Foto: Marija Zaric/Unsplash
Nije trebalo dugo da se za hladnokrvna ubistva osnovnoškolaca na Vračaru, a potom u Mladenovcu, nađe savršen krivac – zapad. Po mišljenju Branka Ružića, sada već bivšeg ministra prosvjete, Srbija je nažalost dio zapadnog svijeta gdje je takvo ponašanje, nažalost, prihvatljivo.
Autor: Sandro Hergić
Teško je reći gdje i kada su masovni pokolji i ubistva postali društveno prihvatljivi ili pak legalizovani i kako, koji dio zapadnoevropske kulture je tačno kriv za masakr? Da li su to predsokratovski filozof Aristotel, Gutenberg za izum tehnike štampanja ili možda Virdžinija Vulf? Ova lako probavljiva floskula ima univerzalnu upotrebnu vrijednost: Okrivite zli zapad za sve nevolje u svijetu i naprosto više ne morate da razmišljate. Mi smo nešto izvorno čisto što, eto ponekad, skrene s puta, naravno, ne našom krivicom.
Argumenti da su za sve krive igrice, virtuelni prostor su samo modifikacija ranijih argumenata američkih desničara, koji već preko decenije prave veze između igrica i nasilja. Međutim, za tako nešto nema naučnih dokaza, budući da zemlje poput Južne Koreje i Singapura imaju mnogo jaču i razvijeniju gejming- kulturu, no ovakvi slučajevi su izuzetno rijetki. Utisak, da su masovne ubice specifičnost zapadnih društava, sastoji se od toga što su ista mnogo otvorenija kad je u pitanju ova problematika i masovne ubice se reprezentuju u pop- kulturi. Svi su čuli za Džeka Trbosjeka ili Džefrija Damera, no na primjer, niko nije čuo za Mihaila Popkova, policajca iz Rusije, osuđenog 2018. na doživotnu kaznu zatvora zbog ubistva 78 žena i djevojčica, koje su bile ubijane na najbrutalnije načine s elementima nekrofilije.
U regionu, nažalost, ne manjka ovakvih slučajeva. Tako je 2007. godine u negotinskom selu Jabukovac, Nikola Radosavljević ubio 9 osoba, a kao razlog je naveo uticaj vlaške magije na njegove postupke. Njegove deluzije su opravdavali i najtiražniji srbijanski mediji. Tako je „Kurir“ pisao senzacionalističke naslove da je za sve kriva crna magija. Dakle, u 21. vijeku tabloidi, a ne psihijatri ili sociolozi, daju magijske dijagnoze zločina, a da se ne pominje eksplicitna satanizacija vlaške manjine, i tada kao i sada odgovornost je prebacivana na imaginarne uzroke. Još jedan kvazi argument koji se provlačio je da treba pooštriti zakone, da toga prije nije bilo i tako dalje. Ovo nije ništa drugo do neinformisanost ili naprosto protok vremena; pa da se prisjetimo nekih od najbrutalnijh ubistava u bivšoj državi. Godine 1969. ostao je zapamćen zločin Šefke Hodžić, koja je nemogućnost da ostane trudna odlučila da riješi ubistvom trudne Alije Husenović. Šefka je upucala i improvizovanim carskim rezom izvadila dijete. Slučaj je šokirao čitavu bivšu državu, a za Šefku je tražena smrtna kazna, koja nikada nije izvršena već je preinačena u kaznu zatvora od 20 godina, nakon čijeg odsluženja Šefka odlazi u inostranstvo i gubi joj se svaki trag. Posebno je šokantan slučaj slovenačkog masovnog ubice Metoda Trobeca, koji je u periodu od 1976. do1978. silovao i ubio 6 žena i njihova tijela spalio u krušnim pećima. Sve ovo se desilo prije pojave mnogih američkih masovnih ubica, tako da je tobožnji uticaj zapada nemoguć. Tadašnje izvještavanje se potpuno razlikuje od današnjeg, budući da su se za mišljenje pitali psihijatri bez senzacionalizma i nagađanja. Oni ne pokušavaju da odu u svojevrsne teorije zavjere. Ni ljudi koji se profesionalno bave mentalnim poremećajima, forenzički psiholozi i psihijatri, nemaju definitivne odgovore šta tačno uzrokuje sociopatske i psihopatske tendencije, ali se smatra da je u pitanju kombinacija genetskih i društvenih faktora (većina zlostavljane djece u stvari i ne razvije ove poremećaje ličnosti).
Nastala histerija koju produkuje Aleksandar Vučić, a u stopu ga prati i predsjednik RS Milorad Dodik, kojom se poziva na zabranu TikToka, mobitela u školama i uvođenje represivnijih zakona u online sferi, neće naravno spriječiti zločine, već se tragedija koristi za pojačavanje represije, koja je i onako uzela maha. Posebno je simptomatično što se među komentatorima ovog zločina na srpskim medijima pojavljuju ekstremni nacionalisti: Dragoslav Bokan koji izjavljuje da se na ubistva djece svi zgroze osim Hrvata ili Vojislav Šešelj koji je u humorističnom tonu na „Maksoviziji“ devedesetih godina pričao o klanju Hrvata rđavom kašikom, dok njegov skeč prati smijeh publike. Prauzrok dvije tragedije koje su pogodile Srbiju nemoguće je tačno odrediti. Jednako je nemoralno, i što su uradili neki prilično profilisani novinari, tragediju okarakterisali kao neku onostranu pravdu za politiku Srbije devedesetih. Mrtve niko vratiti neće, jedino što im zaista dugujemo je bar minimum dostojanstvenog ophođenja bez dnevno-političke upotrebe tragedije koju ne pamti Srbija i region.