Kada je iz Dunava sredinom 1999. godine izronio kamion hladnjača u prvom trenutku se pomislilo kako se radi o prometnoj nesreći. Međutim, došavši na mjesto događaja policijski istražitelji su u hladnjači pronašli nekoliko desetaka poluraspadnutih leševa.
Svjedoci smo sve veće privatizacije te demokracije. Ona više nije izraz nikakve narodne volje koja je konstituira. Postala je nekakvim businessom. Nekolicina ljudi globalizirala je svu moć. Treba li demokracija nešto značiti, ona mora postati stvar svakoga
Čovjek nije biće koje je očišćeno od zla ili dobra. Dobar je čovjek onaj koji u sebi ima više dobra nego zla. I zločinci, recimo, imaju neke ljudske impulse: između dva klanja voljeće mačku, dijete, pticu, osjetiće ljubav.
"To su radnici, radnice, obespravljeni, potčinjeni, svi oni koji su silom prilika otišli iz svojih fabrika u rat i, kad su se vratili, fabrika više nije bilo”, kaže Dražen Crnomat, govoreći o klasi koja je najviše pretrpjela u ratu.
Gabrijel Garsija Markes rođen je 6.marta 1928. godine, u malom kolumbijskom gradu Arakataka. Okruženo plantažama banana, njegovo selo zvalo se Makondo i kasnije će poslužiti kao mesto u kojem se odigrava glavna radnja u knjizi Sto godina samoće.
Ratko Kovačić ovog je trenutka na čelu najuspješnije sportske organizacije u Hrvatskoj. Hrvatski paraolimpijski odbor (HPO) u samo dva tjedna na velika je natjecanja – Europsko prvenstvo u stolnom tenisu i Svjetsko atletsko prvenstvo u Dohi - poslao sportaše s invaliditetom koji su sveukupno utržili četiri zlata, tri srebra i jednu broncu, i tek onako usput u svojim disciplinama postigli i dva svjetska rekorda. Nevjerojatan uspjeh i za zemlje koje neusporedivo više ulažu u paraolimpijski sport, no za ove medalje naša javnost gotovo i ne zna. Razlog? Za hrvatske medije naši paraolimpijci nisu 'tržišna roba' i kao takvi ne zaslužuju ni mrvicu prostora...
Branimir Štulić Džoni, jedna od ključnih i kultnih figura ovdašnjeg rokenrola, došao je još jednom iz Holandije da zatalasa, pokrene, iziritira, podsjeti, pomjeri...
