Povorka ponosa
Približavamo se još jednoj bosanskoj Povorci ponosa, tačnije, petoj po redu. Za to vrijeme teško se može reći da je došlo do nekog značajnijeg napretka u ostvarivanju prava LGBT populacije. Čak se nasilje i govor mržnje eksponencijalno povećao, kao što je slučaj napada na Bh Povorku ponosa u Banjaluci prošle godine, praćen homofobnim stikerima koji su se mogli vidjeti na banjalučkim ulicama. U međuvremenu, povećao se broj desničarskih organizacija, kojima je LGBT populacija najveći problem i koje se ne libe da manipulišu ovom temom i rasipaju mržnju.
Piše: Sandro Hergić
Iako postoje određene zakonske regulative koje bar na papiru štite prava LGBT populacije, praksa govori drugačije. Diskriminacija, šikaniranje i skrivanje su svakodnevica svih LGBT osoba na našim prostorima. Teorije zavjere o gay agendi i homoseksualnoj propagandi nisu zaobišle ni naše prostore, a ta ideologija je prekopirana iz američkih desničarskih krugova.
Tako su određene konzervativne grupe u Republici Srpskoj digle glas protiv zakona o zaštiti nasilja u porodici i nasilja prema ženama, uz kvazi argument da se njime urušava tradicionalna porodica i nameće tobožnja LGBT ideologija. No jedna organizacija se posebno istakla.
Na području RS odnedavno djeluje udruženje Roditelji za prava djece osnovano 2021. godine. Čak i letimičan pogled na stranicu ovog udruženja pokazuje da nije riječ o nikakvom udruženju koje se bavi dječjim pravima već o radikalno desnoj i klerikalnoj organizaciji koja pod krinkom dječjih prava provodi vlastitu indoktrinaciju. Čitav sajt obiluje potpuno neistinitim podacima poput onoga da EU sprovodi rodnu agendu preko Agencije za rodnu ravnopravnost polova BiH. Pažljivim čitanjem navedenog dokumenta se vidi da se radi o opštim smjernicama kojima se nastoji spriječiti rodno i seksualno zasnovano nasilje i diskriminacija a koje su usklađene sa zakonima i propisima EU.
U tom dokumentu se zabranjuje mučenje, diskriminacija i nečovječno ponašanje prema LGBT populaciji. Dakle, nema ni traga nekakvoj rodnoj ideologiji već o osnovnim ljudskim pravima. Ovo udruženje kao još jedan dokaz svojih stavova nudi i dokument Sarajevskog otvorenog centra koji se tiče stanja prava LGBT populacije u BIH. Iako je riječ o izvještaju jedne NGO koja nema neki uticaj na zakonske procedure i njega predstavljaju kao neku vrstu pažljivo iskonstruisanog plana protiv RS i tradicionalne porodice. Još jedan kuriozitet predstavlja da ovo udruženje zagovara i antivakserske stavove tako da postoje odjeljci koji govore protiv vakcinacije Covid i HPV vakcinama. Također, pozivajući se na prava djece i slobodu izbora, onu istu koju bi uskratili drugima. Drugi kuriozitet ovog udruženja je da za svoje partnerske i bliske organizacije ima organizacije sa područja Hrvatske poput Slobodni zajedno i Hipokrat. Ono što jeste paradoksalno je da su ova udruženja povezana sa radikalnom desnicom u Hrvatskoj koja ima vrlo jasne antisrpske sentimente. Tako da dolazimo do situacije da srpska desnica traži saveznike u hrvatskoj. Ovo je možda prvi vidljivi primjer saradnje dva desna pokreta u regiji. Ono što jeste simptomatično da im je ideološko ljepilo antivakserstvo i homofobija koja prevazilazi međuetničke podjele. Čitav narativ ovih grupacija je ustvari kopija američkih pro life hrišćanskih grupacija koje već decenijama lobiraju protiv abortusa i LGBT prava. Iako ova inicijativa još uvijek egzistira virtuelno i još uvijek nema ozbiljniju organizaciju ni političku strukturu, iskustvo nam pokazuje da ovakvi pokreti itekako mogu da mobilišu mase na političku akciju, pogotovo u eri društvenih mreža (sjetimo se samo strelovitog uspona Donalda Trampa kojem je Twitter bio osnovno sredstvo komunikacije i političke propagande).
Pogrešno je i izdvojiti pojavu ovakvih pokreta iz šireg geopolitičkog konteksta, to jest sukoba Milorada Dodika sa EU i SAD, i traženje finansijskih i ideoloških alternativa liberalnoj demokratiji i poštovanju ljudskih prava. Izjava Milorada Dodika da su vrijednosti zapada nespojive sa tradicionalnim vrijednostima, i da su Srbima bliže vrijednosti Saudijske Arabije nego one zapadne. Još jedan paradoks koji se naravno ovdje vidi da sami Srbi baš i ne hrle da rade i žive u neliberalne države poput Irana, Rusije ili Saudijske Arabije koje im se ovdje predstavljaju kao alternativa zapadu.
Pride predstavlja lakmus papir tolerancije i opšteg stanja nekog društva a neke zemlje poput susjedne Hrvatske su ostvarile značajan napredak u zadnjih deceniju i po, od prilično nasilnih reakcija na Pride, do postepenog prihvatanja, i danas prilično mirnih parada ponosa. I ne, nije se desila nikakva moralna kataklizma i propast koju najavljuju desničari. Ista stvar je i s Bosnom i Hercegovinom. Prihvatanje različitosti i seksualnih manjina je jedini put ka progresu, a ranije navedene organizacije imaju za cilj da nas odvedu putem potpune društvene regresije.