Kada je odlučila da potraži posao u jednoj trgovini u Trebinju, u prijavnom obrascu traženo joj je da navede, između ostalog, podatke o bračnom stanju, zatim da li i koliko ima djece, te koliko godina djeca imaju. Iako je podatke uredno popunila, zapitala se, tek za sebe, zašto je to njenom potencijalnom poslodavcu uopšte bitno. Naša sagovornica, koju ćemo nazvati Dijana, udata je i ima jedno dijete. Trenutno nije zaposlena.
Piše: Nikolija Bjelica Škrivan/ Direkt portal
Smatra kako pitanja poput ovih ne bi trebalo da imaju bilo kakav uticaj prilikom zapošljavanja, niti treba uopšte da se nalaze na prijavi za posao.
Iako su zakonski sva lica u postupku zapošljavanja ravnopravna, nije rijetkost da na oglasima vidimo kako poslodavci “traže mlađu žensku osobu” ili “radnika muškog pola” ili pak zapošljavaju osobu određenih karakteristika koje su svojstvene samo jednom polu. Ovakvi oglasi u startu eliminišu i diskriminišu osobe drugog pola, iako to ne bi smjelo biti tako. Diskriminacija je i onda kada su muškarci i žene za isti posao, sa istom stručnom spremom, plaćeni različito ili kako bi zakon rekao – ako su stavljeni u neravnopravan položaj u istoj situaciji.
Diskriminacije ima, ali su prijave rijetke
Diskriminaciju na radu na osnovu pola i roda građani prepoznaju teško, rijetko ili nikako. Još ređe se odlučuju na korak prijavljivanja diskriminacije. Sagovornici sa kojima smo razgovarali o ovoj temi pojasnili su nam da se prije tužbe radnik na diskriminaciju može žaliti poslodavcu, inspekciji, kao i da postoji mogućnost mirnog rješavanja radnih sporova. No, veći je problem što prijava za ovu vrstu diskriminacije gotovo da i nema.
U Inspektoratu Republike Srpske rekli su za naš portal da sa područja Hercegovine nisu imali prijave niti upite koji se tiču diskriminacije na radu po osnovu pola i roda.
Milan Đuranović (Foto: Srna)
U Centru za pružanje besplatne pravne pomoći, koji je u nadležnosti Ministarstva pravde Republike Srpske, slična je situacija. Kažu da do sada nisu imali sudske procese zbog diskriminacije na radu po osnovu pola i roda, niti su imali upite u vezi sa tim.
“Međutim, vjerujem da se to dešava i da možda radnike zastupaju privatni advokati”, ističe direktor ovog Centra Milan Đuranović, koji je saglasan da je radnicima često teško prepoznati ovu vrstu diskriminacije.
S jedne strane, kaže, radnici nekada nisu ni svjesni da su diskriminisani, a s druge strane se može desiti da radnik pomisli da je nešto diskriminacija, a u pravnom smislu to nije moguće dokazati, niti po zakonu to predstavlja diskriminaciju.
Mišljenja je da se radnici ređe odlučuju na prijavu diskriminacije zbog straha od poslodavca, straha od gubitka posla, koga je teško naći, te osude okoline.
“Prag tolerancije se razlikuje od čovjeka do čovjeka. Mislim da ima mnogo i do nepoznavanja propisa i ličnih prava. Zato mislim da o tome treba više govoriti kako bi se radnici ohrabrili za reakciju i upoznali sa svojim pravima”, kaže Đuranović.
Sličnog je mišljenja i doktorka prava iz Trebinja Aleksandra Vuković. Govoreći o razlozima zbog kojih je broj prijavljenih oblika rodne i polne diskriminacije na radu znatno manji od stvarne diskriminacije, ona navodi brojne faktore.
“Nedostatak svijesti o tome šta je diskriminacija, strah od prijavljivanja diskriminacije, kao i nedovoljna informisanost kako postupiti nakon prijave nadležnim institucijama. Imajući u vidu ekonomsku i socijalnu situaciju i činjenicu da je teško naći posao, zaposleni se boje prijavljivati slučajeve rodno zasnovane diskriminacije i često prećutno prihvataju uslove rada koji su ispod standarda propisanih važećim zakonima. Veoma je mali broj slučajeva diskriminacije prijavljenih i pokrenutih prema Zakonu o ravnopravnosti polova u Bosni i Hercegovini, Zakonu o zabrani diskriminacije ili Zakonu o radu”, kaže ona.
Prof. dr Aleksandra Vuković
Ističe da su rodne nejednakosti u patrijarhalnom društvu, kakvo je naše, veoma izražene i da se manifestuju u “objektivnim” aspektima učešća u javnoj sferi i na tržištu rada, ali i u “subjektivnim” aspektima, kakvi su na primjer stavovi o rodnim ulogama.
“Diskriminacija po osnovu pola i rodna neravnopravnost u našem društvu teško se prepoznaju, dok zaštita u institucionalnim okvirima, iako je propisana, rijetko je primijenjena. Iz tog razloga, skoro da i nema sudskih postupaka koji se vode po zahtjevima za zaštitu od diskriminacije po osnovu pola, niti postoji prepoznavanje ovoga vida diskriminacije u sudskim postupcima”, ističe Vuković.
Kako bismo lakše prepoznali rodnu i polnu diskriminaciju na radu, naša sagovornica navodi primjere direktne i indirektne diskriminacije, koji radnicima mogu biti od koristi kada preispituju svoju situaciju.
“Direktna diskriminacija postojala bi u slučaju kada je određeno lice tretirano nepovoljnije u odnosu na drugo lice, u istoj ili sličnoj situaciji, zbog svog pola, kao što je u slučaju objavljivanja oglasa za posao kojim se za određeno radno mjesto traži isključivo osoba muškog ili ženskog pola, odbijanje poslodavca da zaposli ženu, sa obrazloženjem da ne prima trudnice, odbijanje poslodavca da zaposli muškarca, jer je posao za koji je raspisan konkurs više ženski posao i slično. Indirektna diskriminacija po osnovu pola postoji kada prividno neutralna pravna norma, kriterijum ili praksa, jednaka za sve, dovede u nepovoljan položaj lice jednog pola u poređenju sa licem drugog pola, kao što je u slučaju objavljivanja oglasa za posao kojim se traži lice određenih fizičkih karakteristika koje nema većina žena ili muškaraca”, objašnjava Vuković.
Žene više izložene diskrinimaciji
Iako diskriminaciju vezujemo za oba pola, naša sagovornica, koja je i predsjednica Udruženja “Međunarodni centar za promociju ljudskih prava” iz Trebinja, smatra da su njoj više izložene žene. Žene su, po njenoj ocjeni, u stalnoj borbi za svoj bolji položaj, praćene brojnim predrasudama, često manjim primanjima, te slabijoj zastupljenosti na svim nivoima vlasti i javnog života.
“Posebno bih napomenula da u našem društvu, još uvijek, postoji visoka stopa nezaposlenosti, gdje kontinuirano dominira nezaposlenost žena. Ovaj trend prati i rodna nejednakost na tržištu rada, koja se prvenstveno ogleda u nejednakim mogućnostima u procesu traženja ili dobijanja posla, nejednakom i znatno malobrojnijem zauzimanju određenih profesionalnih pozicija, manjem ugledu zanimanja i ekonomske dobiti žena u odnosu na muškarce koji su povoljnije tretirani, prisustvu rodnih stereotipa o nejednakim sposobnostima žena i muškaraca za obavljanje određenih poslova, gdje se žene u pravilu ocjenjuju kao manje sposobne”, navodi Vuković.
Kao i Đuranović, Vuković smatra da je vrlo bitno da prije podnošenja tužbe radnici utvrde da li je zaista posrijedi neki od oblika diskriminacije.
“Na taj način smanjiće se procenat izgubljenih sudskih sporova, s obzirom na to da rezultati sudske prakse potvrđuju da je u malom broju sudskih sporova utvrđeno postojanje diskriminacije”, kaže ona i dodaje kako je za radnike važno da znaju da zaštitu od diskriminacije mogu ostvariti i prije suda.
“Prije podnošenja tužbe sudu i otpočinjanja sudskog postupka, zaposleni mogu da se zahtjevom za zaštitu prava obrate poslodavcu radi zaštite svih prava iz radnog odnosa koja su im ugrožena ili uskraćena. Oni imaju pravo da se za zaštitu povrijeđenih prava obrate republičkoj inspekciji rada, ukoliko smatraju da im je povrijeđeno pravo iz radnog odnosa po osnovu nekog od oblika diskriminacije. Kao jedan od alternativnih vansudskih načina rješavanja radnih sporova je mirno rješavanje radnih sporova, koje bi nesporno moglo da predstavlja efikasan način rješavanja konfliktnih situacija izazvanih nekim od oblika diskriminacije. Takođe, oblik vansudske zaštite predstavlja i pravo zaposlenog ili grupe zaposlenih da podnesu pojedinačnu ili grupnu žalbu u vezi sa diskriminacijom Ombudsmenu za ljudska prava Bosne i Hercegovine, kao centralnoj instituciji za zaštitu od diskriminacije”, zaključuje Vuković.
Pravna pomoć koja ništa ne košta
Značaj besplatne pravne pomoći u ovim i sličnim situacijama radnicima može olakšati put do ostvarivanja svojih prava, te pomoći da se institucionalno izbore sa diskriminacijom. Mogućnost za besplatnu pravnu pomoć u Centru mogu ostavariti svi oni koji ispunjavaju određene uslove koji se odnose na socijalni status.
“Kada su u pitanju neki osnovni vidovi besplatne pravne pomoći, to pravo mogu da ostvare svi građani, ali kada se radi o zastupanju na sudu potrebno je da stranke ispunjavaju određene uslove u smislu finansijskog kriterijuma… Tu spadaju radnici koji imaju platu koja je ispod prosječne neto plate za prethodnu fiskalnu godinu. Oni imaju pravo i na zastupanje i oslobođeni su i plaćanja svi sudskih taksi”, kaže direktor Milan Đuranović i naglašava da određene kategorije stanovništva imaju pravo na besplatno pravno zastupanje bez obzira na svoje finansijsko stanje – djeca bez roditeljskog staranja, članovi porodica poginulih i nestalih boraca, dobitnici odlikovanja, žrtve ratne torture, nezaposleni demobilisani borci i korisnici novčane pomoći, te lica sa invaliditetom.
Zakonski okvir
Naši sagovornici su saglasni da je diskriminacija u radu na osnovu pola i roda znatno prisutnija nego što se prepoznaje, prijavljuje i procesuira. Podsjećaju da ovu oblast regulišu, pored ustava, entiteski zakoni o radu, Zakon o zabrani diskriminacije, te Zakon o ravnopravnosti polova.
Vuković ističe Zakon o zabrani diskriminacije kao najznačajniji zakon kojim se na nivou Bosne i Hercegovine obezbjeđuje zaštita i promovisanje ljudskih prava i sloboda i uređuje sistem zaštite od diskriminacije po više osnova. Takođe, navodi da su principi ravnopravnosti polova u zapošljavanju i procesu rada posebno zaštićeni entitetskim zakonima o radu.
“Zakonom je zabranjeno prilikom zapošljavanja zahtijevati podatke o porodičnom, odnosno bračnom statusu i planiranju porodice, odnosno dostavljanje isprava i drugih dokaza koji nisu od neposrednog značaja za obavljanje poslova za koje se zasniva radni odnos. Zakonom o radu u Republici Srpskoj propisano je da radnice imaju pravo na posebnu zaštitu za vrijeme trudnoće i nakon porođaja”, pojašnjava Vuković.
Stoga, možemo zaključiti da se naša sagovornica sa početka priče s pravom zapitala zašto su poslodavcu kod koga je tražila posao bili potrebni podaci o njenom bračnom stanju i broju djece.