Sindrom Petra Pana: kada se muškraci plaše odrastanja

Sindrom Petra Pana: muškarci koji nikada nisu odrasli, ovo je naslov knjige kojom je psiholog Dan Kilei inaugurisao “Peter Pan sindrom” 1983. godine, izraz koji se često koristi da aludira na one ljude koji se ne mogu ili ne žele prepustiti odraslim odgovornostima i izborima, kako u njihovim ličnim dostignućima, tako i u odnosima sa drugima.

Prema samom Kilei-u, ovaj sindrom bi često bio povezan sa onim što se komplementarno naziva Vendi-ovim sindromom. U stvari, nije rijetkost da uz nezrelog muškarca stane žena koja ima tendenciju da brine o njemu na gotovo „roditeljski“ način.

Prema autoru, vječna djeca su uglavnom muškarci, vjerovatno zato što su, prema njemu, žene upoznatije sa emocionalnim životom i sa ovog stanovišta su zrelije.

Možda raspodele u dva pola nisu toliko jasne, treba uzeti u obzir, na primjer, da je visoko zavisno ponašanje, koje traži pomoć i smernicu kod drugog, sigurno više prihvaćeno i normalizovano kod žene nego kod muškarca. Stoga bi rodni stereotipi mogli da pokriju „potopljenog“ Petra Pana: nemojte se zavaravati izgledom!

Ali zašto se neki muškarci plaše odrastanja?

Takozvani simptomi Peter Pan sindroma (iako to nije kodirani poremećaj) zapravo se odnose na čitav niz karakteristika i ponašanja zbog kojih se osoba čini „van vremena“, kao što su:

– teži da izbjegne preteške odgovornosti

– pokazuje istu nepostojanost čak i u ljubavi, prelazeći „sa cvijeta na cvijet“ bez održavanja stabilnih veza ili ozbiljnog „obavezivanja“

– može pokazati nerazumni idealizam, narcisoidne ranjivosti nesposobnost da se stavi na mjesto drugih

– prekomjerno delegiranje zadataka, odgovornosti ili dužnosti koje bi pripadale njemu/njoj

Ovi stavovi mogu biti normalni i fiziološki kod tinejdžera, ali potpuno neumjesni, a u nekim slučajevima iskreno patološki, kod odrasle osobe koja rizikuje da se zaglavi na „ostrvu koje ne postoji“, u nekoj vrsti limba.

Kako napustiti “ostrvo koje ne postoji”?

Vječni adolescenti donekle su obeležje postmodernog društva u kojem socijalni, kulturni i ekonomski faktori doprinose odlaganju pune ekonomske, stambene i emocionalne nezavisnosti mladih za mnogo godina.

Neki suštinski produžavaju adolescenciju izvan vremena i shvataju sopstveni evolutivni zastoj suočeni sa prijateljima iz prošlosti i možda shvataju da su se njihovi prioriteti promenili. Promenio se način zajedničkog druženja, promenili su se razgovori koji se vode, životna iskustva koja se mogu deliti … Ova faza se često dešava oko 40. godine i može predstavljati mali „šok“ za Petra Pana.

U nekim slučajevima, međutim, djetinjasto ponašanje kod odraslih samo je jedan od znakova šireg poremećaja ličnosti. Na primjer, nekim patološki narcisoidnim ljudima je toliko potrebna potvrda od drugih da osjećaju nagli pad samopoštovanja čim nedostaje ova podrška. Ostali koji su patološki zavisniji mogu tokom čitavog života održavati potrebu za referentnom osobom na koju delegiraju svaku odluku jer nisu u mogućnosti da samostalno odlučuju. Treći pak mogu biti toliko nesigurni da namjerno trebaju stalno biti u centru pažnje drugih.

U ovim slučajevima, psihoterapija je put koji je od suštinske važnosti za modifikovanje nefunkcionalnih osobina i obrazaca ličnosti, a sa njima i vječnog Petra Pana.

Napustiti “ostrvo koje ne postoji”, međutim, ne znači negirati sopstveno unutrašnje dete.

Prevod teksta:
https://www.eticamente.net/70348/sindrome-di-peter-pan-quando-luomo-ha-paura-di-crescere

Prevod i obrada Ana Muratović –  bebamur.com