Vidljiva djeca rata

 Fotografija Ajne Jusić sa mamom/ Foto: Dejan Kožul

Biti dijete one koja je preživjela ratno silovanje znači biti dijete neprijatelja i to u državi koja svojom šutnjom održava komfornu zonu za sve silovatelje, kaže Ajna Jusić, jedna od djece čije su sudbine predstavljene na izložbi “Breaking Free”.

Breaking Free naziv je izložbe udruženja Zaboravljena djeca rata, koje čine majke i djeca koja su nastala zbog rata, kao čin ratnog silovanja. Prvi put od 2018. godine, kad je izložba postavljena u Historijskom muzeju BiH u Sarajevu, ona je izašla van okvira BiH i sredinom oktobra predstavljena je u beogradskom Endžio HAB-u.

– Udruženje Zaboravljena djeca rata okuplja djecu koja su posljedica ratnog silovanja, djecu čiji su očevi pripadnici UN-ovih misija i humanitarnih radnika, čije su se misije odvijale za vrijeme rata, ali i u poslijeratnom periodu – objašnjava Mirna Omerčaušević, programska menadžerka udruženja.

Među djecom ima i onih sa inostranim pasošima. Neka djeca znaju identitet svojih bioloških očeva, ali oni ih nikad nisu prihvatili kao potomke.

– Oni koji su trebali da stvaraju mir, stvarali su nemir. To je poražavajuće – ističe Omerčaušević.

Za ovakvu izložbu trebao je velik trud i velika doza razumijevanja i ohrabrivanja, i majki i njihove djece. Ajna Jusić, predsjednica udruženja, jedna je od te djece. I sama vrlo dobro zna kako je izgledao proces suočavanja i šta je značilo izaći u javnost sa tako teškom pričom.

– Govoreći iz ličnog iskustva, priprema podrazumijeva prvenstveno jako otvoren razgovor sa porodicom, u mom slučaju sa majkom i očuhom. Silovanje nije i nikad neće biti problem samo osobe koja ga preživi. Posljedice silovanja često su destruktivne za užu i širu porodicu preživjele, a ostavljaju efekte i na neposrednu okolinu, zajednicu u kojoj preživjele žive – ističe Jusić.

Posljedice šutnje o silovanjima sve su vidljivije i prelivaju se na ulice. Počelo je u Beogradu sa iskazima glumice Milene Radulović, nastavilo se i sa drugim ženama. Danas to znamo kao pokret “Nisam tražila”. Ajna Jusić napominje da je upravo taj pokret pokazao da su “masovna silovanja koja su se desila na prostorima bivše Jugoslavije, prožimana šutnjom i diskriminacijom, stvorila društvo u kojem je silovanje normalizirano, kulturu šutnje o proživljenom nasilju, pa čak i u akademskoj zajednici čija je etička i moralna obaveza biti jedan od najglasnijih protivnika takve kulture”. Kao jedan od ključnih problema navodi diskriminaciju i patrijarhat jer, kako kaže, “biti dijete bez oca, dijete samohrane majke, znači biti kopile, biti derište, biti žensko dijete koje ne treba ženiti”.

– Biti dijete one koja je preživjela ratno silovanje znači biti dijete neprijatelja i to u državi koja svojom šutnjom i neadekvatnim pravosudnim radom osnažuje i održava komfornu zonu za sve silovatelje. Znati da si rođen na takav način, a ne znati da li si ikad vidio lica silovatelja, itekako nosi teret sa sobom. Pođi u općinu, traže ime oca, pođi u školu, traže ime oca, pođi u supermarket i važi kilu banana, pitaju te čija si, kažeš majčino ime, nije dovoljno, čekaju pravi odgovor, ime oca. Treba prihvatiti gdje živiš, treba se osnažiti i biti spreman da čak ni javni govor gore navedene situacije neće zaustaviti. Javni govor podrazumijeva rizik, 30 godina komfora nije nešto čega se silovatelji žele odreći, a ti to ugrožavaš. Ima li iko da garantuje bilo kome od nas da nismo ugroženi? Jednom zlo, takvo zlo, nisam sigurna da postoji garant da neće uvijek ostati isto – iskreno će Ajna Jusić.

Mirna Omerčaušević/ Foto: Dejan Kožul

U radu sa djecom i majkama bitna je psihološka stručna priprema. Ističe dr. Amru Delić, koja je bila i neka vrsta zakonske vodilje jer im je davala uvid u strateški važne rezolucije, zakone, pravce…

– Sve dalje je naprosto žar i potreba za vriskom, iz čega su nastajali razni umjetnički izražaji, dok istovremeno nismo prestali da se educiramo. Svaka nam je edukacija bila važna da bismo razumjeli traumu, lakše je kad znaš šta te boli i kako to nositi i prebroditi – objašnjava Jusić.

Rad je doveo i do prvog velikog uspjeha po pitanju zakonodavstva, pa je tako u distriktu Brčko, baš po prijedlogu udruženja, usvojen novi Zakon o civilnim žrtvama rata.

– Tim zakonom bit će priznat status djece žena koje već imaju status civilnih žrtava rata. Nadam se da će omogućiti djeci da samostalno podnose zahtjeve za svoj status, bez obzira na to da li majke imaju status civilnih žrtava ili ne. Djeca rođena zbog rata su direktan produkt rata i smatramo da ona moraju biti uvrštena u kategoriju civilnih žrtava rata kako bi dobila beneficije i imala jednake mogućnosti kao djeca šehida ili boraca. Ona su apsolutno nevidljiva, i pravno i društveno. Ona su živi spomenici rata – ističe Mirna Omerčaušević.

Ne zna se pravi broj silovanih žena i djevojčica, ali i muškaraca u ratu, a procjenjuje se da je on između 20.000 i 50.000. Samo su rijetke majke progovorile i samo rijetko koje dijete je smoglo snage da o tome priča javno te da postane jedno od lica izložbe o kojoj pričamo.

– Ova lica koja danas vidimo u jednom su se trenutku spojila i zajedno ohrabrila da izađu pred publiku – kaže Omerčaušević i dodaje da je rad udruženja ohrabrio majke i djecu da im se jave i postanu članovi udruženja.

– Često nam se zna desiti kad odemo negdje da vidimo žene koje plaču u nekom ćošku i nekad se upitamo da li su i one prošle kroz te stravične zločine. Pozivamo ih da nam se jave, jer postojimo za njih kao podrška kroz njihovu borbu. Ne možemo uticati na to da li će neka majka svom djetetu reći za nastanak, ali želimo samo da shvate da nisu same, kako majke koje su preživjele strašan bol, tako i djeca – objašnjava.

Izložba nije jedini vid umjetnosti gdje su djeca sudjelovala. Tu je i predstava “In the Name of Father / U ime oca” austrijskog redatelja Darrela Toulona, rađena sa kazalištem u Tuzli.

– Kroz predstavu smo uspjeli da povežemo djecu i majke iz Ugande, Ruande i djecu Drugog svjetskog rata iz Njemačke. Ogromna je stvar povezati ljude koji su tako daleko, a toliko bliski, ljude koji dijele svoju problematiku i na neki način ponuditi metodologiju za sve naredne ratom pogođene države – ističe Omerčaušević.

Ono što je zajedničko djeci u BiH i Ruandi, naglašava Ajna Jusić, socioekonomska je marginalizacija, odbijanje od porodice, stigmatizacija i nasilje, a svi, uključujući i djecu “mirotvoraca”, imaju problem sa identitetom i osjećajem pripadanja.

– Vrlo često ni njihove majke ne žele navesti kako su djeca začeta i pomoći im u pristupu odgovarajućim servisima. Kad ova djeca budu usvojena, većinom im se govori da im je majka nestala, a otac ubijen u ratu – pojašnjava Jusić i dodaje da ta djeca predstavljaju “najvulnerabilniji dio populacije djece koja su pogođena ratom”.

– Pored nasilja i nesigurnosti, ne mogu ostvariti ni neka temeljna prava, poput prava da budu zaštićena od stigme i diskriminacije, prava na potpuni identitet, nacionalnost i porodicu, inkluziju. Kako govorimo o utjecajima na žrtvu seksualnog nasilja i torture u ratu, tako možemo govoriti i o posljedicama na djecu koja su produkt ratnog silovanja, i to na tjelesni, psihički, socijalni i ekonomski aspekt – napominje ona.

Važno je uvažiti vezu između nepoštivanja i zaštite ženskih prava i stigmatizacije djece rođene iz seksualnog nasilja. Djeca su često stigmatizirana zato što ih se percipira kroz način začeća, kroz očevu figuru. Stigmatizirana su ponašanjima potaknutim rodno diskriminirajućim, patrijarhalnim i patrilinearnim shvatanjima djetetovog identiteta.

– Neka društva zapravo tretiraju majčin identitet i biologiju kao “izbrisane” činom silovanja – ističe Jusić.

Na samom otvorenju pozvala je majke i djecu i iz Republike Srpske da im se jave. Za sada ta komunikacija nije ostvarena.

– Iskreno smo isticali da su se svi problemi sa kojima smo se suočavali mi kao djeca rođena iz čina ratnog silovanja mogli izbjeći da smo prigrlili koncept ravnopravnog učešća svih u ovom društvu. Izostanak primjene ravnopravnog, nenasilnog i inkluzivnog društva rezultirao je našim pojavljivanjem 25 godina nakon rata, nakon dugogodišnjeg zanemarivanja svih fizičkih, psihičkih, ekonomskih i socijalnih posljedica koje je zločin ratnog silovanja ostavio na nas, naše majke i cjelokupno bosanskohercegovačko društvo. Efekat diskriminacije, šutnje, neosuđivanja ratnih zločina, danas je naše društvo doveo u situaciju gdje se nasilje dešava svima, u bilo kom trenutku i na bilo kom mjestu, i na taj način samo nagomilavamo žrtve svih oblika nasilja koje ne dobivaju adekvatnu podršku – govori Jusić.

– Korijen našeg začeća je silovanje, najteži zločin protiv ljudskog života i dostojanstva. Ovo je naš najjači argument zašto moramo raditi istovremeno i sa društvom i sa državnim aparatima. Ovakav poduhvat donosi sigurnost svima nama i onima poslije nas, a mi smo dužni poštovati i one koji su, nažalost, izgubili živote pod velom rata i zločina – za kraj će Ajna Jusić.

Izložba se nakon svega vraća kući, u Tuzlu, pa će i do Goražda, gdje će je ugostiti članovi udruženja, a u najavi je i njen odlazak za Novi Sad.

Piše: Dejan Kožul/ Portal Novosti