Šteti li patrijarhat i muškarcima?
Foto: Unsplash
U patrijarhalnom društvu poput našeg ne svjedočimo samo rodnoj neravnopravnosti u vidu nepovoljnog položaja žena, već i štetnim praksama koje pogađaju muškarce. Negativne učinke patrijarhalne strukture na muškarce kroz naučene vrijednosti, stavove, vjerovanja i pravila najčešće označavamo terminom toksični maskulinitet (ili toksična muškost).
Piše: Danijela Paska
Iako je srž patrijarhata uzdizanje muškaraca na povoljniji i dominantniji položaj u odnosu na žene, patrijarhalna struktura našeg društva ima štetne učinke na sve. Ta se štetnost očituje u društvenim očekivanjima o tome što pravi muškarac jest, što smije, a što ne smije, kako se treba ponašati i izgledati. Društvena očekivanja od muškaraca ukazuju na toksičnu muškost, a odnose se, na primjer, na agresivnost, dominaciju, potiskivanje emocija, zanemarivanje brige o vlastitom zdravlju (pogotovo o mentalnom zdravlju), gradnju identiteta isključivo na temelju posla, karijere i financija, nemogućnost dobivanja primarnog skrbništva nad djecom i sl.
A kako to da pričamo o pravima muškaraca i negativnim stečevinama našeg društva i tradicije? Jer feminizam ne zagovara samo prava žena, već i prava muškaraca. Drugim riječima, svrha feminizma jest borba i zagovaranje ljudskih prava nalažući rušenje patrijarhata kao štetne strukture za sve. No, prije nego što krenemo na detaljnije primjere toga kako patrijarhat šteti dječacima i muškarcima i zbog čega muškarci nose teret prosuđivanja jesu li dovoljne “muškarčine”, pozabavimo se razumijevanjem pojmova.
Toksični maskulinitet odnosi se na negativne aspekte tradicionalne muške uloge koju društvo često nameće muškarcima na razne načine: kroz svakodnevicu, odgoj, obrazovanje, posao, medije, društvene mreže… Ovaj pojam obuhvaća stavove, ponašanja i ideje poput one “što je muškarac bez brkova” ili “muškarci ne plaču”. Toksični maskulinitet često vodi do društvenih pritisaka na muškarce da se ponašaju na određeni način kako bi se smatrali “pravim muškarcima”, što može biti štetno i za same muškarce i za ljude oko njih. Kao rezultat toga, toksična muškost štetna je i za muškarce i za žene kao potlačene strane zbog dominacije muškaraca.
Iako može izgledati kao da im isključivo daje moć i privilegije, patrijarhat zapravo oduzima muškarcima emocionalnu slobodu, namećući im očekivanja koja moraju ispuniti. Kontinuirani pritisak na muškarce da se uklope u uske definicije maskuliniteta vodi ih u stalno natjecanje i potrebu da dokazuju svoju muškost kroz sljedeće naučene vrijednosti i obrasce ponašanja:
“Muškarci ne plaču” – potiskivanje emocija
Jedan od najraširenijih primjera toksične muškosti je ideja da muškarci ne smiju pokazivati emocije, osim možda ljutnje. Od malih nogu, dječaci su često učeni da ne smiju plakati jer je to “slabost” ili “ne muški”. Ova poruka potiče muškarce da potiskuju nepoželjne “slabe” i “negativne” emocije poput tuge, straha, pa čak i radosti, koje se inače pripisuju djevojčicama i ženama. S tom vrijednošću dječake se od malena uči da “ne budu djevojčice” i da ne plaču, a od muškaraca se u zrelijoj dobi očekuje da “ne bude dijete” i da ne pokazuje svoje slabosti. Sigurno ste mnogo puta u svojoj sredini čuli eufemizme “slabića” i “papučara” za “nedovoljno dobrog muškarca” koji ima razvijenu emocionalnu inteligenciju i otvoreno priča o svojim emocijama. Ova vrsta emocionalnog rada prati i ulogu oca, očinkse figure te ponašanja u obitelji gdje se prema rodnim stereotipima od muškarca ne očekuje da bude senzibilan, otvoren i da pokazuje njegovateljsku ulogu prema djeci i drugim članovima obitelji.
“Očvrsni (Man up) i nemoj tražiti pomoć”
Sljedeća štetna stečevina i naučeni obrazac patrijarhata za tradicionalnu ulogu muškarca jest traženje podrške i briga o zdravlju. Traženje pomoći – bilo emocionalne ili fizičke – često se smatra znakom slabosti. Muškarci su često pod pritiskom da “izdrže” i da se sami nose s problemima i boli, bilo da se radi o stresu na poslu, zdravstvenim problemima ili emocionalnim krizama. Depresija i narušeno mentalno zdravlje velika su stigma u hrvatskom društvu, ponajviše za muškarce, a ovako ignoriranje zdravstvenih problema ili odbijanja psihološke pomoći, može imati dugoročno ozbiljne posljedice za mentalno i fizičko zdravlje.
Natjecateljski karakter i pokazivanje dominacije u svemu
Rodni stereotip tradicionalnog muškarca svakako je njegova dominacija i snaga. Snaga i dominacija perpetuirane su kroz proces natjecanja. Drugim riječima, toksična muškost često promiče natjecanje između muškaraca, čak i u situacijama gdje to nije potrebno. Bilo da se radi o poslovnim uspjesima, fizičkoj snazi, broju romantičnih partnera ili financijskim postignućima, muškarci su pod pritiskom da se natječu jedni s drugima kako bi dokazali svoju “muškost”. Ova stalna potreba za dokazivanjem može dovesti do osjećaja nesigurnosti, frustracije i otuđenosti. U tradicionalnom smislu, patrijarhalna uloga muškarca primarno se veže uz skrbnika obitelja i onog koji će zarađivati i raditi, stoga gubitak posla ili manjak financija zabrinjava muškarce zbog osjećaja manje vrijednosti i gubitka vlastitog identiteta.
“Prava muškarčina” mora biti agresivna
Jedna od najštetnijih manifestacija toksične muškosti je poticanje na agresivnost kao oblik rješavanja sukoba ili dokazivanja muškosti. U mnogim društvima muškarci su ohrabreni da koriste fizičku snagu ili nasilje kako bi riješili nesuglasice, što može dovesti do nasilnog ponašanja, kako u obiteljskim, tako i u društvenim odnosima. Ovaj obrazac ponašanja potiče nasilje nad ženama, obiteljsko nasilje i druge oblike zlostavljanja.
Homofobija i omalovažavanje “ženskih” ponašanja
Toksična muškost također podrazumijeva odbacivanje svega što se smatra “ženstvenim”. Muškarci koji se ne uklapaju u stroge norme maskuliniteta često su izloženi ismijavanju ili nasilju. Bilo da se radi o muškarcima koji pokazuju emocionalnu osjetljivost, odabiru “nježniji” stil odijevanja ili imaju bliska prijateljstva s drugim muškarcima, toksična muškost nameće stigmu i kažnjava svaki oblik rodne nekonformnosti. Homofobija je često usko povezana s ovim aspektom, gdje su muškarci koji se percipiraju kao “premekani” meta nasilja i poniženja.
Toksična muškost je duboko ukorijenjena u naše društvo, ali to ne znači da je nepromjenjiva. Za muškarce, posljedice uključuju (mentalne) zdravstvene probleme, nemogućnost izražavanja emocija, povećan rizik od nasilja i ozljeda, te narušene međuljudske odnose. Prepoznajući ove obrasce u svakodnevnom životu i radeći na njihovom razbijanju, možemo stvoriti društvo u kojem svi, bez obzira na rod, mogu živjeti slobodnije i sretnije. Borba protiv toksične muškosti nije samo borba za muškarce, već za cijelo društvo, koje može napredovati samo kada svi imaju slobodu, bez tereta nametnutih rodnih uloga.
Iako živimo u svijetu u kojem smo na svakodnevnoj razini bombardirani sadržajem i porukama o maskulinitetu i feminitetu, važno je prepoznati da ne postoji “jedan pravi način” koji čini “pravog” muškarca. Od modne industrije, romantičnih i akcijskih filmova, fitness industrije, tržišta, do obiteljskih odnosa – na svim tim mjestima možemo uočiti obrasce koji dječacima i muškarcima šalju toksične poruke o tome što ih čini muškarcima. Rušenje ovih obrazaca ključno je za stvaranje zdravijeg društva koje potiče emocionalnu inteligenciju, empatiju i ravnopravnost. Umjesto pritiska da se pridržavaju zastarjelih normi, muškarci trebaju biti ohrabreni da izražavaju svoje osjećaje, budu ranjivi i otvoreni.
