Foto: epa
Nakon pobjede nad Assadom nova vlada stoji pred izazovom kako da integriše mnogobrojne milicije i izgradi stabilnu državu
Piše: Wolf-Christian Paes
To je bio veliki momenat za novog vladara u Damasku – na jednoj „konferenciji pobjede“ dugogodišnji vođa Hayat Tahrir al-Shama (HTS) Ahmed al-Sharaa izabran je 29. januara 2025. za prelaznog predsjednika Sirije. Al-Sharaa, čiji savez pobunjenika je iznenađujuće srušio režim Bashara al-Assada u toku samo nekoliko dana, nakon preuzimanja vlasti uradio je puno toga ispravno. Tako je on koji je tek 2016. raskinuo sa islamističkom terorističkom organizacijom Al-Kaida, mnogim religijskim i etničkim manjinama obećao zaštitu i obnovu sa strane državnih institucija. Također su u velikoj mjeri izostale akcije osvete protiv nekadašnjih podržavalaca Assadovog režima. Od preuzimanja vlasti mnoge međunarodne delegacije, među njima i njemačka ministrica vanjskih poslova Annalena Baerbock, otvorile su vrata u Damasku. Spremnost za saradnju sa prelaznom vladom koju on vodi svuda je prepoznatljiva.
Uprkos tome, jedno važno pitanje ostaje otvoreno – šta će dalje biti sa, zavisi od načina brojanja, stotinama naoružanih grupa? Slike sa konferencije pobjede pokazuju Al-Sharaau u tamnom odijelu okruženog ljudima u maslinastim uniformama: To su najvažnije vođe različitih naoružanih grupa čiji borci su podržali ofanzivu protiv Assada krajem 2024. Svi oni su u decembru najavili da bi htjeli svoje jedinice podrediti sirijskom ministarstvu odbrane koje sada vodi HTS. Drugi naoružani pokreti, među kojima je od Kurda dominirani Syrian Democratic Forces (SDF), kao i različite manje grupe pobunjenika iz Suvajde i Dara sa juga Sirije, bile su nasuprot tome malo zastupljene, kao i sirijsko civilno društvo.
To pokazuje različitost izazova za novu vladu. Iako je rušenje Assada pozdravljeno od širokih dijelova sirijskog društva, politička moć novog vođstva bazira se prije svega na komandantima raznih naoružanih grupa. Nakon otpuštanja vodećih predstavnika starog režima HTS je doduše preuzeo državni aparat, ali on raspolaže sa malo iskustva u birokratskom svakodnevnom poslu. „Pet komandanata, koji preko WhatsAppa pokušavaju da vode jednu državu“, tako opisuje jedan iskusni poznavalac Sirije aktuelnu situaciju u Damasku. Tako nije začuđujuće da se državne institucije i dalje nalaze u postrevolucionarnom stanju šoka. To posebno važi za područje javne sigurnosti – u stanovništvu omraženi policijski službenici starog režima su ili pobjegli ili su otpušteni. Njihov posao preuzeli su slabo pripremljeni i brojčano nedovoljni borci HTS-a.
Borbe između sirijskih milicija koje podržavaju Turska i SDF se i nakon pada Assada nastavljaju
Kao drugo, nova vlada ni u kom slučaju ne kontroliše cjelokupnu državnu oblast. Na sjeveroistoku Sirije SDF i dalje drži oko četvrtinu zemlje i izgradio je tamo vlastite upravljačke strukture. Turska vlada, koja se i sama ubraja među one koji podržavaju HTS, napada SDF i predbacuje im da žele stvoriti nezavisnu kurdsku državu. Borbe između sirijskih milicija koje podržavaju Turska i SDF nastavljaju se i nakon pada Assadovog režima.
Na jugozapadu izraelska vlada je iskoristila pad da zauzme dalje dijelove Sirije. Prema izvještajima izraelskih medija cilj je stvaranje „zone uticaja“ da bi se štitila naselja na okupiranom Golanu. Već u decembru izraelsko vazduhoplovstvo izvelo je više stotina napada na sirijske vojne objekte da bi se spriječilo da zalihe modernog oružja padnu u ruke pobunjenika. Al-Sharaa je kritikovao napade i izraelski prodor, ali je istovremeno naglasio želje svoje vlade za mirom. Uočljivo je da ovo prilično pomirljivo stajalište koristi Iran, čiji je uticaj značajno opao nakon revolucije, kako bi prikazao HTS kao izraelskog slugu i izdajicu palestinske stvari. Iranska revolucionarna garda je padom Assada izgubila važne transportne veze za švercovanje svojim saveznicima u Libanu. Teheran nije spreman da ovo prihvati i već je počeo ciljanom kampanjom dezinformacija širiti nemir među etničkim i religijskim manjinama. Tako navode da je umjereni stav novih vlastodržaca samo fasada i da u stvarnosti HTS hoće da stvori islamski kalifat prema afganistanskom modelu.
Upravo među alavitima ova priča ima odjek. Slično kao SDF, milicije Druza ili borci Southern Operationsa, većina alavitskih boraca nije spremna da preda svoje oružje. Ove grupe ujedinjava ne samo njihovo odbijanje turskog uticaja i fundamentalistička ideologija HTS-a nego i činjenica da su prije toga imali dogovore sa Assadovim režimom. Ako bi HTS pokušao da ih silom razoruža, moglo bi to označiti početak novog sirijskog građanskog rata. Usto dolazi da bi se mnogi od Al-Sharaa otpušteni pripadnici Assadovih sigurnosnih snaga vjerovatno priključili budućoj anti-HTS koaliciji. Takav pokret mogao bi ponovo dobiti iransku i možda i rusku podršku, što bi dovelo do dalje eskalacije konflikta.
Ovo jasno pokazuje da razoružanje raznih milicija, kao i izgradnja novog, ideološki i etnički neutralnog sigurnosnog aparata, predstavlja centralni budući zadatak za novu sirijsku vladu. Doduše, više od 70 naoružanih grupa je nakon pobjedničke konferencije obećalo svoje uključenje u nove sirijske oružane snage, ali do sada nema konkretnih planova kako ovaj proces treba da teče. Integracija treba da se provede postepeno, što upućuje na to da su pojedine grupe doduše spremne da se potčine zajedničkoj vrhovnoj komandi – vjerovatno u nadi da će ubuduće biti plaćani iz sirijske državne kase – ali bi htjeli da bar privremeno zadrže svoju autonomiju i kontrolu nad oblastima koje drže.
Međutim, ovaj pragmatičan pristup već nosi rizik neuspjeha
Međutim, ovaj pragmatičan pristup već nosi rizik neuspjeha jer postojeće komandne strukture ostaju zadržane. Kako se moglo posmatrati u drugim konfliktnim regionima – od Libije do Južnog Sudana – time raste rizik od toga da političke napetosti brzo prerastu u nasilje. Osim toga, vidljivo je da ekonomski teško oslabljena sirijska država jedva može biti u položaju da dugoročno finansira više desetina hiljada uglavnom loše obučenih boraca. Razboritiji pristup bio bi, s jedne strane, razoružati pripadnike pobunjeničkih grupa i materijalnom potporom podsticati njihovu reintegraciju u civilni život. Na drugu stranu morao bi se izgraditi novi, profesionalni sigurnosni aparat koji bi bio u istoj mjeri otvoren za pripadnike svih grupa sirijskog stanovništva.
Pozitivna iskustva sa ovim modelom napravila je međunarodna zajednica, naprimjer nakon kraja građanskog rata u Liberiji. Tamo je robusna mirovna misija UN-s spriječila nastajanje sigurnosnog vakuuma. Međutim, sličan scenario u Siriji teško se može očekivati. HTS je na distanci od UN-a, a Savjet bezbjednosti je podijeljen u ocjeni stanja. Osim toga, i dalje postoje sankcije UN-a protiv HTS-a, što znatno otežava saradnju u reformi sigurnosnih snaga.
Ukidanje ili i samo ublažavanje sankcija moglo bi biti zaustavljeno zbog veta Kine (u redovima HTS-a bore se i ujgurski džihadisti) i možda Rusije. Zapadni partneri, među njima i Njemačka, signalizirali su doduše interes za saradnju sa novim vlastodršcima, ali ipak oklijevaju da se uključe u vruće teme kao razoružanje i demobilizacija. I od Turske i država Zaliva do sada nisu poznate iole značajnije inicijative u ovome pravcu.
Ova međunarodna suzdržanost je problematična jer iskustva iz drugih konfliktnih regiona pokazuju da je vremenski prostor za temeljne reforme u ovom području ograničen. Što se duže odvija demobilizacija i stvaranje novih sigurnosnih snaga to je veći rizik od neuspjeha. Etničke i konfesionalne napetosti mogle bi se zaoštriti i zemlja bi mogla nakon završetka revolucionarne euforije ponovo postati igračka regionalnih sila. Zbog toga bi bilo važnije da međunarodna zajednica podrži sirijsku vladu u ovom procesu savjetima i djelovanjem.
ipg-journal.de
Preveo i prilagodio: Ešref Zaimbegović/ Tačno.net