Foto: Screenshot/ RSE
Prijedlog zakona o stranim agentima, koji su krajem novembra Skupštini Srbije podnijeli poslanici Pokreta socijalista, čiji je osnivač proruski potpredsjednik Vlade Srbije Aleksandar Vulin, u fokusu je javnosti ne samo u Srbiji već i u Republici Srpskoj, gdje se slična zakonodavna inicijativa već neko vrijeme provlači kroz političke procese.
Dok se u Srbiji zakon, prema riječima predlagača, zasniva na američkom modelu FARA iz 1938. godine, kao što su tvrdili i u Republici Srpskoj, kritičari ukazuju na snažnu sličnost sa ruskim zakonodavstvom koje se koristi za represiju civilnog društva. Iako je Republika Srpska povukla sličan zakon iz procedure u maju ove godine, pitanje ostaje otvoreno: da li će se zakonodavna inicijativa iz Srbije odraziti i na političke odluke u Banjaluci?
Sličnosti sa ruskim modelom
Prijedlog zakona u Srbiji predviđa da se nevladine organizacije koje primaju sredstva iz inostranstva registruju kao “agenti stranog uticaja”. One bi morale jasno označiti svoje aktivnosti kao takve i dostavljati redovne izvještaje Ministarstvu pravde. Sankcije za nepridržavanje uključuju novčane kazne, zabranu rada, čak i krivične prijave. Ovaj pristup, kako navode kritičari, gotovo preslikava ruski zakon o stranim agentima, čija je primjena izazvala gašenje brojnih organizacija, marginalizaciju nezavisnih glasova i suzbijanje slobode medija.
U Republici Srpskoj, prijedlog sličnog zakona našao se na dnevnom redu Narodne skupštine još u septembru 2023. godine, ali je povučen iz procedure nakon snažnog pritiska međunarodne zajednice i kritika domaće javnosti. Međutim, kako svedoče brojni izvori, povlačenje je više taktičke prirode nego znak odustajanja od represivnih politika. Zakonska regulativa u Republici Srpskoj već je krenula putem ograničavanja sloboda, uključujući kriminalizaciju klevete, što ukazuje na širi trend jačanja autoritarizma.
Legitimacija kroz američki zakon?
I u Srbiji i u Republici Srpskoj vlasti insistiraju na tome da njihovi zakoni imitiraju američki Zakon o registraciji stranih agenata (FARA). Međutim, ova tvrdnja je duboko problematična. FARA se odnosi isključivo na subjekte koji rade direktno u ime stranih vlada ili političkih entiteta i ne ograničava rad nevladinih organizacija. Američki zakon je osmišljen da osigura transparentnost, a ne da ograniči aktivnosti civilnog društva, za razliku od ruskog zakona, koji uvodi stigmatizaciju i represiju.
Ivana Korajlić iz Transparency International BiH je prilikom pokretanja inicijative u Republici Srpskoj rekla da je pozivanje na FARA zakon potpuno neutemeljeno. Američki zakon ne stigmatizuje niti etiketira organizacije kao “strane agente” na način na koji to čine zakoni u Rusiji i potencijalno u našim zemljama. Naglasila je da su ovi zakoni jasno usmjereni na gušenje kritičkih glasova.
Republika Srpska kao poligon za autoritarne eksperimente
U Republici Srpskoj zakon o stranim agentima dio je šireg napora vlasti da suzi prostor za djelovanje civilnog društva i nezavisnih medija. Povezanost vlasti sa Rusijom, posebno kroz lične kontakte Milorada Dodika i Aleksandra Vulina sa Kremljom, samo dodatno produbljuje strahove da je region postao poligon za uvođenje politika koje direktno ugrožavaju demokratske norme.
Dejan Lučka iz Banjalučkog centra za ljudska prava navodi da ova zakonodavna rješenja jasno targetiraju one koji pružaju otpor autoritarnom režimu. Radi se o strategiji zastrašivanja i smanjivanja prostora za slobodno izražavanje.
Evropska komisija je u više navrata isticala da zakoni poput ovog narušavaju osnovne slobode i pravo na udruživanje. Izvještaj za 2022. godinu već je bio kritičan prema nedostatku napretka u stvaranju povoljnog okruženja za civilno društvo u Bosni i Hercegovini. Nastavak represivnih praksi mogao bi dodatno narušiti odnose između EU i vlasti u Republici Srpskoj.
Etiketiranje kao sredstvo kontrole i zastrašivanja
Jedan od najproblematičnijih aspekata prijedloga zakona o stranim agentima, kako u Republici Srpskoj, tako i u Srbiji, jeste mehanizam stigmatizacije organizacija i pojedinaca koje država označi kao “agente stranog uticaja”. Ova oznaka ne samo da otežava rad nevladinih organizacija već predstavlja direktnu prijetnju njihovom opstanku, kredibilitetu i bezbjednosti članova. Etiketiranje organizacija ovim terminom potencijalno izaziva niz negativnih društvenih i političkih posljedica, od gubitka povjerenja javnosti do fizičkih napada na aktiviste i njihove prostorije.
Uvođenje zakona koji organizacije civilnog društva tretira kao agente stranih interesa pojačava ionako prisutnu atmosferu nepovjerenja prema nevladinom sektoru. Politički narativi, često plasirani kroz režimske medije, već godinama targetiraju nevladine organizacije nazivajući ih “stranim plaćenicima”, “izdajnicima” i “neprijateljima naroda”. Stigma “agenta stranog uticaja” formalizuje ove optužbe, dajući im zakonsku osnovu i dodatno ohrabrujući društveno osuđivanje.
Aktivisti i pravnici upozoravaju da je ovakvo etiketiranje oblik institucionalnog zastrašivanja. Organizacije koje nose ovu etiketu mogle bi se suočiti sa značajnim izazovima u sprovođenju svojih aktivnosti, uključujući nemogućnost pristupa državnim institucijama, bojkot od strane lokalnih partnera i otežan pristup međunarodnim fondovima.
Atmosfera koju ovakvi zakoni stvaraju može imati opasne posljedice po bezbjednost pojedinaca. Stigmatizacija organizacija i njihovih članova povećava rizik od verbalnih i fizičkih napada. U Republici Srpskoj su već zabilježeni slučajevi prijetnji i napada na novinare i aktiviste koje vlasti optužuju za “podrivanje sistema”. Ako zakon formalizuje ovakve optužbe, članovi nevladinih organizacija bi mogli postati još ranjiviji na ciljane napade, bilo od strane radikalnih pojedinaca, bilo kroz institucionalne pritiske poput selektivnih inspekcija, finansijskih kazni ili zabrane rada.
Stigmatizacija kroz zakon o stranim agentima ima i šire društvene posljedice. Organizacije koje rade na pitanjima ljudskih prava, demokratizacije, vladavine prava i borbe protiv korupcije već su često bili meta napada vladajućih struktura. Uvođenjem zakonske obaveze za registraciju kao “strani agenti”, njihov prostor za djelovanje se dodatno sužava, a mogućnost za dijalog između civilnog društva i vlasti praktično nestaje.
Tanja Topić, naučna saradnica Fondacije Friedrich-Ebert, prilikom pokretanja inicijative u Republici Srpskoj rekla je da se ovim zakonom pojačava stigma protiv ljudi koji misle drugačije, a nevladin sektor targetira kao subverzivan i nepouzdan. Kako objašnjava, ovakve zakonske mjere dodatno poliraju autoritarnu sliku vlasti, dok se civilno društvo marginalizuje i isključuje iz javne sfere.
Šta dalje?
Iako je zakon u Republici Srpskoj privremeno povučen, pitanje je da li će inicijativa iz Srbije ponovo podstaći donošenje sličnih propisa u ovom entitetu. Ukoliko se to dogodi, posljedice po civilno društvo biće ozbiljne, a prostor za kritiku vlasti dodatno će se smanjiti.
Na kraju, ostaje ključno pitanje: da li su ove zemlje spremne da plate cijenu izolacije i stagnacije u zamjenu za jačanje autoritarnih modela vlasti? Ako je suditi po dosadašnjim potezima, odgovor se već nazire.