Foto: D. Begović/Fokus.ba
Ekipa Fokusa posjetila je zeničko naselje u kojem mještani obolijevaju i umiru od karcinoma. Tražili smo i komentar od ArcelorMittala. Zašto BiH još nije ratificirala PRTR protokol i ne preuzme obaveze prema Evropskoj uniji
Piše: M. DUHAČEK
Na prvi pogled naselje Tetovo u Zenici izgleda kao iz bajke. Zelena dvorišta, bujno drveće, uredne bašte koje obrađuju vrijedni mještani – prizor je koji ne ostavi ravnodušnim slučajne prolaznike, pa tako ni ekipu Fokusa.
Međutim, iza idile krije se golim okom nevidljiva prijetnja. U plodnoj zemlji, u povrću i voću kojima se hrane lokalne porodice, prisutni su teški metali. Kada podignete pogled s bogatog zelenila koje vas okružuje, posebno u ovo proljetno doba, ugledate visoke dimnjake zeničke željezare kako se nadvijaju nad ovim naseljem. Tihi otrovi upravo odatle dolaze.
ArcelorMittal Zenica ne reaguje na zahtjeve mještana Tetova – Foto: D. Begović/Fokus.ba
Uprkos brojnim upozorenjima i zahtjevima stanovnika Tetova, ArcelorMittal Zenica, koji upravlja željezarom, ne reaguje. Štaviše, ne žele govoriti ni za medije. Upite smo poslali na tri adrese ArcelorMittala, ali ni s jedne nismo dobili odgovore. Ukoliko ih dobijemo, naknadno ćemo ih objaviti. Stanovnici će ogorčeno reći – rade šta hoće i nikome ne odgovaraju.
Teško zagađeno tlo
Ljudi ovdje, žale se mještani, masovno obolijevaju i umiru od karcinoma. Supruga našeg sagovornika, predsjednika Mjesne zajednice Tetovo Ahmeda Šišića, jedna je od brojnih.
– Umrla je prije tri godine. Za devet dana je nestala. Rak glasnih žica, krvotoka, jetre – priča za Fokus sagovornik kojeg smo zatekli kako obrađuje svoju baštu, uređenu pod konac.
U plodnoj zemlji, u povrću i voću kojima se hrane lokalne porodice, prisutni su teški metali – Foto: D. Begović/Fokus.ba
– Hodža mi je nedavno rekao da je od početka januara 2025. godine bilo 28 dženaza. Jedna ima i danas. Znali smo imati i dvije dženaze dnevno – jednu na podne, drugu poslije ikindije. Umiru uglavnom mlađi od 65 godina – govori nam zabrinuto Šišić.
Samir Lemeš, dekan Politehničkog fakulteta u Zenici i predsjednik Upravnog odbora Udruženja građana Eko forum Zenica, kaže da su od 2011. do 2015. kontinuirano rađene analize te da je utvrđen visok sadržaj teških metala u zemlji. Federalni zavod za agropedologiju je 2015. Gradu Zenica i Vladi FBiH dostavio izvještaje u kojima je naselja Tetovo, Pehare i Gradišće proglasio rizičnim zonama u kojima je opasno uzgajati biljke za ljudsku i životinjsku ishranu.
Prof. dr. Samir Lemeš, dekan Politehničkog fakulteta u Zenici i predsjednik UO Udruženja građana Eko forum Zenica – Foto: D. Begović/Fokus.ba
Lemeš kaže da je Gradsko vijeće nakon toga donijelo preporuku stanovništvu da ne koriste određene kulture, pogotovo one koje imaju listove, nego samo krtolasto povrće, odnosno ono koje je ispod zemlje – ali na preporukama je sve ostalo.
I novinari CIN-a su krajem marta 2024. godine s 50 različitih mjesta u zeničkim naseljima Tetovo i Pehare prikupili uzorke tla te ih poslali na analizu u Federalni zavod za agropedologiju. Rezultati testiranja su pokazali da su svi uzorci tla teško zagađeni arsenom, olovom, cinkom, kadmijem, niklom i bakrom. Vrijednosti su bile dvostruko do trostruko više u odnosu na zakonske granice u FBiH.
– Moraš sijati, šta ću ja s ovom najmanjom penzijom – pomirljivo će Ahmed Šišić.
Kaže da su mještani od vlasti tražili lokaciju sigurnu za poljoprivredu.
– Rekli su nam da možemo dobiti zemlju na Vlašiću. Koliko bi me koštalo da odem na Vlašić i da se vratim, da idem i da tamo sijem – pita se Šišić.
Ahmed Šišić: Znali smo imati i dvije dženaze dnevno – Foto: D. Begović/Fokus.ba
Majda Ibraković iz Aarhus centra BiH i potpredsjednica Uduženja građana Eko forum Zenica kaže za Fokus da zabrana obrađivanja zemljišta nije uvedena samo zbog nezainteresovanosti lokalne i kantonalne vlasti.
– Znati da je poljoprivredna proizvodnja na zagađenom tlu opasna po zdravlje stanovništva, a ne poduzimati ništa da se taj problem riješi, u najmanju ruku je neodgovorno, bahato i zlonamjerno i za ovaj akt bi morala da se traži krivična, pojedinačna i institucionalna, odgovornost – kaže Ibraković pa dodaje da iz ovog slučaja i suštine Aarhuske konvencije vidimo da nije dovoljno samo imati javno dostupne podatke o zagađenju već i omogućiti adekvatno učešće javnosti, u ovom slučaju mještana, te pravičan pristup pravdi – kroz funkcionalno tužilaštvo i pravosuđe – tako da se ekološki kriminal ove vrste zaista može zaustaviti i sankcionisati.
Gašenje koksare
Šta se mora dogoditi da zemlja u Tetovu opet bude “zdrava” zemlja?
Lemeš nam kaže da se jedan dio već dogodio. Naime, smanjene su emisije iz željezare, jer dosad je bio veliki problem što su iz pogona koksare izlazili ne samo sumpordioksid i metalna prašina nego i organski polutanti koji su kancerogeni.
– Koksara je ugašena prošle godine, tako da to više ne pada po toj zemlji. Na taj način riješen je dio problema. Nema više novih naslaga teških metala i kancerogenih polutanata – kaže Lemeš.
Međutim, zemlja je idalje teško zagađena. Ono što bi trebalo da uslijedi je, kaže, remedijacija tla.
– To tlo sadrži u sebi teške metale i ono nije dobro za poljoprivrednu proizvodnju. Neke poljoprivredne kulture te teške metale apsorbuju u sebe – govori nam Lemeš.
Šišić kaže da šljive, jabuke i ostale plodove iz svog voćnjaka i bašte prvo pere u sodi bikarboni.
Nakon što sapere najlon na plasteniku, sutradan se pojavi novi sloj prašine – Foto: D. Begović/Fokus.ba
– Ovdje ne sadimo breskve jer one sve skupljaju u sebe. Džaba soda bikarbona i sve – dodaje, pa nam pokazuje prljavštinu koja se taloži na njegovom plasteniku. Kaže, nakon što ga sapere, sutradan se pojavi novi sloj.
– Ne smijem često ni da ga kvasim, jer najlon brže propadne. A za novi najlon mi treba 200 maraka – govori.
Remedijacija tla
Remedijacija, odnosno čišćenje teških metala iz zemlje, prema riječima Lemeša, trajala bi nekoliko godina.
– Federalna vlada je donijela odluku kojom zadužuje kantonalno ministarstvo da provede postupak remedijacije. Međutim, to nikad nije urađeno. Kantonalno ministarstvo poljoprivrede, vodoprivrede i šumarstva kaže da to njima Federalna vlada ne može narediti. Uprkos nekoliko incijativa na Skupštini ZDK, to nikad nije realizovano niti su ikad planirana sredstva za tako nešto – govori Lemeš.
– Mi smo imali nekoliko pilot-projekata. Prošle godine smo uzimali uzorke tla i slali ih u Slovačku na ispitivanje. Bila je to jedna eksperimentalna metoda, na jednom biotehničkom institutu radili su test gdje su koristili alge za ekstrakciju, odnosno smanjenje sadržaja teških metala. Remedijacija se može raditi i na druge načine – recimo, siju se posebne biljne kulture, naprimjer kopriva, koje izvlače teške metale iz tla.
Međutim, ko će to sve da plati?
– U našim zakonima stoji princip – zagađivač plaća. Ali ko će ga natjerati – pita se Lemeš.
Zašto BiH ne ratificira PRTR protokol
Svjedočenja mještana Tetova možda su najupečatljivi primjer zbog čega Bosna i Hercegovina hitno mora uspostaviti jedinstven sistem izvještavanja o zagađenju i ratifikovati Protokol o registrima ispuštanja i prijenosu zagađujućih materija (PRTR). Bosna i Hercegovina je 2003. godine potpisala Protokol PRTR, koji je stupio na snagu 8. oktobra 2009. godine, nakon što ga je ratificiralo 16 država, čime je postao pravno obavezujući međunarodni instrument za stranke Aarhuske konvencije, ali ga naša zemlja još uvijek nije ratificirala. Danas PRTR protokol ima 27 potpisnica od kojih je jedna i Evropska unija.
Bosna i Hercegovina bi usklađivanjem svoje legislative s PRTR regulativom (Regulativa 166/2006), ispunila uslove propisane Kijevskim protokolom, odnosno svoje međunarodno preuzete obaveze, pripremajući se, u isto vrijeme, za članstvo u Evropskoj uniji.
Mreža Aarhus centara u BiH nedavno je uputila dvije inicijative nadležnim institucijama. Prva inicijativa se odnosi na pokretanje procedure za ratifikaciju Protokola o registrima ispuštanja i prijenosu zagađujućih materija (PRTR), dok se druga inicijativa odnosi na potrebu izrade pravilnika ili uputstva kojim bi se uspostavio jedinstven sistem izvještavanja na nivou cijele države. Podršku za ove aktivnosti Mreža Aarhus centara u BiH je dobila od Delegacije EU u BiH i OSCE-a.
– Ratifikacija i primjena PRTR protokola primaran je zadatak za Bosnu i Hercegovinu, ključan za potencijalne pregovore i otvaranje poglavlja 27 za pristupanje Evropskoj uniji, te osnova za sve druge akcije i fondove za zaštitu klime i okoliša u Bosni i Hercegovini – pojasnila je Majda Ibraković iz Aarhus centra Zenica (Eko forum Zenica).
Majda Ibraković: Zabrana obrađivanja zemljišta nije uvedena samo zbog nezainteresovanosti lokalne i kantonalne vlasti
Kako Ibraković kaže, Protokol o registrima ispuštanja i prijenosu zagađujućih materija dio je UNECE Aarhuske konvencije o okolišnoj demokratiji, a potpisala ga je BiH još 2003. godine. Odnosi se na registar – bazu podataka s informacijama o okolišu, podacima o zagađivačima, emisijama i zagađenju zraka, vode i tla.
– Ovo je obavezujući alat kojim se omogućava jednostavan elektronski pristup informacijama o stanju okoliša. Funkcionalan PRTR protokol – registar osigurava da su podaci o okolišu i emisijama u okoliš javno dostupni i transparentni, provjereni i tačni, te u konačnici dostavljeni u formi izvještaja evropskim tijelima, odnosno Evropskoj agenciji za okoliš, čime bi se ispunila obaveza pristupa informacijama u okolišu, kao prvi stub Aarhuske konvencije. S druge strane, javnost bi imala dostupne i provjerene podatke o najvećim zagađivačima u BiH, s obzirom na to da trenutno nemamo ove informacije te ne možemo ni djelovati – pojašnjava Ibraković.
Postavlja se pitanje zašto od 2003. ovaj protokol nije ratifikovan? Lemeš i Ibraković nam kažu da su razlog političke opstrukcije.
– To je, ustvari, međunarodni sporazum koji mi djelimično već i provodimo. To je baza podataka u koju se dostavljaju podaci o ispuštanju zagađujućih materija u okolinu. Morate razlikovati podatke u kvalitetu zraka – ono kad kažu indeks kvaliteta je 20, 150 i 800 i kolike su koncentracije sumpordioksida u zraku. To pokazuje kakav je zrak, ali ne pokazuje odakle dolaze te zagađujuće materije. PRTR registar je, ustvari, baza podataka gdje svi oni koji zagađuju dostavljaju podatke – koliko tona prašine su izbacili, koliko sumpordioksida, koliko drugih zagađivača i to ne samo u zrak, nego i u vodu i otpad i na osnovu te baze podataka u Federaciji se naplaćuje taksa. Ta taksa se uplaćuje u Fond za zaštitu okoliša koji onda te novce dalje distribuira. Ali taj registar postoji i na evropskom nivou. Ratifikacijom tog protokola BiH bi se obavezala da podatke o emisijama šalje i u evropsku bazu podataka. Mi smo to trebali uraditi prije 20 godina, ali nikad nismo uradili – pojašnjava Lemeš.
Pored nedostatka političke volje da se ovaj protokol ratifikuje, Ibraković kaže da ranije nisu bili ostvareni preduslovi kao što su stručni kapaciteti domaćih institucija, tehnički i administrativni problemi s vođenjem jedinstvenog softvera koji bi služio kao elektronska baza podataka.
Govori da su milioni maraka do sada utrošeni na neuspjele pokušaje da se uspostavi funkcionalan registar, a svaki put je problem bio njegovo održavanje, nedostatak stručnosti i sredstava.
– Nadamo se da je sada bolji momentum za provođenje i ratifikaciju PRTR protokola, jer su tehnički preduslovi obezbijeđeni, uspostavljena su četiri registra – dva za entitete FBiH i RS, jedan za Brčko distrikt i jedan za državni nivo – i zbog toga je mreža Aarhus centara i pokrenula inicijative. Želimo vjerovati da će u konačnici biti i pogodan politički momentum pri Vijeću ministara da se odluka o ratifikaciji provede do kraja – kaže nam Ibraković.
Baze na nivou entiteta su proradile, nabavljena je oprema, obučeni su operateri da dostavljaju podatke i ti podaci se već skupljanju.
– Kroz naše razgovore s političarima i ministarstvima, oni nisu više toliko protiv ratifikacije, nema nekih smetnji. Međutim, upali smo u političku kaljužu u zadnjih godinu dana, sve se opstruira na državnom nivou. Bojim se da je registar zagađivača zadnja rupa na sviralu – skeptičan je Lemeš.
Šta će biti sa željezarom?
U međuvremenu, Eko forum Zenica je prije skoro dvije godine poslao zahtjev Federalnom ministarstvu okoliša i turizma za preispitivanje okolinske dozvole za ArcelorMittal.
– Za godinu, otkad im je izdata dozvola, nisu proveli nijedan projekat koji su bili dužni provesti – podvlači Lemeš.
Dimnjaci zeničke željezare nadvijaju se nad Tetovom – Foto: D. Begović/Fokus.ba
Njihov zahtjev je “zapeo” u paklu zvanom administracija.
– Prvo se čekalo da se formira stručna radna grupa pri Vladi, pa je radna grupa formirana, pa su oni rješavali druge prioritete – rudnik u Olovu, Termoelektranu Kakanj, deponiju u Mostaru… Kad je došao na red ArcelorMittal, iz ArcelorMittala dolazi vijest da će ugasiti koksaru. Oni su samo Ministarstvu poslali obavijest da gase koksaru. Ministarstvo im je reklo da to ne može tako, da prvo moraju provesti studiju uticaja na okoliš, pa tek onda to raditi, međutim, oni su se i na to oglušili. Ugasili su koksaru i to je to. Ministarstvo im je u novembru prošle godine naložilo da moraju podnijeti novi zahtjev, jer je došlo do značajne izmjene rada postrojenja, ali taj zahtjev, koliko je meni poznato, nikad nije podnesen. Dali su im rok od 90 dana, rok je prošao, niko ne zna šta se dešava s tim. Nedavno je, također, urađena analiza provođenja jedne uredbe Federalne vlade o ispuštanju zagađujućih materija u vodotokove – ArcelorMittal je jedan od operatera koji uopće nije podnio izvještaj o provođenju te uredbe – navodi Lemeš brojne nepravilnosti.
Kaže da se ArcelorMittal oglušuje na sve zahtjeve.
– Kao da pripremaju teren da idu – zaključuje Lemeš.
Naime, pojašnjava, problem je 1. januar 2026. kad se uvode karbonske takse u EU.
– Od tog datuma ArcelorMittal Zenica sigurno više neće biti profitabilan. Oni i sad prave gubitke, a tek tad će praviti gubitke i neće više biti konkurentni na tržištu – govori sagovornik Fokusa.
Dodaje da on to ne može prognozirati, ali da su to bile najave iz kompanije.
– Kad su pregovarali s Vladom o cijeni električne energije, oni su prijetili da će ugasiti integralnu proizvodnju, što znači gašenje visoke peći, gašenje aglomeracije, gašenje čeličane. Ostala bi samo elektropeć za topljenje starog željeza, što je s ekološkog stanovišta za nas odlično. Vjerujem da ne bi bilo više nikakvih emisija. Ali ekonomski – to bi bio značajan udar. Sa sadašnjih 1.900 radnika spali bi na nekih 700-800. Kako će Vlada na to reagovati, to niko ne zna – kaže Lemeš.
Kako dalje?
Zagađena zemlja u naselju Tetovo svjedoči o godinama nebrige i industrijskog nemara prema građanima Zenice. U zemlji se kriju opasne količine teških metala, što je naslijeđe željezare koja idalje djeluje bez odgovornosti prema zajednici u kojoj se nalazi. Izostanak konkretne reakcije kompanije ArcelorMittal dodatno produbljuje osjećaj nepravde među građanima Zenice.
Remedijacija, odnosno sanacija kontaminiranog tla, nije samo tehnički proces – to je moralna i društvena obaveza. Bez ozbiljnog zahvata kojim bi se zemlja očistila i vratila u stanje pogodno za poljoprivredu, zdravlje ljudi i budućnost cijelog naselja ostaju ozbiljno ugroženi. Tetovo zaslužuje da ponovo bude sigurno mjesto za život, a ne zona trovanja pod zelenim paravanom.
Kuće se prodaju budzašto
Kuće i zemlja u Tetovu prodaju se budzašto – Foto: D. Begović/Fokus.ba
Ahmed Šišić, koji u naselju Tetovo živi od 1969. godine u kući koju je naslijedio od djeda, kaže da ostaje gdje jeste. Iako su mnogi njegovi sumještani odselili iz ovog naselja.
– Svi odoše odavde, nas je domaćih ostalo sasvim malo. A gledajte koja je ovdje ljepota! Ne možemo opstati zbog željezare i zagađenja. Da sam mlađi, ne bih se ni sekunde zadržao – govori nam Šišić okružen cvijećem koje je godinama uzgajala njegova supruga, a sada s velikom ljubavlju brine on već tri godine koliko je nema.
Ahmed Šišić u razgovoru s novinarkom Fokusa – Foto: D. Begović/Fokus.ba
– Ovo je raj na zemlji, tri kilometra od čaršije. Ljudi koji imaju stanove, prodaju kuće u Tetovu budzašto. Ali dolaze sa sela pa masovno kupuju, jer je čaršija blizu. Kuća ispod moje je prodata za 37 hiljada. Pa toliko bi izašla sama zemlja – govori Šišić, otac tri kćerke koje su odselile daleko od željezare pored koje su odrasle.
– Najmlađa kćerka mi je u Njemačkoj, druga je u Holadiji i najstarija je u Austriji.