Foto: Saša Uhlová
Novinarka Saša Uhlová 2017. godine napravila je do tada neviđeni poduhvat u češkom novinarstvu. Pod lažnim identitetom u šest mjeseci promijenila je pet mizerno plaćenih poslova – u bolničkoj praonici rublja, u tvornici peradi, u tvornici za obradu otpada, u supermarketu na blagajni, na traci u tvornici aparata za brijanje.
O tome je objavila seriju reportaža i knjigu pod naslovom „Heroji kapitalističkog rada“, o čemu je i tada pisala Lupiga. Kasnije je na osnovu njenog rada napravljen i istoimeni film. To je izazvalo ogroman interes u češkom društvu, a i šire, i skrenulo pozornost na određeni sloj radnika koji to više nisu već su postali moderni robovi.
Krajem prošle godine Uhlová je objavila drugu seriju reportaža za portal Alarm, opet pod lažnim identitetom, ali ovaj put iz zapadne Europe, a njezin poduhvat podržao je češki Fond za nezavisno novinarstvo.
„Radila sam na farmi u Njemačkoj, kao sobarica u Irskoj i njegovateljica starih ljudi u Francuskoj. Svaki od tih poslova bio je drugačiji, ali svaki od njih je predstavljao nešto važno u globalnom svijetu, bilo da se radi o proizvodnji namirnica, turizmu ili o skrbi starih. Svaki od poslova bio je naporan na različit način, ali zajedničko im je bilo to da su ih radili Nijemci, Irci ili Francuzi, jako teško bi od toga preživjeli. Na stranu to što bi im zahtjevi poslodavaca oko radnog vremena onemogućili da vode normalan obiteljski život“, piše Uhlová u najavi svojih reportaža.
Uhlová na njemačkoj farmi (FOTO: Saša Uhlová)
Pitali smo češku novinarku je li manji odjek njezinih reportaža iz zapadnih zemalja – premda se po kvaliteti i značaju ne razliku od onih iz Češke – rezultat prezasićenosti ljudi dugogodišnjim lošim razdobljem, pandemijom, ratom, gospodarskom krizom.
„Godina 2017. bila je idealna za takav projekt, gospodarski boom, a istodobno vrlo niska minimalna plaća u Češkoj, oko 420 eura. Istina je da su pandemija, a posebno rat u Ukrajini zasjenili sve druge teme. Ne smatram da je društvo u cjelini izgubilo suosjećanje, ali u usporedbi s patnjama ljudi u ratu sve ostalo blijedi. Zato me iznenadilo kad je u Bruxellesu, gdje smo bili oboje pozvani, Vojta Boháč češki reporter iz ratnih područja, nadovezujući se na mene govorio da teški poslovi daleko od kuće imaju neke sličnosti sa životom u ratu. Strašan umor, odvajanje od obitelji i njezin raspad, alkoholizam i očaj. Kad bih ja govorila poslije njega nikad se ne bih usudila uraditi takvu paralelu. On je to napravio potpuno prirodno“, ističe Uhlová u razgovoru za Lupigu.
Češka novinarka smatra da je u vrijeme u kojem se ruše naše predodžbe o sigurnosti jedna za drugom i uvjerenje da ćemo vlastiti kraj dočekati u stabilnim društvima, vrlo važno zabilježiti i priče onih koji danas nemaju svoj glas u javnim debatama, jer se na njih gleda samo kao na jeftinu radnu snagu.
„Kako bih pokušala barem djelomično shvatiti kakve posljedice i što sve za sobom ostavlja pitanje radne migracije, nisam mogla izabrati drugi način nego to barem na kratko isprobati“, kaže Uhlová.
“Bole me ruke zbog brzog rezanja velikog i tvrdog povrća, od nošenja teških sanduka i zato što su mi neprestano mokre” (FOTO: Saša Uhlová)
Poljoprivreda, usluge i skrb starih i nemoćnih, sektori su koji na zapadu funkcioniraju zahvaljujući jeftinom radu ljudi iz drugih zemalja. Na nekim farmama u Njemačkoj rade ljudi koji su spremni podnijeti izrazito neljudske uvjete, poput smjena od 14 sati teškog fizičkog rada u kombinaciji s dodatnim poslovima koji nisu plaćeni. Uhlová je na farmi u Njemačkoj radila sa ženama iz Poljske. Radile su sedam dana u tjednu nikad ne znajući kad će im radni dan završiti, a tek na kraju smjene bi saznale kad će sutra ujutro početi. Takav radni tempo izdržavaju mjesecima, neke od njih i godinama, gube dodir sa svojim prijašnjim životima i teško im se vraćaju.
Ugovori funkcioniraju tako da se odradi određeni broj sati, ali manji broj se zabilježi i to se prezentira i pred inspekcijom. Time se ispunjavaju zakonski uvjeti za broj sati i minimalnu plaću po satu. Iz oglasa i telefonskih poziva s poslodavcima Uhlová je saznala da će raditi sedam dana u tjednu, da joj garantiraju posao od najmanje deset sati dnevno, da će imati 6,20 eura po satu, te da će agenciji za posredovanje platiti 200 eura, a 105 eura za krevet i vodu. Kuhat će sama. Također su joj rekli da ponese gumene čizme i gumene rukavice.
„Problem s bolnim palcem mi je sad smiješan, ruke su mi skroz utrnule, boli me zapešće, moram pisati kući da mi pošalju Brufen. Bole me ruke zbog brzog rezanja velikog i tvrdog povrća, od nošenja teških sanduka i zato što su mi neprestano mokre. Gumene rukavice brzo razdereš nožem, a pamučne se odmah smoče“, piše Uhlová u prvoj reportaži sa farme.
Na papiru se upisuju odrađeni sati, točno u minutu. Upisuju se i pauze koje se oduzimaju, deset minuta dnevno, za šest dana sat vremena. Čišćenje kolektivnog smještaja ne računa se kao plaćeni posao, iako je obavezno. Sredstva za čišćenje i sve ostale potrepštine radnici kupuju sami.
„Danka ovdje radi dvanaest godina. U pedesetoj je izgubila posao u tvornici u Poljskoj. Jednog dana nazvala ju je šefica i rekla joj da je prestara i da ih više ne zanima. Zbog toga je otišla raditi u Njemačku. Danka ima dugoročni ugovor i zadužena je za otpremu povrća. Ima obitelj u Poljskoj, pokazala mi je fotografije djece, muža i unučadi. U mirovini se planira vratiti obitelji … Janina, još jedna cimerica, rekla mi je da je ovdje već pet godina zaredom i da odlazi kući k obitelji samo četrnaest dana u godini“, zapisala je češka novinarka.
Potpisujući ugovor Uhlová je shvatila da nema nikakve agencije, da se radi o prijevari zbog koje mnogi radnici izgube 200 eura. Primjerak ugovora joj nisu dali, kad je pitala ostale da li ih imaju kazali su da im ne treba, da ničemu ne služe i da je važno zapisivati sate.
Posao je fizički zahtjevan, ukupno četrnaest sati na nogama, plus sat vremena ujutro i najmanje dva sata navečer, kada još slijedi pospremanje, kuhanje i opet pospremanje. Potrebno je uhvatiti slobodno vrijeme u kupaonici koja je zajednička. To je sve skupa sedamnaest sati na nogama.
„Morate naći vremena za pranje rublja, a perilicu dijelimo i uvijek je zauzeta. Do sada sam uspjela oprati stvari samo jednom. Radna odjeća mi strašno smrdi, vjerojatno od luka, ali morala bih čekati noć kad je perilica slobodna. Radije ću spavati“, svjedoči Uhlová.
Sve što je napisala u reportažama od umora nije bila u stanju zabilježiti nakon iscrpljujućeg rada na farmi. Suprug joj je predložio da on snima njihove telefonske razgovore prilikom njezinih javljanja navečer.
„Čudno je kako se sve ovo svima čini normalnim. Tokom dana buka i rad bez kraja, navečer su svi potpuno iscrpljeni. Ima nekoliko mladih ljudi, nekoliko žena mojih godina, ali većina su žene u pedesetima – neke izgledaju staro, ali možda su samo izmoždene, teško je reći … Nemam baš nikakvu privatnost osim WC-a. Ne smijem se zaključati u kupaonicu da bi mogle ulaziti kolegice. Danas sam prala zube dok se jedna tuširala, a druga se svlačila i mijenjala uložak. Vrata naše sobe uvijek su otvorena, čak i noću, zatvaramo ih samo kad idemo na posao“, dojmovi su objavljeni u reportaži iz Njemačke.
Kad bi je se pitalo o obitelji Uhlová bi govorila istinu. Suprug Tomáš zbog posla živi u Njemačkoj s najmlađim sinom, a trojica starijih žive Pragu i o njima se brine Sašina majka. To nikoga ne čudi, jer su ovdje svi razdvojeni od obitelji. Prije objavljivanja reportaže sa njemačke farme Uhlová je izrazila bojazan da bi njezine priče mogle naškoditi bivšim kolegicama radnicama. Farmu ni ljude nije imenovala pravim imenima, napravila je par fotografija izdaleka.
U Francuskoj je isprva htjela raditi u domovima za umirovljenike, ali za to joj je bila potrebna kvalifikacija. Kad se radi u kućanstvima; kuha, čisti, ide u kupovinu, pravi društvo ili na druge načine pomaže starijim ili nemoćnim ljudima za to nije potrebna nikakvo obrazovanje.
„Odabrala sam brigu o starijim osobama jer je to posao koji je svugdje u Evropi slabo plaćen. Pritom nema dovoljno ljudi koji bi to radili. Ovdje uopće ne vrijedi pravilo da kad nedostaje radnika plaće rastu. Navikli smo da je briga o drugima domena žena, koje to vrlo često rade takoreći besplatno. Žene iz siromašnijih europskih zemalja odlaze raditi ovaj posao u države s višim primanjima“, objasnila je Uhlová zbog čega je otišla u Francusku.
Nakon iskustva u Marseju i rada sa starijim osobama, uglavnom ljudi s demencijom ili Alzheimerom, Uhlova smatra da bi žene koje se brinu o takvim klijentima trebale imati superviziju i priliku da govore o tome što proživljavaju. Posao nije samo fizički zahtjevan jer je užurban i zahtijeva obavljanje različitih radnji u kratkom vremenu, trčanje od domaćinstva do domaćinstva, već je izrazito emocionalno naporan. Francuski novinar i zastupnik u Narodnoj skupštini, François Ruffin, pokušao je promijeniti zakon kako bi ovaj težak rad bio bolje plaćen, no njegov nacrt zakona toliko je okrnjen amandmanima da od njega na kraju nije ostalo ništa. Francuska nastoji što dulje zadržati starije ljude kod kuće, što je dobro jer su, ističe Uhlova, uvjeti u domovima za umirovljenike jezivi i prate ih brojni skandali.
Uhlová kaže da joj je psihički najteže palo upravo iskustvo iz Francuske, jer tamo nije bio u pitanju samo težak posao, koji se lako može napustiti, nego i ljudi o kojima se brinula, s kojima je ostvarila odnos. Tvrdi da je cijeli sektor njege starih ljudi u kućanstvima u Francuskoj postavljen na brutalnom iskorištavanju žena koje u ta kućanstva dolaze raditi. Posao nije za svakoga. U pitanju su ljudi koji će dati sve od sebe, simbolički i stvarno. Neke od žena koje su radile s Uhlovom kupovale su ponekad klijentima hranu od svog novca, često ostajale s njima duže od vremena koje im je određeno. Radile su besplatno u svoje slobodno vrijeme.
„Za deset dana zaradila sam 500 eura. Obično sam počinjala u devet ujutro i završavala u pola sedam navečer“, piše češka novinarka u reportaži iz Marseja.
U Irskoj je Uhlová upoznala mlade ljude iz Slovačke koji su završili srednju školu, govorili engleski, ali su ih životne okolnosti natjerale da im neizostavno trebaju novci i da se obrate agencijama za zapošljavanje. U diskusijama ispod reportaža češke novinarke, mnogi su okrivljavali ljude zašto prihvaćaju posao na kojem ih se brutalno iskorištava i doslovce muči, jer nedovoljno spavaju i nemaju slobodnih dana. Uhlová bi im odgovarala da pristanak nije toliko povezan s lošom naobrazbom ili nepoznavanjem jezika, već je to pitanje mogućnosti i izbora koje u danom trenutku ima određena osoba.
Mladi Slovaci, Sára i Sebastian radili su u planinskom hotelu za minimalnu plaću kod poslodavca kod kojeg nisu bili sigurni ni da će im platiti sve odrađene sate. Našli su se u situaciji koja je zahtijevala hitno rješenje, bili su u dugovima. Upravitelj hotela koristio je jeftinu radnu snagu iz istočne Europe, išla mu je u prilog i činjenica da je hotel bio na udaljenoj lokaciji i stoga daleko od drugih opcija. Vrijeme provedeno na poslu onemogućavalo ih je da aktivno traže drugi, bolji posao. Bili su toliko zatečeni radnim uvjetima da su htjeli otići nakon par dana, ali nisu imali novca. Na kraju su ostali dva mjeseca, a onda su se vratili u Slovačku. Kada su nakon nekog vremena u Slovačkoj ustanovili da ne mogu naći posao koji bi im omogućio pristojan život, vratili su se u isti hotel u Irsku.
Irska je popularna destinacija za migrante iz siromašnijih država Europe. U Dublinu, gdje ima najviše mogućnosti za posao Uhlová je dijelila smještaj i s dvije žene, Talijankom i Španjolkom, koje su se šalile na račun Iraca govoreći kako bi oni gladovali da nije migranata iz južnih i istočnih zemalja EU, jer navodno doma mnogi ne kuhaju, a bez migranata ne bi radili restorani.
„Jedna od njih bi se nakon šest mjeseci vraćala u Granadu, a došla je ovamo jer kod kuće nije mogla zaraditi više od pet eura na sat. Iako je to ispod granice minimalne plaće, poslodavci koriste kombinaciju legalnog rada i rada na crno kako bi izbjegli minimalnu isplatu. Imala je sreću da je našla privremeni smještaj u stanu gdje smo se upoznali. U Irskoj, a posebno u Dublinu, veliki je problem sa stanovanjem, u što će se uvjeriti svatko tko se tamo pokuša preseliti zbog posla. Stanovanje je toliko skupo i nedostupno i predstavlja najveću prepreku za odlazak u Irsku radi zarade“, piše Uhlová u reportaži iz Dublina.
Kad se žene, primjerice u Italiji, legalno zaposle da skrbe o starijim osobama, imaju slobodno u četvrtak popodne i u nedjelju. No, taj je rad često ilegalan, upozorava češka novinarka. Iz Ukrajine u Italiju odlaze gomile žena koje tri mjeseca danonoćno rade, a onda se zbog turističke vize koja ističe mijenjaju sa sestrom ili prijateljicom. Dobivaju osamsto eura mjesečno. I nakon tri mjeseca opet će se vratiti.
„Živimo u društvu u kojem blještave kulise prekrivaju bijedu, a mi to ne vidimo čak ni kad je u pitanju briga o našim najdražima. Bez ozbiljne debate o nejednakosti među europskim državama i posljedičnoj migraciji vrlo je moguće da se Europska unija raspadne. Ostat ćemo tad potpuno usamljeni, licem u lice sa svijetom koji se mijenja“, pesimistična je Uhlová i dodaje da Europa stari i da će se ilegalni rad u sektoru njege, a s njim i robovski rad – povećati. Podsjeća i na zdravstvene probleme koje radnici iz istočne Europe imaju zbog napornog rada i nezdravog načina života. Njezine poljske kolegice s njemačke farme odlazile su u Poljsku na liječenje.
„Njihove bolesti, oštećena leđa ili ruke pokrivaju se javnim poljskim novcem. I to unatoč činjenici da su prethodno radile za njemačku državu i povećavali njen BDP. Čak i siromašni Česi koji žive u Velikoj Britaniji idu na liječenje u Češku. S obzirom na to koliko dugo treba bolesnoj osobi u Britaniji da dobije potrebnu operaciju, Česima koji tamo žive isplati se vratiti u Češku, početi plaćati zdravstveno osiguranje i operirati se. Onda se vrate, nastavljaju raditi i uništavati svoje zdravlje u Velikoj Britaniji“, objašnjava Uhlová.
“Ljevica je svoju povijesnu šansu propustila kad nije bila u stanju odgovoriti na brige i probleme ljudi u nepovoljnom položaju” – Saša Uhlová (FOTO: Privatni album)
Kaže da je njezin cilj bio upozoriti na to da su se ljudi spremni izložiti užasnim stvarima kako bi mogli izdržavati sebe ili svoju djecu. I na to da je, dugoročno gledano, neodrživa nejednakost plaća između istoka i zapada Europe i da to ugrožava europsku integraciju. Najbolje to pokazuje iskustvo s Brexitom. Nije dobro podcjenjivati utjecaj nejednakosti i migracije na europske integracije.
„Prošlog rujna Europski parlament usvojio je direktivu o primjerenim minimalnim primanjima, čiji cilj je poboljšati radne i životne uvjete svih radnika u EU i podržati ekonomski i socijalni napredak. Trenutno je razlika u plaćama unutar EU ogromna. Najniža minimalna plaća je u Bugarskoj 312 eura, nasuprot onoj u Luksemburgu od 2.142 eura mjesečno. Nova direktiva zahtijeva da minimalna primanja odgovaraju barem polovici prosječnih primanja u danoj zemlji ili 60 posto od medijalne plaće. To u ovom trenutku ne ispunjava dvije trećine zemalja članica. Direktivu bi trebale implementirati u roku od dvije godine, ali ona je potpuno neobvezujuća“, rezignirano nam priča Uhlová.
U Češkoj bi to značilo povišenje s trenutnih 670 na oko 840 eura. Zanimljivo je da veliki dio češkog društva riječi poput štrajk, sindikat ili kolektivni ugovor još uvijek doživljava kao relikte komunističke prošlosti. Nespremnost da se bore za svoja prava posebno je uočljiva kod ljudi koji sebe doživljavaju kao narodnu elitu. U usporedbi sa zapadnim zemljama, plaće radnika u kulturnom ili akademskom okruženju su u Češkoj puno niže od plaća u industriji. Češki radnik jest lošije plaćen od njemačkog, ali razlika u životnom standardu čeških i njemačkih akademskih radnika puno je veća.
Češki parlament je bez ljevice, a oni koji su se tako nazivali propali su na prošlim izborima. Među njima i Komunistička stranka Češke i Moravske, nereformirani komunisti, nedovoljno distancirani od staljinističkih metoda nisu se ni mogli smatrati ljevicom. Socijaldemokratska stranka, ČSSD, nekad jedna od najvećih i sa stoljetnom tradicijom, zbog korupcije i šurovanja s populistom i bivšim premijerom, Andrejom Babišom, propala je i izgubila kredibilitet.
Uhlová za Lupigu objašnjava: „Ljevica je svoju povijesnu šansu propustila kad nije bila u stanju odgovoriti na brige i probleme ljudi u nepovoljnom položaju. Umjesto toga njezino mjesto su zauzeli populisti i postfašisti koji vode razne kulturne ratove. Antikomunizam i strah od bilo čega s predznakom ljevice u svemu tome igra bitnu, ali ne i jedinu ulogu. Važan aspekt je i nesposobnost djelovanja češke ljevice, a i to da je ČSSD izgubila povjerenje i zbog toga što su mnogi njezini članovi vidjeli politiku kao put do bogaćenja. U ovom trenutku potencijalno lijevo biračko tijelo na potpuno je drugoj valnoj dužini i neće dati glas onima koji nisu sposobni raditi s emocijama. Ljevica nije predstavila nikakav pozitivni program, nema veliku priču, a ne umije raditi ni s negativnim emocijama. Političari ljevičari ovdje se često boje govoriti i o progresivnom porezu i regulaciji najamnine. Nije čudo da onda ljudi biraju one koji se toga ne boje. Doduše, politika populista im na koncu neće pomoći, ali barem imaju osjećaj da njihov protestni glas ima neku težinu.“