Foto: Yupa Watchanakit / Mostphotos
Jedna studija je istražila što za žrtve seksualnog nasilja, koje su doživjele kao djeca, znači kada oni sami postanu roditelji? Kako oni doživljavaju činjenicu da su dobili djecu i moraju preuzeti odgovornost za njih?
Piše:
„Mnogi preživjeli dosta razmišljaju o tome žele li doista djecu ili ne, a razlog je njihov strah: što ako se to dogodi i mojoj djeci? Što ako ne budem mogao dovoljno dobro zaštititi djecu?” To kaže Ava Anna Johannson, jedna od pogođenih osoba koje su bile uključene u izradu studije koju je naručila „Neovisna komisija za obradu seksualnog zlostavljanja djece” u Njemačkoj.
Johannson je to i sama doživjela ili kako to žrtve često same kažu preživjela: zlostavljanje djece, seksualno nasilje prema djeci. Ona je odrasla na sjeveru Njemačke, od treće godine života seksualno su je zlostavljali njezin djed i drugi članovi obitelji. Nakon teške mladosti, s boravcima u psihijatrijskim klinikama, Johannson je završila školu. Studirala je, udala se, dobila djecu.
„Kada su moja djeca imala devet i jedanaest godina, moj se život raspao, zato što su me pregazila sjećanja na zlostavljanje. Bilo je čestih boravaka u psihijatriji i godina u kojima sam bila zabavljena prije svega savladavanjem posljedica”, priča ona. Od svega toga su najviše patila njezina djeca: „Seksualno nasilje protiv djece ostavlja trajne posljedice u životima pogođenih osoba, ali i njihove djece.”
Autorice studije su ispitale više od 600 pogođenih, odnosno osoba koje su u svom djetinjstvu bile seksualno zlostavljane. Kod 84 posto žrtava se radilo o ženama. „Traumatska iskustva mogu se prenijeti na sljedeću generaciju, ali to nije nužno uvijek slučaj. Nije opasnost samo u tome da su roditelji doživjeli nasilje, opasnost je u tome da ne dobiju dovoljno podrške i da se sami moraju nositi s tim”, kaže za DW sociologinja Barbara Kavemann, jedna od autorica studije.
Porod budi uspomene…
Brojne ispitanice su u tom kontekstu spomenule temu poroda. I kod Ave Anne Johannson je nakon rođenja njezinog prvog djeteta “oživjela” trauma ranijeg zlostavljanja. Posebno je traumatičan bio jedan medicinski zahvat, odnosno proširenje porođajnog kanala. “To me je totalno šokiralo”, priča ona. „Imala sam tako jak osjećaj kao da me se tretira poput nekog objekta, da se tu uopće ne radi o meni i mojim potrebama, da se priča o meni, ali ne i sa mnom.”
Johansson opisuje osjećaj nesvijesti i nepoštovanja prilikom poroda, o istim stvarima pričaju i mnoge žene koje su bile žrtve seksualnog nasilja. “Razrezali su me, kako bi izvadili bebu, a da me uopće nisu upozorili. Mislim da tu ima snažnih paralela sa zlostavljanjem, ta stvar ‘jednostavno-da-se-o-svemu-tome-ne-smije-pričati”, kaže ona. “Morate biti sretni što je dijete zdravo stiglo na svijet.”
Sociologinja Barbara Kavemann zahtijeva da njegovatelji i primanje, dakle osobe koje često uopće ne znaju ništa o ranijem životu rodilja, apsolviraju određena školovanja i treninge: „Nevjerojatno je malo senzibiliteta kod poroda, i to je generalna tema. To ne pogađa samo žene koje su doživjele seksualno nasilje, ali njih to pogađa posebno teško.”
Potrebno više podrške žrtvama
Posebno je kod muškaraca koji su bili ispitani u okviru studije izražen veliki strah da bi i oni sami mogli postati počinitelji, odnosno zlostavljači. To je na jednoj strani razlog zbog kojeg često odustaju od toga da i sami postanu roditelji, a s druge strane je razlog zbog kojeg ne traže hitno potrebnu pomoć. „Oni se boje tražiti pomoć zato što bivaju stigmatizirani kao žrtve nasilja, odnosno zato što im se govori da se ne bi mogli brinuti o svojoj djeci”, pojašnjava Kavemann.
Važno je i da roditelji objasne svojoj djeci što se dogodilo u prošlosti, važno je da odgovaraju na pitanja. „Djeca se mogu nositi sa svim tim stvarima kada vide i znaju da oni i njihovi roditelji imaju pravo na pomoć, a prije svega da znaju da to nije njihova krivnja”, dodaje ona.
Johansson se slaže s tim. Ona kaže da se za nju samu puno toga promijenilo kada je konačno počela sa svojom djecom pričati o onome što je sama doživjela kao dijete. “Počelo je tako da sam im rekla da mi nije dobro, da za to postoji jedan razlog i da sam potražila pomoć. To je za mene uvijek bilo najvažnije, da se moja djeca ne moraju zabrinuti za mene, da se ne osjećaju krivima, odnosno da dobijem pomoć.”
54 žrtve svaki dan…
„Neovisna komisija za obradu seksualnog zlostavljanja djece”, koju je etablirao Bundestag, istražuje od 2016. razmjere, vrste i posljedice seksualnog zlostavljanja djece i mladih u SR Njemačkoj i DDR-u. Komisija provodi ispitivanja, ali objavljuje i izvještaje s preporukom preventivnih mjera.
Preciznije informacije o raširenosti seksualnog zlostavljanja djece u Njemačkoj nisu raspoložive zbog nedovoljno podataka. Svjetska zdravstvena organizacija je od Njemačke zatražila da to korigira, odnosno da se ovaj problem još intenzivnije stavi u javni fokus. Najnovije statistike Saveznog ureda za borbu protiv kriminala polaze od toga da je u Njemačkoj, u prosjeku, svaki dan 54 djece i mladih pogođeno seksualnim zlostavljanjem.
Veliki je problem po mišljenju sociologinje Kavemann i u tome da se temi seksualnog zlostavljanja u obiteljima poklanja premalo pažnje, manje nego u usporedbi s institucijama, poput primjerice Katoličke crkve. Pogotovo u kontekstu činjenice da se mnoge žrtve zbog svog vlastitog iskustva odluče protiv djece. A neke osobe ni ne mogu dobiti djecu, zbog tjelesnih ozljeda koje su im nanijeli počinitelji.
Ava Anna Johannson, koja još uvijek pati od posljedica zlostavljanja kojemu je bila izložena, zato je posebno ponosna na činjenicu da se uspjela „izboriti” za povratak u život: „Imala sam dosta težak početak u životu, ali napravila sam najbolje što sam mogla, i sad sam uvjerena da sam na tom putu na dobar način mogla pratiti moju djecu.”