ne spominjemo Kalinovik ili Berkoviće? Imaju li ove dvije stvari neke veze, bar koliko Japanci i crnci?
Ima odgovora na to u onim debelim knjigama s početka priče, ali ni novinari, ako ćemo pravo, ne čitaju te knjige. Nema se kad, pritisla neoliberalistička medijska politika, mora se proizvesti što više što šarenijih sadržaja za što kraće vrijeme. Čitanje je čisti jeres.
Ali, ne moraju se ni knjige čitati, dovoljno je proći kroz grad(ove) i pročitati udarne vijesti.
Eto, svi znamo da se prebogati poslodavci ubiše da ne dozvole da zagarantovana plata u Republici Srpskoj dobaci do 400 evra mjesečno. Vele, propašće, ako plate radnike.
Istovremeno, kvadrat stana u Banjaluci je dobacio do nevjerovatnih 2.500 evra. Kako da se skući mladi bračni par, koji hoće da ima djecu? Nikako.
Oni koji već imaju djecu, na pelene, benkice i sveske za školu, plaćaju isti PDV, kao njihovi poslodavci na jahte.
Ulaznica u Dječje pozorište Republike Srpske, dakle javnu republičku ustanovu kulture, košta 7 maraka. Što će reći da samo jedan roditelj, koji povede u pozorište jedno dijete, mora da iskešira 14 KM.
Da sad ne spominjemo porodicu sa dvoje djece, jer dvoje djece su već luksuz. I da ne spominjemo prevoz do pozorišta i ostale prateće troškove.
Sa 14 maraka mnoge porodice moraju da preguraju dan, jer im, kad plate režije i ratu za kredit, za hranu ne ostane više od toga.
U javnim vrtićima u Banjaluci nema dovoljno mjesta, a privatni koštaju najmanje 300 KM mjesečno. I biće još skuplji.
Liječenje je besplatno, sva djeca su zdravstveno osigurana, ali osiguranje ne pokriva sirupe i pastil za koje roditelji, kad god im se mališan prehladi moraju iskeširati pedesetak maraka.
Kad dijete krene u školu, premoreni roditelji moraju da rade zadaću s njim, da obrađuju lekcije, crtaju crteže i prave makete. A mnogi, uz sve to, moraju da kupuju poklone učiteljima i učiteljicama, da bi im potomci imali petice.
Ima toga još. Osvrnite se i pogledajte, onako usput, kad na ulicama banjalučkim budete tražili Japance. I zapitajte se, onako ljudski, zašto crnci i Arapi nisu nahrupili u Banjaluku, nego, kao i mladi Banjalučani, kopaju i nogama i rukama da se domognu Zapada.
Da se ne lažemo, i tamo će ih pljačkati. Ali, manje će boljeti kad ih pljačkaju tuđini, i kad im, uz svu grabež, ostave dovoljno da žive dostojanstveno od svog rada i da u sigurnosti odgajaju svoju djecu. Sve sa Arapima i crncima u komšiluku,.
Kolumne „Crveni karton”, u sklopu serije „Impuls semafor“, objavljujemo u saradnji sa Fondacijom „Fridrih Ebert“ u BiH)