Foto: Etty Fidele – Unsplash
Glad se u svijetu na početku ovog milenija postepeno smanjivala, no polovinom druge dekade ponovo počinje rasti, osim u Kini. Nije prenaseljenost ono što uzrokuje glad, kako se to često tvrdi, nego nejednakost i prehrambeni sistem vođen profitom, sistem kojim dominira agrobiznis, sistem u kojem se osnovni materijal potreban za prehranu stotina miliona ljudi – najmanje – žrtvuje da bi nekolicina utažila glad za profitom. Ljudi su gladni ne zato što ih je previše, nego zato što je globalna proizvodnja hrane podređena interesima nekolicine kompanija s bogatog Sjevera.
Piše: Tricontinental: Institute for Social Research
S engleskog prevela: M. Evtov
Glad je nedopustiva.
Gladi je u svijetu između 2005. i 2014. godine bivalo sve manje, ali je otada u porastu; danas je glad u svijetu na razini iz 2010. godine. Glavna iznimka od ovog trenda je Kina, koja je 2020. godine iskorijenila ekstremno siromaštvo.
Izvještaj UN-ove Organizacije za hranu i poljoprivredu (eng. FAO) iz 2021. godine, Stanje sigurnosti hrane i prehrane u svijetu, navodi da „2020. godine gotovo svaka treća osoba u svijetu (2,37 milijardi) nije imala pristup adekvatnoj ishrani – povećanje od gotovo 320 miliona ljudi za samo godinu dana“. FAO predviđa da bi se prije suzbijanja pandemije COVID-19 broj gladnih mogao gotovo udvostručiti „ako se nešto hitno ne preduzme“.
Naučnici nas obavještavaju da hrane za stanovništvo ne nedostaje: ukupna ponuda kalorija po glavi stanovnika zapravo je diljem svijeta porasla.
Sva dosadašnja istraživanja dokazuju da glad nije uzrokovana prvenstveno nedostatkom hrane, nego nedostatkom sredstava za pristup hrani. Kako FAO piše 2014. godine, „sadašnji sistemi proizvodnje i distribucije hrane ne uspijevaju nahraniti svijet. Iako poljoprivreda proizvodi dovoljno hrane za 12 do 14 milijardi, s hroničnom glađu živi oko 850 miliona ljudi – ili svaki osmi pripadnik svjetske populacije“. Što je dijelom objašnjivo činjenicom da se trećina sve proizvedene hrane ili izgubi tokom obrade i transporta, ili baca.
Nije prenaseljenost ono što uzrokuje glad, kako se to često tvrdi, nego nejednakost i prehrambeni sistem vođen profitom, sistem kojim dominira agrobiznis, sistem u kojem se osnovni materijal potreban za prehranu stotina miliona ljudi – najmanje – žrtvuje da bi nekolicina utažila glad za profitom.
Šta je prehrambeni suverenitet?
Godine 1996. ulaze u opštu upotrebu dvije neophodne sintagme: prehrambena sigurnost i prehrambeni suverenitet.
Ideja prehrambene sigurnosti, nastala iz antikolonijalnih i socijalističkih borbi i formalno ustanovljena na FAO-ovoj Svjetskoj konferenciji o hrani (1974.), usko je povezana s idejom nacionalne prehrambene samodostatnosti. U okviru Rimske deklaracije (1996.) koncept prehrambene sigurnosti biva proširen da bi se u fokus stavila važnost ekonomskog pristupa hrani, i vlade se obavezuju da će – kroz politike raspodjele prihoda i hrane – garantovati hranu za sve.
Ideju o prehrambenoj suverenosti oblikovala je početkom 1990ih La Via Campesina, međunarodna mreža koja danas uključuje 200 miliona sitnih poljoprivrednika iz 81 zemlje, a kako bi insistirala ne samo na tome da vlade isporuče hranu, nego i da ljudima omoguće proizvodnju osnovnih namirnica.
Više od decenije kasnije, La Via Campesina, Svjetski marš žena i razne ekološke grupe održavaju Međunarodni forum za prehrambeni suverenitet. Na tom forumu, održanom u Nyéléniju (Mali) 2007. godine, razrađeno je šest ključnih komponenti tog suvereniteta:
-
Fokusirati se na potrebe ljudi, a ne na potrebe kapitala.
-
Priznati vrijednost proizvođača hrane kroz politike koje poljoprivrednike adekvatno vrednuju i obogaćuju njihovu egzistenciju.
-
Ojačati prehrambeni sistem osiguravajući da lokalne, regionalne i nacionalne mreže sarađuju s proizvođačima i potrošačima hrane i da ih adekvatno vrednuju. […]
-
Lokalizirati kontrolu proizvodnje hrane; drugim riječima, proizvođačima hrane dati pravo da definišu kako će organizovati zemlju i resurse.
-
Graditi relevantno znanje i vještine insistirajući na ozbiljnom shvatanju i daljnjem naučnom razvoju lokalnog znanja o proizvodnji hrane.
-
Raditi u skladu s prirodom, kroz poljoprivredne prakse koje ne uništavaju svijet prirode minimizirati štetu po ekosisteme.
Ideja „lokalnog“ zahtijeva jasnu procjenu klasne, etničke i rodne hijerarhije; ne postoji „lokalna zajednica“ ni „lokalna ekonomija“ koju ne razdiru eksploatacija i nasilje ovih hijerarhija.
Isto tako, lokalno znanje se mora primjenjivati ne zanemarujući napredak moderne nauke i njena otkrića u oblasti poljoprivrede.
Finansijske špekulacije urušavaju poljoprivredu
Platformu prehrambenog suvereniteta ujedinjuje jasna distinkcija od kapitalističkog oblika proizvodnje hrane.
Zemljama u razvoju ta liberalizacija prijeti i promjenom obrazaca usjeva – da bi mogle odgovoriti zahtjevima bogatijih država, što im onda narušava prehrambeni suverenitet. Još 2010. godine Olivier De Schutter, tadašnji UN-ov specijalni izvjestilac za ekstremno siromaštvo i ljudska prava, upozorava da tzv. hedge (investicioni) fondovi i penzioni fondovi i investicione banke urušavaju poljoprivredu špekulacijama putem robnih derivata. Ove finansijske metode, napisao je, „uglavnom ne brinu za osnove poljoprivrednog tržišta“.
Koncept prehrambenog suvereniteta je argument protiv ove vrste distorzije, ukorijenjene u otimačini zemlje koju vrše korporacije agrobiznisa. Korporacije poput Unilevera i Monsanta od početka ovog stoljeća provode najveće globalno prisvajanje zemlje našeg vremena, izazivajući najveće masovno kretanje stanovništva u istoriji i uništavajući odnos između ljudi i zemlje.
Dvije UN-ove rezolucije – jedna za proglašenje prava na vodu (2010.) a druga za utvrđivanje prava seljaka (2018.) – pomoći će nam u oblikovanju novog poljoprivrednog sistema koji se fokusira na poštovanje prirode i prava proizvođača (uključujući pristup zemlji) i koji vodu tretira kao opšte dobro, a ne kao robu.
Kako ćemo stvoriti pravedan sistem proizvodnje i distribucije hrane?
Organizacije poljoprivrednika stekle su dovoljno znanja o neuspjesima kapitalističkog oblika proizvodnje hrane. Njihovi precizni zahtjevi ističu drugačiji oblik proizvodnje, takav koji podrazumijeva veće demokratsko učešće u izgradnji i reprodukciji prehrambenih sistema, učešće koje uključuje intervenciju vlada, a ne agencija za pomoć ili privatnog sektora.
Iz njihovih brojnih zahtjeva izdvojili smo sljedeće:
Dati ljudima ekonomsku moć kroz:
-
Provođenje agrarne reforme koja bi poljoprivrednicima omogućila pristup zemljištu i sredstvima za obradu zemlje.
-
Razvijanje odgovarajućih oblika proizvodnje koji potiču – između ostalog – neki oblik kolektivnog djelovanja kako bi se iskoristile prednosti ekonomije razmjera.
-
Uspostavljanje lokalne samouprave u ruralnim područjima, gdje poljoprivrednici imaju političku moć potrebnu za oblikovanje politika u korist svojih života i zaštite ekosistema.
-
Jačanje sistema socijalne skrbi kako bi poljoprivrednici bili zaštićeni u nepovoljnim vremenima (loši vremenski uslovi, loša žetva i sl.).
-
Izgradnja sistema javne distribucije hrane, s posebnim naglaskom na eliminaciju gladi.
-
Dostupnost zdrave hrane javnim školama i jaslicama.
Osmisliti i provesti mjere za osiguranje isplativosti poljoprivrede kroz:
1. Sprečavanje bacanja jeftinih namirnica iz poljoprivrednih sistema globalnog Sjevera privilegovanih ogromnim subvencijama.
2. Proširivanje pristupa ruralnih proizvođača pristupačnim bankarskim kreditima i rasterećenje od duga neformalnim zajmodavcima.
3. Kreiranje politike za osiguranje minimalnih cijena poljoprivrednih proizvoda.
4. Razvoj javno finansiranih, održivih sistema za navodnjavanje, transportnih sistema, skladišnih objekata i prateće infrastrukture.
5. Poboljšanje proizvodnje hrane u zadružnom sektoru i poticanje javnosti na učešće u sistemima proizvodnje i distribucije hrane.
6. Izgradnja naučnih i tehničkih kapaciteta za održivu i ekološku poljoprivredu.
7. Ukidanje patenata na sjeme i uspostavljanje pravnih okvira za zaštitu autohtonih sjemena od komercijalizacije agrobiznisa.
8. Pružanje modernih poljoprivrednih resursa po pristupačnim cijenama.
Osmisliti demokratski sistem međunarodne trgovine kroz:
-
Demokratizaciju Svjetske trgovinske organizacije, koja bi uključivala: veće nacionalno učešće zemalja globalnog Juga u oblikovanju pravila odlučivanja, veću otvorenost procesa pregovora, […] te veće učešće organizacija poljoprivrednika u procesu donošenja pravila; veću transparentnost u mehanizmima trgovinskih sporova. […]
-
Smanjenje oslanjanja na moćne platforme globalnog Sjevera radi kreiranja politike i rješavanja potraživanja; ovo uključuje Organizaciju za ekonomsku saradnju i razvoj, kao i Međunarodni centar Svjetske banke za rješavanje investicionih sporova. Ova tijela su pod kontrolom globalnog Sjevera i gotovo isključivo djeluju u interesu multinacionalnih korporacija sa sjedištem na globalnom Sjeveru.