Šta je Einstein mislio kad je rekao da se Bog ne kocka
Niels Bohr i Albert Einstein, 11. decembar, 1925. Foto: Paul Ehrenfest/Wikipedia
“Teorija može mnogo toga, ali teško da nas može približiti tajni Starog”, napisao je Albert Einstein u prosincu 1926. “U svakom slučaju uvjeren sam da se On ne kocka.”
Einstein je odgovarao na pismo njemačkog fizičara Maxa Borna. Srce nove teorije kvantne mehanike, tvrdio je Born, kuca nasumično i nesigurno, kao da pati od aritmije. Dok je fizika prije uvijek bila usmjerena na ovo i dobivanje onog, nova kvantna mehanika je rekla da kada radimo ovo, ono dobivamo samo s određenom vjerojatnošću. A u nekim okolnostima mogli bismo dobiti i nešto drugo.
Einstein se ni najmanje nije slagao, a njegovo inzistiranje na tome da se Bog ne kocka sa svemirom odzvanja kroz desetljeća – jednako poznato, a opet nedokučivo u svom značenju kao i E = mc2. Što je Einstein time mislio? I kako je zamišljao Boga?
Hermann i Pauline Einstein bili su Aškenazi Židovi i nepraktikanti. Unatoč sekularizmu njegovih roditelja, devetogodišnji Albert otkrio je i prigrlio judaizam s priličnom strašću, te je neko vrijeme bio savjestan prakticirajući Židov. Slijedeći židovske običaje, njegovi bi roditelji svaki tjedan pozvali siromašnog učenjaka da s njima podijeli obrok, a od siromašnog studenta medicine Maxa Talmuda (kasnije Talmeya) mladi i dojmljivi Einstein učio je o matematici i znanosti. Progutao je svih 21 tomova Popularnih knjiga o prirodnim znanostima Aarona Bernsteina (1880). Talmud ga je potom usmjerio prema Kritici čistog uma Immanuela Kanta (1781.), s koje je prešao na filozofiju Davida Humea. Od Humea, bio je relativno kratak korak do austrijskog fizičara Ernsta Macha, čija je žestoko empiristička filozofija koja se temelji na principu “viđenje znači vjerovanje” zahtijevala potpuno odbacivanje metafizike, uključujući pojmove apsolutnog prostora i vremena, kao i postojanje atoma.
Ovo intelektualno putovanje nemilosrdno je razotkrilo sukob između znanosti i svetih spisa. Sada 12-godišnji Einstein se pobunio. Razvio je jaku odbojnost prema dogmi organizirane religije, koja će potrajati cijeli njegov život; odbojnost koja se proširila na sve oblike autoritarnosti, uključujući bilo koju vrstu dogmatskog ateizma.
Ta žestoka konzumacija empirističke filozofije u mladosti dobro će poslužiti Einsteinu nekih 14 godina kasnije. Machovo odbacivanje apsolutnog prostora i vremena pomoglo je oblikovati Einsteinovu teoriju relativnosti (uključujući legendarnu jednadžbu E = mc2), koju je formulirao 1905. dok je radio kao “tehnički stručnjak treće klase” u Švicarskom patentnom uredu u Bernu. Deset godina kasnije, Einstein će dovršiti transformaciju našeg razumijevanja prostora i vremena formulacijom svoje opće teorije relativnosti, u kojoj je sila gravitacije zamijenjena zakrivljenim prostor-vremenom. Ali kako je rastao i postajao mudriji, počeo je odbacivati Machov agresivni empirizam pa je jednom prilikom izjavio da je “Mach bio jednako dobar u mehanici koliko je bio grozan u filozofiji.”
S vremenom je Einstein razvio puno realističniju poziciju. Radije je prihvaćao sadržaj znanstvene teorije realno, kao kontingentno “istiniti” prikaz objektivne fizičke stvarnosti. Iako ga religija nije zanmala, vjera u Boga koju je nosio sa sobom još od svog kratkog koketiranja s judaizmom postala je temelj na kojem je izgradio svoju filozofiju. Kada su ga upitali o temelju svog realističkog stava, objasnio je: “Nemam boljeg izraza od izraza ‘religiozan’ za povjerenje u racionalni karakter stvarnosti i u to da je ona, barem donekle, dostupna ljudskom razumu.”
Ali Einsteinov Bog bio je Bog filozofije a ne religije. Kada su ga mnogo godina kasnije pitali vjeruje li u Boga, odgovorio je: “Vjerujem u Spinozinog Boga, koji se otkriva u zakonitom skladu svega što postoji, ali ne u Boga koji se brine za sudbinu i djela čovječanstva”. Baruch Spinoza, suvremenik Isaaca Newtona i Gottfrieda Leibniza, zamislio je Boga kao istovjetnog s prirodom. Zbog toga su ga smatrali opasnim heretikom te je bio ekskomuniciran iz židovske zajednice u Amsterdamu.
Einsteinov Bog je beskrajno superioran, ali neosoban i neopipljiv; suptilan, ali ne i zlonamjeran. Također je čvrsti determinist. Što se Einsteina tiče, božji “zakoniti sklad” uspostavljen je u cijelom kozmosu striktnim pridržavanjem fizičkih načela uzroka i posljedice. Dakle, u Einsteinovoj filozofiji nema mjesta za slobodnu volju: “Sve je određeno, početak kao i kraj, silama nad kojima nemamo kontrolu… svi mi plešemo na tajanstvenu melodiju koju u daljini intonira nevidljivi svirač.”
Posebna i opća teorija relativnosti pružile su radikalno novi način poimanja prostora i vremena i njihove aktivne interakcije s materijom i energijom. Te su teorije u potpunosti u skladu sa zakonitim skladom koji je uspostavio Einsteinov Bog. Ali nova teorija kvantne mehanike, koju je Einstein također pomogao stvarati 1905., govorila je nešto drugo. Kvantna mehanika govori o interakcijama koje uključuju materiju i zračenje, na razini atoma i molekula, postavljenih na pasivnu pozadinu prostora i vremena.
Godine 1926. austrijski fizičar Erwin Schrödinger radikalno je transformirao teoriju, formuliravši je u terminima prilično nejasnih “valnih funkcija”. Sam Schrödinger ih je radije tumačio realistično, kao opis “valova materije”. Međutim, jačao je konsenzus, koji su snažno promicali danski fizičar Niels Bohr i njemački fizičar Werner Heisenberg, da se nova kvantna reprezentacija ne bi trebala shvatiti previše doslovno.
U biti, Bohr i Heisenberg tvrdili su da je znanost konačno uhvatila korak s konceptualnim problemima opisa stvarnosti na koje su filozofi stoljećima upozoravali. Bohr je citiran kako je rekao: “Ne postoji kvantni svijet. Postoji samo apstraktni kvantni fizički opis. Pogrešno je misliti da je zadatak fizike otkriti kakva je priroda. Fizika se bavi onim što možemo reći o prirodi.” Ovu donekle pozitivističku izjavu ponovio je Heisenberg: “Moramo zapamtiti da ono što promatramo nije priroda sama po sebi, već priroda izložena našoj metodi ispitivanja.” Njihova, u širem smislu tog pojma, antirealistička “Kopenhaška interpretacija” – poricanje da valna funkcija predstavlja stvarno fizičko stanje kvantnog sustava – brzo je postala dominantan način razmišljanja o kvantnoj mehanici. Novije varijacije takvih antirealističkih tumačenja sugeriraju da je valna funkcija naprosto način “kodiranja” našeg iskustva ili naših subjektivnih uvjerenja proizašlih iz našeg iskustva fizike, što nam omogućuje da upotrijebimo ono što smo naučili u prošlosti da predvidimo budućnost.
Ali to je bilo u potpunoj suprotnosti s Einsteinovom filozofijom. Einstein nije mogao prihvatiti tumačenje u kojem glavni objekt predstavljanja, valna funkcija, nije “stvaran”. Nije mogao prihvatiti da bi njegov Bog dopustio da se zakoniti sklad tako potpuno raspadne na razini atoma, uz bezakoni indeterminizam i neizvjesnost, s učincima koji se ne mogu u potpunosti i nedvosmisleno predvidjeti iz njihovih uzroka.
Pozornica je tako bila pripremljena za jednu od najznačajnijih rasprava u cjelokupnoj povijesti znanosti, jer su se Bohr i Einstein sučeljavali oko tumačenja kvantne mehanike. Bio je to sukob dviju filozofija, dva sukobljena skupa metafizičkih predodžbi o prirodi stvarnosti i onome što bismo mogli očekivati od znanstvenog prikaza istoga. Rasprava je započela 1927. godine, a iako protagonisti više nisu s nama, rasprava je još uvijek vrlo živa. I neriješena.
Mislim da Einsteina to ne bi posebno iznenadilo. U veljači 1954., samo 14 mjeseci prije nego što je umro, u pismu američkom fizičaru Davidu Bohmu napisao je: “Ako je Bog stvorio svijet, njegova primarna briga svakako nije bila da nam olakša njegovo razumijevanje.”
Jim Baggot, Aeon
Prevod- Digitalna demokracija
