Istraživanja pokazuju da imigranti imaju tendenciju da usvoje antiimigrantska osjećanja svojih novih domaćina. Imigranti srednje klase mogu se plašiti gubitka statusa. Drugi jednostavno žele da se razlikuju od stigmatizovane grupe.
„Bog me je blagoslovio prilikom da postanem sin Amerike“, rekao je Marko Rubio, sadašnji državni sekretar SAD, kada se kandidovao protiv Donalda Trampa za republikansku nominaciju na predsjedničkim izborima 2016. godine.
Rubio je zasnovao svoju kampanju na priči svojih roditelja, koji su bili ekonomski migranti sa Kube. Nekoliko godina ranije, dok je još uvijek bio lokalni političar koji se borio za glasove na Floridi, on je čak tvrdio – neistinito – da su to bili izbjeglice koje su pobjegle od režima Fidela Kastra. Danas zatvara vrata Amerike i izbjeglicama i ekonomskim migrantima. Rubio se ponekad promoviše kao budući predsjednik; nikada ne bi ni postao „sin Amerike“ da je Trampov edikt kojim se ukida pravo državljanstva po rođenju bio na snazi pri njegovom rođenju.
Sličan paradoks je istaknut u vezi sa Priti Patel, bivšom britanskom ministarkom unutrašnjih poslova u vladi Borisa Džonsona. Pored niza ograničenja migracije, ona je promovisala plan deportacije tražilaca azila u Ruandu. Pa ipak, u jednom intervjuu je priznala da prema njenom predloženom zakonu, njenim roditeljima, koji su bili imigranti indijskog porekla iz Ugande, možda ne bi bio dozvoljen ulazak u UK.
Još žešći protivnik migracije je Tomio Okamura, krajnje desničarski češki političar japanskog porijekla. Proslavio se svojim raznim pozivima na zabranu islama, bojkot ćevapa, puštanje svinja da slobodno lutaju u blizini džamija i deportaciju Roma u Indiju. Sve je to bilo u ime „odbrane zapadne civilizacije“. Na posljednjim izborima, Okamura je vodio kampanju sa plakatima na kojima je prikazan tamnoputi muškarac sa krvavim nožem. „Uvezeni hirurzi neće riješiti probleme u zdravstvu“, glasio je natpis.
Činjenica da on sam tvrdi da je u više navrata bio žrtva rasizma nije bila prepreka njegovoj zapaljivoj retorici. Kaže da je bio maltretiran u svom češkom domu za djecu zbog kosih očiju i kada je kao mladić otišao u Japan nije mogao da nađe posao jer su ga smatrali „polukrvnim“.
Tu je i Gert Vilders (PVV, krajnje desno), holandski političar poznat po svojim antiimigracionim stavovima. Kako je Vildersov rođeni brat istakao na Tviteru, njihova majka je rođena u Holandskoj Istočnoj Indiji (sada Indonezija), a Gertova supruga je Mađarica sa turskim korijenima.
U Njemačkoj, ljevičarska populistkinja Sahra Vagenkneht je ćerka imigranta iz Irana. U školi u DDR-u je bila maltretirana zbog tamnih očiju; danas se protivi imigraciji. Za razliku od drugih, ona to čini sa ljevičarske pozicije, tj. iz brige ne toliko za njemačku kulturu koliko za resurse njemačke države.
Predrasude i strepnja zbog stigme
To možda zvuči očigledno, ali društveni naučnici, posebno ekonomisti, tek su nedavno počeli ozbiljno da istražuju osjećanja stalno doseljenih imigranata prema novijim imigrantima. Ranije je fokus bio na njihovim odnosima sa lokalnim stanovništvom. Kako pišu Aflatun Keser i Masimilijano Tani (u članku „Da li se imigranti ikada protive imigraciji?“ iz 2023. godine u časopisu „European Journal of Political Economy“), pitanje je počelo da privlači široku pažnju tek 2016. godine. Te godine na američkim predsjedničkim izborima, iznenađujući broj Latinoamerikanaca glasao je za Donalda Trampa, čovjeka koji je želio da izgradi zid na granici SAD i Meksika.
Istraživanja sprovedena od tada pokazuju da imigranti lako mogu da usvoje antiimigrantska osjećanja svojih domaćina, da sa sobom nose njihove predrasude i da se oni sa višim socioekonomskim statusom mogu distancirati od drugih iz straha od gubitka ugleda ili jednostavno da bi se razlikovali od članova stigmatizovane grupe.
Etnički Njemci, „Poljaci“ i gastarbajteri
Takve tenzije su jasno vidljive u zemljama sa dugom istorijom imigracije. U Njemačkoj je ovo počelo poslije Drugog svjetskog rata dolaskom ljudi koji govore njemački jezik iz istočne Evrope. Iseljeni iz svojih domova zbog svoje njemačke etničke pripadnosti, u Njemačkoj su se nazivali „Poljaci“. Kasnije, tokom „ekonomskog čuda“ 1950-ih i 1960-ih, zapadnonjemačka vlada je dovela „gostujuće radnike“ – obično Italijane, Grke, Turke, Špance i Jugoslovene.
Gastarbajteri su trebali da se vrate kući kada im isteku ugovori, ali se to nije dogodilo, na veliko nezadovoljstvo mnogih mještana, uključujući i „Poljake“. Zauzvrat, pošto je status novopridošlih u njihovoj usvojenoj domovini u velikoj mjeri zavisio od posla, oni i njihova djeca su sa sumnjom gledali na uzastopne talase izbjeglica (iz komunističke Istočne Evrope, ratom razorene Jugoslavije, Sirije i konačno Ukrajine), koji su često uživali razne privilegije. Tokom ovog perioda, Njemačka je takođe primala značajan broj imigranata iz zemalja raspadajućeg SSSR-a i, malo kasnije, iz onih koje su se pridružile Evropskoj uniji.
Imao sam priliku da posmatram ove tenzije na lokalnom nivou dok sam pripremao izvještaj o Poljacima koji žive u Berlinu. Neki od takozvanih emigranata Solidarnosti (poljski politički disidenti prognani 1980-ih) rekli su mi da se osjećaju superiornije od onih Poljaka, „više Njemcima od Njemaca“ (ponekad su bili njemačke nacionalnosti), kojima je bilo dozvoljeno da se presele u Zapadnu Njemačku 1970-ih u zamjenu za kredit sa niskom kamatom u komunističkoj vladi Edvarda Gereka. Zauzvrat, obe grupe su gledale s visine na Poljake koji su počeli da hrle u Zapadni Berlin 1980-ih u potrazi za neredovnim poslom.
Njihova sramota je porasla nakon što su došli vjetrovi promjena. Tada su Berlinci počeli da povezuju Poljake sa kriminalnim bandama i prevarantima na takozvanom Polenmarktu, ilegalnoj pijaci u blizini Potsdamer placa.
Više od tri decenije kasnije, nema traga poljske mafije ili Polenmarka, i gotovo da nijedan Poljak ne dolazi u Njemačku „po socijalnu pomoć“. Ali poljski migranti i dalje pronalaze razloge da se međusobno gledaju s visine u metrou. Generalno govoreći, mladi kreativni profesionalac ne želi da se povezuje sa beskućnikom – i mora se reći da su obe grupe dobro zastupljene među Poljacima u Berlinu danas.
Njemački političari su počeli pažljivije da prate ove tvrdnje, posebno otkako je postalo lakše dobiti njemačko državljanstvo (a samim tim i pravo glasa). Od danas, nakon samo pet godina (ili čak tri, u izuzetnim slučajevima) boravka u Njemačkoj, može se dobiti državljanstvo bez potrebe da se odrekne drugog državljanstva. Posljednjih godina desničarska populistička AfD je bila među strankama koje su najmarljivije privlačile nove građane postsovjetskog i turskog porijekla.
Zaista, nedavna studija Njemačkog centra za istraživanje integracije i migracija (DeZIM) pokazuje da se napori AfD isplaćuju. Na februarskim parlamentarnim izborima, građani iz bivšeg SSSR-a su imali 19,4% veću vjerovatnoću da glasaju za AfD nego birači bez ikakve imigracione pozadine. Nasuprot tome, turski Njemci su imali 9,4% manju podršku od etničkih Njemaca, što je i dalje značajno povećanje u poređenju sa 2017. godinom, kada nijedan Turak nije izrazio podršku AfD-u u sličnom istraživanju. Obe grupe su takođe mnogo sklonije da izraze podršku ljevičarsko-populističkoj alijansi Sahra Vagenkneht, koja je skeptična prema migracijama.
Ukrajinci u Poljskoj: između solidarnosti i neprijateljstva
U 2025. godini teško je Poljsku vidjeti kao bilo šta drugo osim kao imigrantsku zemlju. Međutim, u našoj politici još uvijek nema (bivšieg) imigranta koji omalovažava druge imigrante. Dva moguća izuzetka bili su proruski predstavnici „pograničnih zajednica“ koji su se kandidovali za Evropski parlament 2019. godine za krajnje desničarsku stranku Konfederacija. Na posljednjim parlamentarnim izborima, samo pet ljudi sa imigrantskim porijeklom kandidovalo se za funkciju u Poljskoj, od kojih nijedno nije bilo iz Ukrajine.
„U Poljskoj ima mnogo imigranata, ali onih koji su naturalizovani je i dalje premalo da bi se njihovi glasovi uzeli u obzir“, objašnjava Olena Babakova, novinarka i istraživačica migracija. „Da biste podnijeli zahtjev za poljski pasoš bez poljskog porijekla ili poljskog supružnika, morate da živite u Poljskoj osam godina bez značajnih prekida i da položite težak jezički test.“ Iako je 50.000 Ukrajinaca dobilo poljske pasoše u posljednjih 15 godina, oni su široko rasuti po izbornim okruzima.
„Još jedan problem je što je ukrajinska dijaspora slabo integrisana u poljsko društvo i politiku“, dodaje Babakova. „Zaboravite na kandidovanje za funkciju, mnogi migranti čak ni ne znaju ko je poljski premijer.“
Iskustvo Poljske kao zemlje imigracija zaista je počelo tek poslije 2015. godine, kada je statistički značajna ukrajinska populacija stigla u zemlju. „Zato je još uvijek teško govoriti o tako složenim odnosima između migrantskih grupa, kao na primjer u Njemačkoj ili Francuskoj“, kaže Babakova. „Na osnovu sopstvenih zapažanja, mogu da komentarišem tenzije unutar ukrajinske dijaspore. Većina Ukrajinaca koji su došli u Poljsku prije 2015. godine dolazi sa ukrajinskog govornog područja Zapada, pa su sa rezervom gledali na novopridošlice iz drugih dijelova Ukrajine, posebno one ruskog govornog područja. Zauzvrat, migranti koji su stigli poslije 2015. godine možda su bili pomalo ljubomorni na privilegije koje su izbjeglicama date posle 2022. godine. Gotovo potpun pristup tržištu rada, mogućnost osnivanja samostalnog preduzetništva, besplatna zdravstvena zaštita – ima onih koji žive i plaćaju poreze u Poljskoj već deset godina, a još uvijek nemaju te privilegije.“
Zapažanja Olene Babakove potvrđuje Gžegož Demel, politikolog Poljske akademije nauka. Njegov tim već nekoliko godina istražuje ukrajinsku dijasporu u Poljskoj. On primjećuje da je nekadašnja podjela između zapada i istoka dobila novo značenje sa izbijanjem rata velikih razmjera. „Naši sagovornici iz južne i istočne Ukrajine ponekad kažu da čuju ljude iz zapadne Ukrajine u Poljskoj kako govore da je rat izbio zbog njih, zato što govore ruski. Na šta oni odgovaraju istom mjerom, pitajući: ‘Pa, šta radite ovdje u Poljskoj, ako je vaš grad relativno bezbjedan? Da pogodim – došli ste ovdje da dobijete 800-Plus [program socijalne pomoći za svu djecu u Poljskoj], a izdajete svoj stan ljudima iz Hersona za trostruko veću kiriju?'“
Teže je procijeniti tenzije između Ukrajinaca i drugih nacionalnosti koje su tek nedavno stigle u Poljsku u velikom broju. „Na jednoj od desničarskih demonstracija protiv izbjeglica 2015. godine, srela sam grupu koja je nosila ukrajinsku zastavu“, sjeća se Babakova. „Pitala sam ih da li im smetaju antimigrantski slogani na protestu. Odgovorili su da su migranti crnci i da su oni, Ukrajinci, legalno došli u Poljsku da rade. Mislila sam na njih godinu dana kasnije kada sam vidjela britanske Poljake na demonstracijama za Bregzit.“
Babakova takođe ukazuje na negativna osjećanja Ukrajinaca prema Bjelorusima na početku tog rata. „Bio je kratak trenutak kada su Ukrajinci jasno stavili do znanja Bjelorusima: niste dobrodošli ovdje u Poljskoj jer ste građanin zemlje koja nas je napala i niste protestovali ili barem ne tako vatreno kao mi na Majdanu.“
Olena Babakova povremeno nailazi na predrasude prema ljudima sa Kavkaza ili iz Centralne Azije. Ove grupe imaju korijene još iz Sovjetskog Saveza, a u nekim slučajevima čak i iz ruske kolonijalne ere. „Međutim, od ovih izolovanih slučajeva“ neslaganja, malo je toga ispalo, kaže novinarka. „Politička kampanja blaćenja protiv Gruzijaca nije uzburkala ukrajinsko javno mnjenje. Mogli bi se očekivati kritički komentari poput „Gruzijci kvare stav Poljaka prema migrantima“.
Zašto takva uzdržanost? Ukrajinci vole da sebe smatraju „boljom“ klasom migranata u Poljskoj, ali znaju da kada političar kaže „migrant“, većina Poljaka razumije „Ukrajinac“, sugeriše Babakova. „Stoga, mržnja usmjerena ka drugim migrantima ne bi podigla status Ukrajinaca kao privilegovanih bijelih migranata. Umjesto toga, mogla bi ih spustiti na isti nivo kao i sve ostale.“
Najzanimljivije tek dolazi, prema riječima Olene Babakove. „Za 10-15 godina, djeca imigranata koja su prošla kroz cijeli poljski obrazovni sistem ući će u odraslo doba. Danas je standardno da dijete u poljskoj školi dođe kući poslije nekoliko nedjelja i zaključi: ‘U Poljskoj morate da govorite poljski’. A djeca na to reaguju na različite načine. Ili se radikalno asimiluju i postanu turbo-poljski nacionalisti, ili se pobune i kažu svojim novim prijateljima ‘Nikada neću biti kao vi’. Ili počinju da imaju probleme sa mentalnim zdravljem zbog ovih identitetskih dilema, pošto se više ne identifikuju snažno sa svojom zemljom porijekla. Teško je predvidjeti kako će ova djeca glasati kada dostignu punoljetstvo.“
Autor: Kaja Puto – Krytyka Polityczna (Warsaw)
Impuls