Ono što se zna da je nekavka "prethodnica“ izlasku "Preloma", kada se govori o omladinskoj štampi u Banjaluci i okolini bio "LOK - List omladine Krajine".
Feljton Otvoreni univerzitet, počinjemo intervjuom sa Renatom Salecl, sociologinjom, filozofkinjom, teoretičarkom psihoanalize i istraživačicom na Institutu za kriminologiju Pravnog fakulteta u Ljubljani, gostujućom profesoricom na London School of Economics i njujorškom Benjamin N. Cardozo School of Law.
Svjedoci smo sve veće privatizacije te demokracije. Ona više nije izraz nikakve narodne volje koja je konstituira. Postala je nekakvim businessom. Nekolicina ljudi globalizirala je svu moć. Treba li demokracija nešto značiti, ona mora postati stvar svakoga
Tretirana je u to vrijeme aktuelna tema aerozagađenja, uz duhovitu foto ilustraciju konstatovali smo da se Banjaluka nalazi na trećem mjestu u Evropi po stepenu zagađenja!!!
Čovjek nije biće koje je očišćeno od zla ili dobra. Dobar je čovjek onaj koji u sebi ima više dobra nego zla. I zločinci, recimo, imaju neke ljudske impulse: između dva klanja voljeće mačku, dijete, pticu, osjetiće ljubav.
"To su radnici, radnice, obespravljeni, potčinjeni, svi oni koji su silom prilika otišli iz svojih fabrika u rat i, kad su se vratili, fabrika više nije bilo”, kaže Dražen Crnomat, govoreći o klasi koja je najviše pretrpjela u ratu.
Gabrijel Garsija Markes rođen je 6.marta 1928. godine, u malom kolumbijskom gradu Arakataka. Okruženo plantažama banana, njegovo selo zvalo se Makondo i kasnije će poslužiti kao mesto u kojem se odigrava glavna radnja u knjizi Sto godina samoće.
Ratko Kovačić ovog je trenutka na čelu najuspješnije sportske organizacije u Hrvatskoj. Hrvatski paraolimpijski odbor (HPO) u samo dva tjedna na velika je natjecanja – Europsko prvenstvo u stolnom tenisu i Svjetsko atletsko prvenstvo u Dohi - poslao sportaše s invaliditetom koji su sveukupno utržili četiri zlata, tri srebra i jednu broncu, i tek onako usput u svojim disciplinama postigli i dva svjetska rekorda. Nevjerojatan uspjeh i za zemlje koje neusporedivo više ulažu u paraolimpijski sport, no za ove medalje naša javnost gotovo i ne zna. Razlog? Za hrvatske medije naši paraolimpijci nisu 'tržišna roba' i kao takvi ne zaslužuju ni mrvicu prostora...
