Foto: DPA
Političke tenzije u Bosni i Hercegovini, najave eventualnih novih sukoba kao i kontinuirana ratnohuškačka retorika ostavljaju mentalne posljedice na sve građane ove države. Postavlja se pitanje kako sadašnja društveno politička situacija djeluje na 1.200.000 građana BIH koji prema procjenama boluju od PTSP-a.
Prvobitno poznat kao „Vijetnamski sindrom“ posttraumatski stresni poremećaj ili PTSP nastaje kao posljedica izloženosti stresnim doživljajima. Traumatski događaji iz 90-tih godina koji obuhvataju rat, mučenja, zarobljeništva, posmatranje smrti kao sastavnog dijela života ostavili su neizbrisivu traumu na građanima Bosne i Hercegovine.
Iako zvanične brojke ne postoje prema procjenama svjetske zdravstvene organizacije ratna dešavanja u BIH ostavile su posljedice na 1.800.000 stanovnika naše države dok od PTSP-a boluje preko 400.000 osoba.
„Je li rat u Bosni i Hercegovini realna opcija“, „Hoće li Dodik uvući BIH u novi rat“, „Hoće li opet biti rata u BIH“, „U BIH se vodi skriveni rat gdje su uvučene sve svjetske sile“… Ovo su samo neki od naslova internet medija koji opisuju društveno-političku situaciju u BIH nakon što je Milorad Dodik najavom o povlačenju Republike Srpske iz državnih institucija kao i eventualnom odcjepljenju kao dominantni narativ u javnom govoru vratio priču o novim sukobima na teritoriji BIH.
Prof. Esad Bajtal smatra da ovakav politički ambijent apsolutno odgovara nacionalnim liderima u BIH obzirom da vlast iza sebe nema moralnih, društvenih, privrednih niti drugih rezultata.
„Vlastodršcima odgovara upravo ovo stanje neizvjesnosti, straha, dizanja tenzija, odsustva budućnosti, bježanja ljudi iz zemlje jer što manje ljudi u BIH ima to je manje onih koji bi vršili pritisak bilo koje vrste kako na protestima tako i bilo kakvim vidom pobune. Dakle to je klima koja njima potpuno odgovara kako bi zadržali svoje vlastodržačke fotelje, a kako se to odražava na zdravlje naroda to ih ne zanima. Ali svaki medicinar, psiholog, psihijatar reći će vam da je ovo patološka društvena klima. Da je u pitanju bolesno društvo a ako je društvo bolesno onda će biti i bolesnih individua. Neko više, neko manje ali niko sačuvan ostati neće.“
Mi smo odavno u epidemiji PTSP-a
Na kompletnoj teritoriji Bosne i Hercegovine ne postoje zvanični podaci o broju oboljelih od PTSP-a niti postoje studije koje su istraživale ovu problematiku u posljednjih 20 godina. U Kantonu Sarajevo u periodu od 2008. do 2012. godine stručni tim koje je imenovalo Ministarstvo zdravstva KS provelo je projekat na teritoriji Kantona Sarajevo pod nazivom „Program praćenja, prevencije i liječenja demobilisanih branilaca i članova njihovih porodica od PTSP-a.
Prema podacima iz studije na području Kantona Sarajevo od 60 do 80 hiljada ljudi boluje od PTSP-a. Faruk Krek iz udruženja oboljelih od PTSP-a VOX Sarajevo ističe da su ove brojke konzervativna procjena.
„Broj oboljelih vjerovatno je veći. Porodice oboljelih nisu obuhvaćene ovim istraživanjem. Priča se, nažalost, tu ne završava. Naime, oboljeli od PTSP-a su uglavnom porodični ljudi tako da navedene cifre slobodno možemo pomnožiti sa brojem 3, oboljeli, supruga i dijete. Naime, poznat je transgeneracijski prenos PTSP-a sa roditelja na dijete kao i činjenica da su supruge oboljelih sekundarne žrtve PTSP-a. Ako želimo imati realnu sliku broja oboljelih možemo kalkulisati sa brojem od 1,2 miliona na nivou BiH, odnosno, 180-240 hiljada na nivou sarajevskog Kantona.“
Prema mišljenju Faruka Kreka nezainteresovanost, nedostatak empatije kao i nespremnost za rješavanje ovog problema izražen je na svim nivoima vlasti. Rezultat takvog odnosa je i podatak da je u periodu od 1995. do 2012. godine preko 1.500 pripadnika Armije BIH izvršilo suicid.
„Pretpostavka je da je do danas najmanje 2.500 suicida koje su počinili pripadnici ARBiH. Podaci o samoubistvu veterana pripadnika VRS i HVO su čak i procentualno i veći obzirom na odnos broja pripadnika. Ogorčenje nas veterana je i činjenica da su institucije FBiH zakonom ograničile PTSP na 1997.godinu. Naime, oboljeli koji su svoje oboljenje prijavili do novembra 1997. godine ostvaruju prava dok svi drugi ta prava ne mogu ostvariti ako su se prijavili nakon ovog datum. Naučna je činjenica da se PTSP može pojaviti i 20 godina nakon proživljene traume.“
U Kantonu Sarajevo ne postoji Centar za rehabilitaciju oboljelih od PTSP-a što je praksa u zemljama u okruženju. U tom kontekstu prema mišljenju Faruka Kreka oslikava se briga institucija o oboljelim od ovog sindroma.
„Mi danas, primjera radi, nemamo Centar za rehabilitaciju oboljelih od PTSP a što je praksa svih zemalja u okruženju, a posebno zapadnih zemalja. PTSP nije samo ratna priča. Od ove bolesti pojedinci obole i u mirnodopskim uslovima nakon poplava, požara, saobraćajnih nesreća, gubitka drage osobe. Dakle, svakako nam treba ovakav jedan Centar kojeg nemamo ni nakon 25 godina od kraja rata. Naše Udruženje intenzivno od 2017. godine radi na otvaranju jednog ovakvog Centra na području Kantona Sarajevo. Institucije generalno daju samo deklarativnu podršku nesvjesni da kao nevladina organizacija radimo njihov posao.“
Mi smo društvo puno rana i ožiljaka
U Bosni i Hercegovini postoji veoma mali broj udruženja koja se bave ovom tematikom. U FBIH pored udruženja VOX Sarajevo postoje udruženja u Tuzli, Goraždu, Bihaću i Zavidovićima.
Najave novih oružanih sukoba, izražena nacionalistička retorika kao i kompletna društveno-politička situacija prema mišljenju Faruka Kreka reflektiraju se na populaciju oboljelu od PTSP-a da dublji način.
„Većina oboljelih od PTSP su ratni veterani koji dobro znaju šta znači oružani sukob i šta takav sukob sa sobom donosi. Za razliku od poslijeratnih generacija mi vrlo dobro znamo da rat znači krv, bol i patnju. Gorko se vara svaki onaj ko misli da će iz rata izaći isti kakav je i ušao. Mnogo je onih koji su se prije zadnjeg rata busali u nacionalna prsa pa su porodicama vraćani u sanducima ili sa amputiranim udovima ili sa teškim mentalnim poremećajima. To je cijena oružanog sukoba. Svoje kapacitete i snagu treba da usmjerimo na razvoj ekonomije, pravnu sigurnost, poboljšanje školstva i zdravstva a ne razmišljati o novim sukobima koji će nam donijeti još veće rane i ožiljke od kojih se možda više nikad nećemo oporaviti.“
Prošle sedmice na vratima stana sarajevske katoličke porodice napisane su poruke uvrjedljivog i prijetećeg sadržaja. Ispod božićnog vijenca crnim markerom je ispisano „Hoćete li da vas kalašnjikovom išaram, imam ga? Kao i druge poruke prijetećeg sadržaja. Nakon reakcije policije medijima je saopšteno da je osoba koja je ovo napisala duševni bolesnik.
Psiholog Emina Žuna smatra da se ovaj slučaj može posmatrati u kontekstu permanentne atmosfere PTSP-a koju živimo.
„U kontekstu permanentne atmosfere PTSP-a koju živimo, ako to tako nazovemo, a koja podrazumijeva stalni osjećaj prijetnje i zaziranja od druge nacije, uz spremnost na reakciju bilo da se radio o napadu ili odbrani sve ove stvari mogu predstavljati „triger“. Čak i kad nema vanjskih povoda, dominantni nacionalistički viktimološki narativi ne dopuštaju predah i pauzu, nego stalno proizvode osjećaje prijetnje i ugroženosti kod ljudi. Drugim riječima političkim liderima jednostavno nije stalo da se ljudi detraumatiziraju jer ih stalno retraumatiziraju budući da im trebaju upravo takvi- spremni da se bore za njihove ciljeve, dok su uvjereni da se bore za vlastiti život i egzistenciju.“
Klinička psihologinja Đana Lončarica ističe da se sa sindroma PTSP-a vežu i drugi problemi fizičkih i mentalnih poteškoća koji onemogućavaju normalno djelovanje.
„Ono što je važno reći je da ljudi koji boluju od PTSP-a poimaju vrijeme u psihološkom i kronološkom potpuno različito. Trauma koja se desila prije 25 godina u psihološkom smislu kao da se desila jučer. Tako da za sve oboljele od PTSP-a bilo kakav nagovještaj rata ili bilo kakva situacija koja podsjeća na to može da bude okidač za ponovno preživljavanje traume te može ponovo uzrokovati dodatne probleme u funkcionisanju kako u svakodnevnici tako i u privatnom životu i odnosu sa porodicom, što obuhvata mnogo veći broj ljudi obuhvaćenih PTSP-om.“
Odgovorni u Bosni i Hercegovini u postratnom periodu učinili su veoma malo na liječenju mentalnog stanja građana ove države. Nažalost skoro tri decenije nakon rata bh. političari svojim izjavama i postupcima vratili su ambijent 90-tih godina. Najave novih sukoba, odcjepljenja kao i kontinuirano forsiranje nacionalne retorike zabrinulo je sve stanovnike ove države a najviše uplašilo upravo one koji su rat već preživjeli.
Tekst je nastao uz podršku Heinrich-Böll-Fondacije.
Autor: Predrag Blagovčanin, Tačno.net