Bosna i Hercegovina zabilježila je najveću stopu smrtnosti od Covid-19 na zapadnom Balkanu, budući da zdravstveni sustav oslabljen smanjenjem proračuna nije mogao odgovoriti na pritisak pandemije. Ova teška situacija samo je pogoršana ograničenim pristupom cjepivima.
Tijekom lipnja zdravstveni radnici u državnim institucijama u različitim kantonima Bosne i Hercegovine (BiH) stupili su u štrajk u znak protesta zbog pogoršanja radnih uvjeta u tom sektoru. Zdravstveni radnici u Kantonu Sarajevo, jednoj od deset administrativnih jedinica u zemlji, posljednja su 22 mjeseca agitirali za bolje plaće i uvjete rada, no nisu naišli na zadovoljavajuću reakciju Vlade. Konačno, 14. lipnja, pokrenuli su štrajk.
U isto vrijeme, radnici doma zdravlja u gradu Odžak, Posavski kanton, stupili su u štrajk nakon što im nisu isplaćene plaće za svibanj. Radnici su istaknuli uvjete u kojima je centar bio prisiljen raditi. Jedan od liječnika, Mirza Omerbašić, rekao je medijima da je situacija postala neodrživa nakon što lokalna vlast ranije ove godine nije izdvojila sredstva za rad centra. Iako se oba događaja odnose na pandemiju Covid-19 kao uzroka pogoršanja radnih uvjeta, korijeni problema mogu se naći u dugoročnom slabljenju zdravstvenog sustava u Bosni.
Demontiranje zdravstvene zaštite
Od 1990-ih regionalne razlike u pristupu zdravstvenoj zaštiti u Bosni porasle su, uglavnom zbog nekoordiniranog raspršivanja odgovornosti za pružanje zdravstvene zaštite između kantona. Danas najveći dio odgovornosti za osiguranje pristupa zdravstvenoj zaštiti pada na vlade autonomnih entiteta – Federacije Bosne i Hercegovine, Republike Srpske (RS) i Distrikta Brčko – dok savezna Vlada nema utjecaja na donošenja važnih odluka.
Regionalni analitičar s portala Bilten Mario Kikaš kaže da komplikacije nastaju zbog činjenice da ne postoje veze između zdravstvenih sustava u Federaciji i RS -u. “Ne postoji državno ministarstvo zdravstva niti jasni protokoli između zdravstvenih ustanova u različitim dijelovima zemlje. To je bilo posebno izraženo tijekom pandemije, jer je postojao stalni jaz u epidemiološkim mjerama između entiteta. ”
Nedostatak koordinacije čini javne zdravstvene službe potpuno nefunkcionalnima, kaže. “Ovo posebno vrijedi za Federaciju, gdje je javno zdravstvo u potpunosti u nadležnosti kantona. To znači da ne samo da je infrastruktura nejednako raspoređena po kantonima, već i da postoji 10 različitih institucija nadležnih za zdravstveno osiguranje”, dodaje. “Na primjer, ako je osoba iz Konjica u Hercegovačko-neretvanskom kantonu koja radi u Sarajevu osigurana od svog poslodavca, ona neće imati pristup primarnoj zdravstvenoj zaštiti kod kuće.”
Nasumična raspodjela odgovornosti, uz iznimno ograničena sredstva za javno zdravstvo, otvorila su vrata privatnim pružateljima zdravstvenih usluga. “U usporedbi s drugim zemljama u regiji, privatizacija zdravstva u BiH je otišla najdalje. Za većinu dijagnostike ljudi su prisiljeni koristiti privatne usluge”, objašnjava Kikaš.
Solidarnosti nema na vidiku
Iako su mnoge ključne zdravstvene ustanove formalno još uvijek u državnom vlasništvu, njihovi su kapaciteti oslabljeni nedostatkom financiranja. Koliko je zdravstveni sustav na ovaj način narušen, pokazao je odgovor Bosne i Hercegovine na pandemiju i osiguravanje cijepiva. Od 28. jula, BiH ima najviše smrtnih slučajeva povezanih s Covid-19 na Zapadnom Balkanu. To je također treća zemlja s u svijetu po broju smrtnih slučajeva povezanih s Covid-19 na milijun stanovnika, a gori su samo Peru i Mađarska.
BiH se i dalje bori za dobivanje doza cjepiva izravnom nabavom zbog kompliciranih birokratskih procesa i visokih cijena. Umjesto toga, kao u Sjevernoj Makedoniji i Albaniji, nabavka cjepiva snažno je povezana s dinamikom otpreme COVAX -a i humanitarnim donacijama.
Očekivalo se da će prva serija doza COVAX -a stići početkom ove godine, ali pokazalo se da BiH nije ispunila tehničke uvjete za skladištenje cjepiva Pfizer, pa su stigli tek u ožujku. Kikaš ističe: „Inercija i zakašnjela reakcija odigrale su veliku ulogu prilikom uvođenja cjepiva protiv Covid-19 u zemlji. Naravno, ni potpuni neuspjeh mehanizma COVAX nije pomogao. “
U BiH je podjeljeno približno 940.000 doza cjepiva, što čak nije bilo dovoljno ni prioritetnim skupinama, uključujući i zdravstvene radnike. U usporedbi s drugim zemljama u regiji koje također ovise o COVAX-u i donacijama, s izuzetkom Kosova, BiH ima najnižu stopu cijepljenja: samo 7% stanovništva primilo je obje doze cjepiva, a manje od 12% njih primili barem jednu. Za usporedbu, postotak ljudi s najmanje jednom dozom cjepiva u Albaniji i Sjevernoj Makedoniji sada je oko 23%.
U neposrednom susjedstvu, Srbiji i Hrvatskoj, 42% odnosno 39% stanovništva primilo je barem jednu dozu cjepiva. Iako je blizina dvije zemlje omogućila određenom postotku stanovništva BiH pristup cjepivu prije nego kod kuće, ne postoji solidarni pristup dijeljenju cjepiva među susjedima.
Umjesto toga, susjedne zemlje svoju prednost u pogledu raspolaganju s više doza cjepiva koriste kako bi prikazale svoje pandemijske reakcije daleko naprednijim od onih u Bosni i kako bi ostvarile politički utjecaj u regiji. Hrvatska i Srbija otvorile su svoje programe cijepljenja građanima BiH tek nakon što je postalo jasno da je lokalni interes građana manji od očekivanog. “Naravno, ako postavite ljestvicu dovoljno nisko, Bosna je ipak dobila neke doze od susjeda i donacija. No, njihovo djelovanje treba analizirati imajući u vidu specifičan geopolitički i regionalni kontekst javnog zdravlja u kojem je Bosna dio”, zaključuje Kikaš.
Iako se nalazi na samoj granici EU, čini se da Bosna ima vrlo malo zajedničkog sa svojim bogatijim susjedima. To se vjerojatno neće promijeniti ako ne dođe do drastičnih promjena u pristupu bogatih zemalja globalnoj distribuciji cjepiva i sustavima javnog zdravstva.
Izvor naslovne fotografije: Peoples Dispatch
Tekst preveo: Jakov Kolak