fbpx

Sekte u BiH – Između senzacionalizma i stvarnosti

Sekte u BiH – Između senzacionalizma i stvarnosti

Foto: Ancientorigins

Riječ sekta u bh. javnosti odavno ima pejorativno i gotovo mistično značenje, a od devedesetih su sekte postale zgodna meta i izgovor za sva društvena zla koja su se u međuvremenu desila. Ove male netradicionalne vjerske zajednice su često na meti javne osude i produkt raznih teorija zavjera.

Piše: Sandro Hergić

Ova histerija počinje na našim prostorima osamdesetih godina, kada se na području Zagreba dešava serija samoubistava mladih, koji su većinom pripadali pankerskoj supkulturi. Očajni roditelji, pod uticajem tabloida koji su širili senzacionalističke priče o ritualnim samoubistvima, krive neimenovane satanističke skupine. Godine 1988. sedmičnik „Mi“ pravi senzacionalističku reportažu o Crnoj ruži, sekti koja je navodno otjerala ove mlade ljude u smrt. Iako su kasnije vlasti zaista pronašle određene spiritističke grupe koje su se bavile kombinacijom spiritizma i satanizma (rituale su kopirali iz holivudske produkcije filmova koji su za temu imali đavola), slučajevi samoubistava mladih nisu se mogli dovesti u direktnu vezu sa sektom Crna ruža.

Značajniji rast netradicionalnih vjerskih zajednica u BiH i regiji dešava se ratnih devedesetih, kada mnogi u opštem beznađu pronalaze spas i smisao u ovim vjerskim zajednicama. Najveći porast članstva i uticaj su zabilježili Jehovini svjedoci i adventisti. I ove zajednice su pratile osude okoline, često  praćene senzacionalizmom i doktrinarnim nerazumijevanjem, a nerijetko i dezinformacijama. Ove dvije zajednice imaju na prvi pogled mnogo toga zajedničkog ali su doktrinarno vrlo različite. Adventisti vjeruju u dogmu o svetom trojstvu, a Jehovini svjedoci ne. Također, adventisti štuju subotu  (otuda popularni i pomalo pogrdni naziv subotari), dok je za Jehovine svjedoke to nedjelja. Tačan broj pripadnika ove dvije zajednice je teško utvrditi, jer ne postoje oficijelne brojke.

Još jedna manje poznata duhovna tradicija koja je našla put do Bosne i Hercegovine je neohinduistički Pokret za svjesnost Krišne poznatiji pod nazivom Hare Krišna. Ovaj pokret je osnovao indijski duhovnik Sri Srila Prabhupada 1966. godine, a zasniva se na hinduističkoj duhovnosti i obožavanja Krišne, osme inkarnacije hinduističkog boga Višnua. Pripadnici ovog pokreta vjeruju u hinduističke koncepte poput reinkarnacije i karme i pridržavaju se vedskih propisa o ishrani poput vegetarijanstva. Ova zajednica u BiH broji oko 400 članova i većina ih se nalazi na području Sarajeva.

Zajednička percepcija većine stanovnika Bosne i Hercegovine i većinskih vjerskih zajednica prema ovim pokretima i skupinama je izrazito negativna, što se najbolje može vidjeti i po komentarima na medijske priloge o ovim grupacijama, od kojih su neki izrazito negativni pa čak i agresivni. Netoleranciju prema vjerskim manjinama znaju pojačati i one vjerske zajednice koje su uistinu destruktivne i opasne – upravo se tako nešto i desilo, kada je u BiH 2021. utočište našao ekstremni jevrejski kult Lev Tahor. Riječ je o ekstremnoj formi judaizma čiju je teologiju formirao rabin Šlomo Helbrans, a koja uključuje potpuno pokrivanje žena, slijepu poslušnost rabinu i molitve koje znaju trajati satima. Kult je takođe optuživan za seksualno zlostavljanje djece i prisilno zadržavanje odraslih. Njihov dolazak u BiH je izazvao medijsku histeriju i svojevrsnu paniku među stanovništvom koju su potpirivali i senzacionalistički naslovi raznih portala. Ono što je bila bizarna pojava je da su neki građani BiH imali i simpatije prema ovom opasnom kultu, jer isti gaji anticionističke ideje. Kult je napustio područje BiH 2022. godine, no pokazao je i kakvu histeriju potpomognutu društvenim mrežama prisustvo ovakvih zajednica može izazvati. U slučaju Lev Tahora strah je donekle opravdan, jer se radi o istinski opasnom kultu, no reakcija je gotovo identična kada je riječ i o potpuno benignim zajednicama.

Kao argument protiv ovih zajednica često se navode upravo slučajevi zlostavljanja i takozvanog ispiranja mozga, iako se to nesumnjivo dešava u ovim zajednicama, ali ista stvar se dešava u i tri najveće vjerske zajednice u BiH (slučajevi pedofilije su zabilježeni u svakoj  od njih u BiH). Strah od takozvanih netradicionalnih vjerskih zajednica od strane ovih većih i daleko moćnijih je zasnovan i na činjenici da potencijalno predstavljaju izazov njihovoj dominaciji. Manje vjerske zajednice često pružaju ljudima osjećaj zajedništva i intime koji nije moguće naći u rigorozno hijararhijskim većim vjerskim zajednicama i to mnoge ljude upravo njima i privuče. Globalizovani svijet danas je postao tržište ideja i ideologija koje se nikad brže šire svijetom. U tom duhu se može očekivati da će ove alternativne vjerske zajednice nastaviti da se šire i evoluiraju na području BiH. Kako će na to reagovati bosanskohercegovačko društvo, ostaje da se vidi.

Impuls