Foto: Siniša Pašalić/Ringier
Za 18 mjeseci primljeno je 4.189 prijava za nasilje u prodici/porodičnoj zajednici. Neriješeno je 316 istraga, naređeno 2.491 istraga a u 903 slučaja donesena je naredba o neprovođenju istrage. Istraga je obustavljena u 892 slučaja.
Piše: Branka Mrkić
Institucija ombudsmana u BiH objavila je izvještaj o prevenciji i zaštiti od nasilja u porodici u BiH. Uz statističke podatke jasno su navedeni odgovorni i oblasti u kojima stanje mora biti bolje kako bi žrtve bile zaštićenije.
MUP Republike Srpske, MUP Distrikta Brčko, kantonalni MUP-ovi, Visoko sudsko i tužilačko vijeće, nevladin sektor – ombudsmeni su prikupili podatke za period od 1. januara 2023. do 30. juna 2024. godine.
Prema podacima VSTV-a dostavljenim Instituciji ombudsmena, u navedenom periodu, dakle za 18 mjeseci, primljeno je 4.189 prijava za nasilje u prodici/porodičnoj zajednici. Neriješeno je 316 istraga, naređeno 2.491 istraga a u 903 slučaja donesena je naredba o neprovođenju istrage. Istraga je obustavljena u 892 slučaja.
Podignute su 1.453 optužnice, potvrđeno 1.420.
Kada je riječ o presudama donesena je 21 odbijajuća presuda, 66 oslobađajućih, 306 presuda sa izrečenom zatvorskom kaznom, 133 osuđujućih sa novčanom kaznom, ali najviše presuda bile su uslovne – 714.
Od navedenih brojki, u Republici Srpskoj je evidentirano 1.698 slučajeva nasilja u porodici, u Distriktu Brčko 27, a ostatak u kantonima u federaciji BiH. Po broju prijava prednjače Tuzlanski, Zeničko-dobojski i Kanton Sarajevo, što je i očekivano s obzirom na veličinu i naseljenost. U Tuzlanskom kantonu prijavljeno je 739 slučajeva, Zeničko-dobojskom kantonu 609, te u Kantonu Sarajevo 522.
Izricane su i zaštitne mjere – udaljenje iz stana, zabrana uznemiravanja, obavezni psihosocijalni tretmani i obavezno liječenje… a o statistici izrečenih mjera može se detaljnije čitati u izvještaju Ombudsmana.
U izvještaju se navodi da ključna iskustva Institucije ombudsmena u slučajevima s tragičnim ishodom pokazuju da često postupak po prijavi nije bio adekvatan, da nisu postojali protokoli o međusektorskoj saradnji, a i da revnost postupanja policije mora biti značajno jača, što upućuje na potrebu jačanja svijesti ili edukacije.
U odgovorima nadležnih organa dostavljenim Ombudsmenima, nerijetko se ističe, da entitetske, kantonalne i opštinske vlasti u cijelosti nisu ispunile svoje obaveze u pogledu osiguranja dostatnih finansijskih sredstava za borbu protiv nasilja u porodici, ne izdvajaju sredstva za plaćanje smještaja žrtava nasilja u sigurne kuće, već to često pada na teret nevladinih organizacija.
Ombudsmeni, u tom smislu, ponovno podsjećaju da uslovi za provođenje zaštitnih mjera često nisu osigurani. Nerijetko se desi da žrtva biva izbačena na ulicu s djecom te je zbog različitih okolnosti često primorana vratiti se kući nasilniku.
– Analizom predmeta koji se odnose na slučajeve nasilja u porodici u BiH, evidentno je da se svake godine bilježi značajan broj ovih slučajeva, kao i da u nekim slučajevima počinioci nasilja ponavljaju krivično djelo, pa se postavlja pitanje efikasnosti izrečenih zaštitnih mjera i donesenih sudskih presuda. Prema informacijama dobijenim od strane nadležnih organa, u krivičnim predmetima vođenim za krivično djelo „nasilje u porodici“, najčešće se izriču uslovne osude. Relativno veliki broj slučajeva nasilja u porodici te često ponavljanje tog djela od strane počinioca nasilja, ukazuje na neefikasnost poduzetih mjera i radnji nadležnih organa, što nedvosmisleno upućuje na zaključak o nastavljanju diskriminacije žrtava nasilja, prije svega diskriminacije žena.
Žurnal je ranije pisao o problemu izricanja uslovnih osuda.
Izvještaj Institucije ombudsmana ukazao je na još jedan važan segment, o kojem se u bh. društvu ne govori tako često. To je nasilje u porodici prema LGBTIQ osobama.
Sarajevski otvoreni centar iznio je svoja zapažanja za ovaj izvještaj, a navode kako je, kada se radi o LGBTIQ osobama žrtvama nasilja u porodici, motiv za počinjenje nasilja u porodici seksualna orijentacija i/ili rodni identitet žrtve. Najčešće su to maloljetne osobe ili mlađe punoljetne osobe koje su još uvijek ekonomski ovisne o svojim roditeljima:
– Razlika u odnosu na nasilje nad ženama je u tome što nije rijetkost da nasilje vrše oba roditelja, te braća ili sestre i članovi/ice šire porodice. Nasilje se manifestuje kao fizičko nasilje i/ili psihičko nasilje, ekonomsko nasilje, ili kao ograničavanje kretanja. Na prijavljivanje se žrtve teško odlučuju jer to podrazumijeva okretanje protiv cijele porodice, a osim toga, stepen povjerenja u institucije je vrlo nizak jer i u policiji, centrima za socijalni rad ili tužilaštvu mogu doživjeti uznemiravanje na osnovu seksualne orijentacije i/ili rodnog identiteta ili odobravanje nasilja koje su doživjele.
Za LGBTIQ osobe žrtve nasilja u porodici postoji samo jedna sigurna kuća koja je uspostavljena početkom 2024. Trenutno se finansira iz donatorskih sredstava i ima kapacitet za smještaj četiri osobe. Sigurna kuća za LGBTIQ osobe nije u mogućnosti primiti maloljetne osobe, no problem smještaja djece i žena drugačije seksualne orijentacije može se prevazići smještajem u sigurne kuće za žene ukoliko raspolažu smještajnim kapacitetima:
– Gej muškarci i trans muškarci, odnosno trans žene koje nisu prošle kroz prilagodbu spola ne mogu biti 28 smješteni u sigurne kuće u koje se smještaju žene žrtve nasilja. Jedini razlog tome je zaštita žena koje su prošle kroz traumu i nije preporučljivo da budu smještene u isti prostor s muškarcem nakon nasilja koje su doživjele. Postojanje sigurne kuće za LGBTIQ osobe je značajno i zbog prirode nasilja koje su doživjele. Za njihov oporavak je bolje da budu okružene osobama koje dijele ista iskustva, a koliko god osoblje sigurnih kuća za žene bilo senzibilizirano, ono ne može garantovati odnos drugih korisnica sigurne kuće prema osobama drugačije seksualne orijentacije i/ili rodnog identiteta – navode iz SOC-a.
Uzimajući u obzir činjenicu da je samo u prvih šest mjeseci 2024. godine ubijeno sedam žena, jasno je koliko su efikasni mehanizmi postupanja po prijavama nasilja u porodici, smatraju u SOC-u:
– Efikasnost podrazumijeva da svaka karika u lancu zaštite radi svoj dio posla pravovremeno i prema propisima.
Osim što upozoravaju da je policija dužna u roku od 12 sati od saznanja za radnje nasilja podnijeti zahtjev nadležnom sudu za izricanje zaštitne mjere, te da sud nije ograničen posebnim formalnim dokaznim pravilima radi utvrđivanja činjenica o izvršenju radnji nasilja, smatraju da je dio odgovornosti i na tužilaštvu koje je dužno za provođenje istrage i podizanje optužnice za krivično djelo nasilja u porodici.
– Ono što često čuju od institucija i od organizacija koje se bave zaštitom žena jeste da tužilaštvo obustavlja istragu ukoliko žrtva povuče prijavu. Povlačenje prijave sasvim je očekivano s obzirom da žrtva strahuje za svoj život i svjedoči posljedicama koje zadese žene koje prijave nasilje. Ali to ne skida teret sa sistema, što pokazuju i zakoni o krivičnom postupku koji ne predviđaju mogućnost obustavljanja istrage u slučaju povlačenja prijave. Tužilac može obustaviti istragu ukoliko djelo koje je počinilo osumnjičeno lice nije krivično djelo, ukoliko nema dovoljno dokaza da je osumnjičeno lice počinilo krivično djelo, te ako je djelo obuhvaćeno amnestijom, pomilovanjem ili zastarom – navedeno je u izvještaju.