Ilustracija: OguzhanDursun / Shutterstock.com
Učenik koji često izostaje narušava radnu atmosferu unutar odjeljenja i demorališe ostale đake gradeći potcjenjivački stav prema obrazovanju.
piše: Mirza Herco
U osnovnim i srednjim školama u Zeničko-dobojskom kantonu svake godine raste broj izostanaka: u školskoj 2018/19. godini zabilježeno je prosječno 40 izostanaka po učeniku u osnovnim i 66 u srednjim školama, a u 2019/2020. godini 38 u osnovnim i 63 izostanka po učeniku u srednjim školama. Najveći broj evidentiranih neopravdanih izostanaka je zbog kašnjenja na nastavu.
Kako vrijeme odmiče problem velikog broja izostanaka sa nastave sve je veći, pa ponekad djeluje da su ranije generacije bile supermeni jer su se rjeđe razbolijevale i manje kasnile na časove.
U čemu je razlika između jednih i drugih đaka? Trag najčešće vodi u pravcu roditelja, koji od početaka obrazovanja pokazuju slabost prema svojoj djeci. Mnogi su podlegli iskušenju da na žalbe svog djeteta da ga boli stomak ili glava opravdaju izostanak iz škole ne razmišljajući da je slučajno upravo taj dan test iz matematike. Problem nastaje kada dijete shvati da može iskorištavati roditeljsku slabost, pa to izgleda kao grudva koja se kotrlja i postaje sve veća, kućni prag postaje teže preći i krenuti u školu, jer onda jača strah od nagomilanog gradiva, kao i od susreta sa nastavnicama i provjera znanja.
Jedan od interesantnih primjera na koji sam naišao je da učenicu strašno boli uho u popodnevnim i večernjim satima i ne može zaspati zbog bolova, a onda, pošto je neispavana, ujutro ne može ići u školu. Vjerujete li u ovo opravdanje? Svojim ušima sam ga čuo. Meni se čini da tu učenicu boli uho za školom.
Sjećam se učenika čiji su roditelji razvedeni: živio je sa majkom koja je radila u drugom gradu i odlazila na posao prije njegovog odlaska na nastavu. Telefonski ju je obavještavao da je na nastavi ili da ima stomačnih problema i sl., a zapravo je ostajao kod kuće i sve vrijeme igrao kompjuterske igrice. Odali su ga, meni kao razredniku, njegovi drugovi iz razreda. Kada sam podvukao broj izostanaka, bio je pred isključenjem iz škole. Međutim, intervencijom pedagoga i vrlo ozbiljnim razgovorom s njim i njegovom majkom, zadržan je u školi, ali do kraja srednjoškolskog obrazovanja nije smio izostajati s nastave, čak i kada je bio stvarno bolestan. Sjećam se, također, kada je ulogu starije sestre jedne učenice odigrala njena prijateljica i pravdala joj izostanke. Učenica je iskoristila činjenicu da njena novopečena razrednica nije iz grada u kojem radi i da ne poznaje teren, pa je izostajala s nastave kad joj je odgovaralo. Istina, znam i za slučaj kada otac nije želio opravdati izostanke svoje kćeri i odmah je rekao da je to neopravdano, a kod kuće joj je otvoreno rekao da će je podržati ukoliko ne želi da se školuje, ali da neće podržavati laži. Sama učenica mi je to ispričala. Pošto je bila ambiciozna, nakon toga se riješila djetinjarija i odgovorno posvetila obrazovanju.
Mnogo je zamki u toj igri u koju mogu upasti i razredne starješine, pogotovo neiskusne, i roditelji, kao i ostali nastavnici i pedagozi, a učenik koji često izostaje zloupotrebljavajući roditeljsku ljubav narušava radnu atmosferu unutar odjeljenja i demorališe ostale đake u radu, gradeći potcjenjivački stav prema školi i općenito o obrazovanju, jer – svako može završiti školu.
Drugi izazov koji se pojavio posljednjih godina, zbog nedostatka radne snage, jeste da se mnogi đaci u starijim razredima srednje škole zaposle, uglavnom radeći kao konobari, u skladu sa smjenama u školi. Oni su stoga uglavnom premoreni i neispavani i često izostaju sa nastave, pa se sve to odražava i na rezultate u učenju. Jedan učenik, koji boluje od hronične bolesti što ograničava njegove radne sposobnosti, vrlo često izostajao je s nastave, što ga je dovelo do polaganja razrednog ispita (ispit koji se polaže ukoliko učenik u toku drugog polugodišta ima više od 30% izostanaka u odnosu na fond sati nastavnog predmeta). Za izostanke je imao ljekarsko opravdanje. Međutim, njegova dijagnoza nije ga spriječila da radi u nargila baru tokom trećeg i četvrtog razreda, i nije izostajao sa posla.
Prema pravilniku koji se odnosi na neopravdano izostajanje s nastave za gimnazije, kada učenik ima od jednog do pet neopravdanih izostanaka izriče mu se ukor razrednika i vrlo dobro vladanje, kada ima od šest do deset neopravdanih izostanaka izriče mu se ukor razrednog vijeća i dobro vladanje, kada ima od 11 do 15 neopravdanih izostanaka izriče mu se ukor direktora i vladanje zadovoljava, ako ima od 16 do 20 neopravdanih izostanaka izriče mu se ukor nastavničkog vijeća i loše vladanje, a ako ima preko 20 neopravdanih izostanaka donosi se isključenje iz škole. U tehničkim i stručnim školama je nešto drugačije: učeniku koji ima od 10 do 15 neopravdanih izostanaka izriče se ukor razrednika i vladanje vrlo dobro; od 16 do 20 neopravdanih izostanaka izriče se ukor razrednog vijeća i vladanje dobro; od 21 do 25 neopravdanih izostanaka izriče se ukor direktora i vladanje zadovoljava; od 26 do 30 neopravdanih izostanaka izriče se ukor nastavničkog vijeća i vladanje loše, a preko 30 neopravdanih izostanaka – donosi se mjera isključenja iz škole.
Pravilnik su dužni primjenjivati svi, od razrednika, pedagoga, do uprave škole, ali često se zbog nekih subjektivnih okolnosti, kao što je popustljivost razrednika i ostalih, a ponekad i zbog neiskustva razrednika gomilaju izostanci. Tako se prolongira njihovo pravdanje, što stvara svojevrsnu anarhiju u odjeljenjima i mnogi đaci onda počnu razmišljati: Kad može on/ona, mogu i ja! Zbog toga je neophodno na vrijeme i dosljedno regulisati ovaj dio razredničkih, odnosno pedagoških obaveza.
Kako izaći nakraj ili ublažiti ovaj problem, koji postaje uočljiviji? Jedno od rješenja je dosljedno primjenjivanje pravilnika o regulisanju izostanaka sa nastave, u kojem piše da roditelj može opravdati izostanak učenika u trajanju od jednog nastavnog dana. Ukoliko učenik izostane s nastave više dana, roditelj je dužan donijeti ljekarsko opravdanje kojim se potvrđuje razlog izostanka, ukoliko se radi o bolesti. Drugi način koji evidentno smanjuje broj izostanaka je konstantna, odnosno trenutna reakcija razrednika – on odmah stupa u kontakt s roditeljem učenika koji je izostao s nastave.
Kada učenik iskorištava nesređene porodične odnose, neophodan je intenzivan rad pedagoga koji, pored razrednika, trebaju posvetiti izuzetnu pažnju razvoju djeteta u odgovornu i zrelu osobu. U krajnjem slučaju uključuje se i socijalni radnik.
Razrednici bi trebali redovno obavještavati pedagoge o učenicima koji često izostaju, a potrebna je i analiza na sjednicama nastavničkih vijeća nakon svakog mjeseca. Uključivanje socijalnih radnika u ovu problematiku posebna je priča jer đaci u školama ZDK najčešće potiču iz manjih sredina i uključivanje Centra za socijalni rad za mnoge roditelje znači neku vrstu etiketiranja djece, što često izaziva kontraefekt. Rješenje bi možda bilo i zapošljavanje socijalnih radnika u školama. Konkretan primjer imamo iz Švedske, gdje postoje profesionalno angažovane osobe kojima je jedini zadatak da prate problematičnog učenika i pokušavaju ga motivisati da redovno pohađa nastavu. Primjeri iz prakse pokazuju da se ovaj pristup isplati – nakon jedne godine takvog rada učenik je nastavio samostalno i disciplinovano pohađati nastavu.
Uloga ministarstva obrazovanja je da propisuje pravilnike, a škola da ih primjenjuju. Pitanje je da li bi ministarstvo moglo u pravilnicima uvesti neki oblik podsjećanja na obaveze za razrednike ili pedagoge u školama, ali i za roditelje, jer su oni ipak najodgovorniji za svoju djecu (kao što je predviđena kazna za roditelje čije dijete nije upisano u školu). No, time se otvara pitanje odmjeravanja kazne i njene svrsishodnosti.
Izostajanje s nastave jedan je od velikih problema posljednjih godina. Veoma je važno naći adekvatno rješenje za njega jer je obrazovanje put izgradnje učenica i učenika u odgovorne osobe, koje će moći odgovoriti izazovima života, ili bi barem to trebalo biti, iako ponekad od tog puta odustaju i sami prosvjetni radnici.